Kobasičice od svinjske maternice. Predjelo od maternice krmače radi se ovako: mljeveni papar i kim, dvije male glave poriluka oguljene do mekanog, rutvica, presolac; dodaj dobro izmiješanoj i usitnjenoj smjesi. Još sve usitni da se može povezati, dodaj zrna papra i pinjole, nabij smjesu u dobro očišćeno crijevo ili maternicu. Tako kuhaj u vodi s uljem, presolcem, stručkom poriluka i anisom
Rimski gurman Marko Gavije Apicije - koji je, kaže Seneka u Dijalogu za majku Helviju, pretvorio kuhanje u znanost i tom znanošću zarazio čitavo svoje doba - pošto je potrošio na kulinarske užitke stotinu milijuna sestercija, sav svoj carskim povlasticama stečen imetak, pritisnut dugovima krenuo je po prvi put ozbiljno svoditi račune; ustanovivši da će mu ostati samo deset milijuna sestercija, što je za njegove navike bilo ravno prosjačkom štapu, Apicije si je život prekratio otrovom.
Recepti Najteži od mojih sveučilišnih kolegija zove se Pregled rimske književnosti. Nije težak zbog gradiva; ono što treba upamtiti stane na desetak stranica. Težak je zato što ga slušaju studenti prve godine, ljudi koji vrlo često nemaju nikakvo iskustvo te rimske književnosti o kojoj moramo pričati. Nisu pročitali nijednu stranicu pisaca i djela o kojima govorimo. I nisu za to krivi. Dapače, studij latinskog i postoji upravo zato da bi im omogućio da te pisce i djela čitaju i pročitaju. Predavač Pregleda rimske književnosti mora, međutim, silom prilika balansirati između nizanja nepoznatih imena s jedne i serviranja galofak-nadomjestaka za stvarno čitanje rimskih tekstova s druge strane. No, na idealnom Pregledu rimske književnosti čut ćete o nekom autoru ili nekom djelu nešto što će vas potaknuti da autora ili djelo potražite u knjižnici.
Koliko znam, ove mi se godine takav uspjeh dogodio jedan jedini put. Bilo je to kad sam govorio o rimskoj zbirci recepata koja je sačuvana pod imenom Marka Gavija Apicija (zbirka se obično naziva De re coquinaria, “O kulinarskom umijeću”).
Kobasičice “Kobasičice od svinjske maternice. Predjelo od maternice krmače radi se ovako: mljeveni papar i kim, dvije male glave poriluka oguljene do mekanog, rutvica, presolac; dodaj dobro izmiješanoj i usitnjenoj smjesi. Još sve usitni da se može povezati, dodaj zrna papra i pinjole, nabij smjesu u dobro očišćeno crijevo (ili maternicu). Tako kuhaj u vodi s uljem, presolcem, stručkom poriluka i anisom.”
“Apicijeva” kuharica izgleda većim dijelom ovako. Ne donosi, dakle, recepte za čiju bi pripravu trebalo milijun sestercija (ili eura), nego upute za prilično svakodnevna jela. Očito, Apicije je u zbirku, kao autoritet, ušao po istom metonimijskom principu po kojem svakog pokrovitelja umjetnosti nazivamo mecenom, čak i kad nema nikakve veze s onim Gajem Cilnijem Mecenatom čije su veze i financije par desetljeća prije Krista omogućile Vergiliju, Horaciju i Properciju da se posvete pisanju poezije i ničemu drugome.
I tako je, dok sam prošlog tjedna polaznicima Pregleda rimske književnosti predstavljao osnovne podatke o Apiciju i njegovoj zbirci, moje izlaganje prekinula jedna kolegica: “Je li to prevedeno na hrvatski?” (Nije na hrvatski, kolegice, ali jest na srpski. Apicije je izašao u dvojezičnom izdanju u biblioteci Latina et Graeca 1989, priredila ga je i prevela Svetlana Slapšak, pod naslovom O kuvanju, uz vrlo inspirativan prevoditeljičin antropološki predgovor koji izvještava i o vlastitim i tuđim iskustvima s reproduciranjem Apicijevih recepata.)
Sirenski zov svagdašnjice Pedagoški je uspjeh krasna stvar. No, čim ponos i zadovoljstvo malo splasnu, onoga tko se bavi antičkom književnošću studentska reakcija zaintrigira na općenitijoj razini. Apicijevi su recepti nesumnjivo dovoljno interesantni da nas, ljude dvadeset i prvog stoljeća, odvedu u knjižnicu, čak i mimo propisanih studijskih obaveza i prisile ECTS bodova. Zašto nije tako s Ciceronom ili Senekom, Horacijem ili Vergilijem?
Pitanje je još intrigantnije zato što sam kod kolegice koja je pitala za Apicija prepoznao svoju vlastitu reakciju. I meni je, na jednoj točki bavljenja Grčkom i Rimom, svagdašnjica antike bila neusporedivo zanimljivija od samih tekstova Grka i Rimljana koji su tu svagdašnjicu živjeli. Ulice Pompeja sa svojim dućančićima, zahodima, grafitima, pragovima izlizanim od tisuća potplata privlačile su više od Ciceronovih razmišljanja o dobru i istini, od Vergilijevih junaka koji se hrvaju sa sudbinom, od Cezarovih ratnih i političkih manevara, od Tacitova crnila, od Horacijevih varijacija na grčke teme, od Senekinih priprema na sveprisutnu i neizbježnu smrt.
