Prije godinu dana, autor se ovih redaka na stranicama Zareza obrušio na umjetničke voditelje Glazbene tribine Opatija Silvija Foretića i Vanju Lisjaka, koji su za lanjsko, jubilarno pedeseto izdanje tog cehovskog sijela, primarno namijenjenog predstavljanju recentne skladateljske proizvodnje, priredili “retrospektivan” program koji nije ponudio gotovo ništa retrospektivno, a i kao “retrospektiva” je bio krajnje upitan. Umjetnički voditelji već su tada najavili da će se za taj (nadajmo se jednokratan) grijeh iskupiti ove godine, prebacivanjem (a, zapravo, vraćanjem) težišta na najnoviju produkciju, k tome s brojnim praizvedbama. Rečeno – učinjeno.
Uspjeh kompromisima usprkos Glazbena tribina Opatija tako se ove godine vratila svojoj ustaljenoj (pa makar i pomalo ustajaloj) koncepciji okupljališta skladatelja, izvođača i muzikologa, koji će svi zajedno slušati nova djela, a, u idealnim (rijetko i ostvarenim) okolnostima o njima i raspravljati. Problem svih ovih godina ionako nije bio toliko u koncepciji sâmoj, koliko u sadržaju kojim se taj koncepcijski okvir punilo. Bili su toga svjesni i Foretić i Lisjak, pa su se – i ne samo zbog lanjskoga fijaska – potrudili osigurati sadržaj koji će s jedne strane zadovoljiti sve interesne krugove u i oko Hrvatskoga društva skladatelja (organizatora Tribine), a s druge donijeti i kakav-takav ako ne odmak, onda barem pomak.
I, recimo to odmah, u tome su, neizbježnim kompromisima usprkos, uspjeli. Naravno, bilo je tu i protokolarnog obljetničarenja i nezaobilaznih (iz ovih ili onih razloga) “zaslužnih pojedinaca”, ali je bilo i autora koji u taj i takav kontekst dosad nisu bili pripuštani; odabrani ansambli ostali su u okvirima očekivanih varijacijama na uvijek ista imena, ali je razina njihova glazbovanja ovom prilikom bila u cjelini na nestanardno visokoj razini; na okruglim se stolovima i dalje nije raspravljalo o glazbi sâmoj, nego su i dalje bili svojevrsne kolektivne jadikovke, ali su ovaj put ipak načeta i neka bitna pitanja.
Transferi između zvukovnih medija Popis izvođača ove je godine bio gotovo neupitan who is who glazbenika specijaliziranih (i) za suvremenu glazbu, pa makar u većini slučajeva bila riječ o glazbi akademske provenijencije (sa svim prednostima i nedostacima te odrednice i onoga što ona u Hrvatskoj podrazumijeva) – kronološkim redom, Simfonijski orkestar HRT-a, Alisios Camerata, Cantus Ansambl i Ratko Vojtek, kojima su se pridružili i jednako kvalitetni gosti iz Srbije – Gudački kvartet Tajj i LP Duo. Kao svojevrstan dobrodošao odmak od akademskoga mainstreama poslužio je nastup autorskoga dvojca Lightune.G, pa makar i znakovito fizički dislociran.
I kao što je riječ o sastavima koji svoja mjesta imaju i u redovnoj, više ili manje mainstream koncertnoj ponudi Zagreba, Novog Sada ili Beograda, tako bi i sva odabrana djela mogla funkcionirati i u takvom, a ne samo u uskom cehovskom kontekstu okupljanja u opatijskome Hotelu Imperial. I premda vjerojatno nijedno od tih djela nema potencijala postati antologijskim, a kamoli kanonskim, gotovo sva, usprkos kvalitativnim oscilacijama među njima, imaju potencijala postati relativno repertoarnima.
Doduše, malo je u tom pohvalno šarolikom programu iskočilo svojom kvalitetom, ali tako je bivalo i dosad. Neka djela stoga ipak treba izdvojiti – primjerice Mjesec Ante Knešaureka, u kojem autor kao da konačno pronalazi vlastiti autorski glas, uvelike obilježen i njegovim praktičnim iskustvom orguljske improvizacije, ovdje prenesenim u neimproviziran zvukovni medij simfonijskoga orkestra. Za orkestar je skladano i djelo Deep Sea Baby Frane Đurovića, koje pak u taj medij prenosi skladateljeva iskustva s elektroničkom kompozicijom. Sličan (premda slobodniji i manje doslovan) transfer iz jednog zvukovnog medija u drugi nalazimo i u Arp Quintetu Gordana Tudora, djela u koje zvuku saksofona i gudačkog kvarteta prilazi s primislima na ARP sintetizator.
Sličnu je zvukovnu nostalgiju, ali zbog drugih razloga, pobudila i elektronička Minimal Music Davorina Kempfa, djelo stvoreno još 1984., ali praizvedeno tek ovom prilikom. Ona je, k tome, bila i sjajan početak pomno osmišljenog programa elektroničke glazbe, u kojem je Tibor Szirovicza, kroz djela Kempfa, Juzbašića, Đurovića i Dedića dao i zanimljiv pregled tehnoloških pomaka u elektroničkoj kompoziciji tijekom posljednjih tridestak godina.
Radijski ples Nešto je manje sreće bilo s glazbeno-scenskim projektima, koji su se pokazali kao nesporazumi – ne nužno općenito, ali svakako u kontekstu Glazbene tribine. Autorski projekt Katje Šimunić Zvučna gesta tako je najavljen kao “radio-igra”. On u sebi zaista sadrži materijal za dobar radijski projekt – odabrane tekstove Antuna Gustava Matoša te za tu priliku skladanu glazbu Tomislava Babića, Ane Horvat, Mire Kadoića i Stanka Juzbašića. Ali, Zvučna gesta kao radijski projekt nije dovršena – valjalo bi tu, primjerice uskladiti omjere između govorenog teksta i glazbe u njezinim različitim radiofonijskim funkcijama, od “podloge” do “međuglazbe”. No, projekt je u Opatiji predstavljen u scenskom obliku, u kojem je ipak funkcionirao prestatično, čemu nije puno pomogla ni plesačica Silvija Marchig – bit će zanimljivo čuti koja će biti uloga plesa u konačnom obliku “radio-igre”.
S druge strane, projektu Barok i Jazz? Ratka Vojteka ne može se odreći kakva-takva zaokruženost i dovršenost (premda ne nužno i dorađenost). No, riječ je primarno edukativnom projektu, namijenjenom upozonavanju neinicirane publike s poveznicama između barokne glazbe i jazza – publici na opatijskoj tribini takve stvari nije trebalo