Zašto, zašto je tako?
Sed scholae Ljudi koji su svoje vrijeme i talent ulagali u proučavanje grčkih i rimskih pisaca nekad su bili u samom vrhu svojih društava, ili su onamo trebali dospjeti čim postanu punoljetni. Recimo, potomci dubrovačkih, splitskih, zadarskih plemića kojima su “na skuli legali” Plauta mučili su se s latinskim kako bi jednog dana, poput svojih roditelja, vodili poslove svoga grada. Poznavanje Livija i Tacita, Cicerona i Cezara bilo je nužni uvjet za diplomate i političare, biskupe i kneževe, za donositelje odluka i oblikovatelje javnog mnijenja - i za one koji su sve to tek htjeli postati.
To tako više danas nije. Malo je vjerojatno da će se polaznici kolegija Pregled antičke književnosti, jednako kao i njihov profesor, naći u situaciji da donose političke odluke, da će u društvu zauzeti mjesta s kojih se utječe na sudbine tisuća ljudi (u svakom slučaju, oni se ne školuju s tom svrhom). Nadalje, mi na kolegiju većinom nemamo - i sreća je što nemamo - iskustvo sudjelovanja u bici u kojoj se za pobjedu bori stotinu tisuća vojnika; jednako tako, većinom nemamo - i, nadam se, nećemo imati - iskustvo odlučivanja o tome hoće li država krenuti u rat ili ne. A upravo s takvih pozicija privlačno je i važno razmišljati o onome što su pisali Ciceron i Vergilije.
Veliki ljudi Ne tvrdim nipošto da je takvo razmišljanje nemoguće i “odozdo”, da je onima koji nisu na pozicijama moći nemoguće uživjeti se u te pozicije. Nije nemoguće; samo je teško. Mnogo je lakše, međutim, razmišljati o svakodnevnom životu. Baš o onome kakvim smo i sami zaokupljeni dvadeset i četiri sata dnevno. Nismo Cezar ni Seneka, ali svaki dan kuhamo; nećemo morati odlučivati o ratu i miru, životu i smrti, ali svaki dan procjenjujemo sviđaju li nam se ove kobase s pire krumpirom.
Još je nešto ovdje bitno. Ako je nekad glavnina kulture bila usredotočena na velike ljude - o njima su govorile povijesti, njihove smo slike i kipove gledali - sada nije sasvim tako. Apicije je svojim kulinarstvom, kaže Seneka, zarazio čitavo svoje doba; modernih Apicijevih pandana ima na tisuće. Evo ih od Jamieja Olivera do Večere za pet, evo ih za sve ukuse i sve interese, bilo da vas u kuhinji prvenstveno zanima kuhanje, bilo da vas zanima drama, bilo da vas zanima natjecanje, ili neka kombinacija svega toga. Ako su recepti i kuhanje sami po sebi prostor na kojem nam antika nije strana, privlačnost je sada povećana time što vremenu televizijskog Masterchefa nije strano kuhanje kao gladijatorski spektakl - nešto što bi bilo posve shvatljivo Apiciju, ljubitelju jezika flaminga, izumitelju novog načina špikanja svinjske jetre (ubijajući svinje prekomjernom dozom slatkog vina), davitelju murina u slanom začinu od murina. U figuri antičkog gurmana prepoznajemo sastavnice vlastite masovne kulture.
Varka da se može bez laži Razumljivo je kako se, plivajući u moru nepoznatog, za krajičke poznatog hvatamo kao utopljenici za slamku. Naše će se hvatanje, nažalost, izjaloviti. Jednom davno i mene je sirenski privlačila antička svagdašnjica; nešto manje davno, ustanovio sam da tu svagdašnjicu antički recepti ne čine ništa pristupačnijom od Ciceronova filozofiranja ili Cezarovih političkih memoara. I jedno i drugo, naime - i recepti i filozofiranje - specijalizirani su iskazi. Svagdašnjicu, ono što živimo, ono što su naša vlastita iskustva i spoznaje, ono što se najviše tiče jedino i isključivo nas samih (ili Rimljana i Grka samih) – sve to i recepti i filozofiranje dotiču tek djelomično, tek tangencijalno. Ono bitno, ono sve, izmiče; obećanja se pred našim očima pretvaraju u prašinu. “Varka je da se može bez laži”, kako je napisao Ujević; specijalizirani govor, čak i kad ne govori o najvišim sferama moći i spoznaje, nego o nečem općeljudskom, nije rješenje. S jedne strane, i on nužno reducira (kuhanje se svodi na recepte); s druge strane, i on nužno neutralizira (neobično i individualno pretvara u bezlično i trivijalno). Svatko tko je ikad pokušao raditi po nekom receptu - bilo kojem - zna koliko je jednostavan, plošni sustav recepata daleko od zbrkane zbilje u kojoj nam uvijek nešto fali, u kojoj nam uvijek nešto nije jasno, u kojoj je i dalje neiskazivo umijeće kuhara i kuharica koji znaju “koliko jelo traži” i “kad je nešto gotovo”. Iskustvo - bilo to iskustvo kuhanja, ili iskustvo čitanja rimskih tekstova, ili iskustvo ustrajnog zamišljanja antičke točke gledišta - ne da se nadomjestiti galofak-surogatima.
Ali dobar poticaj svejedno zlata vrijedi.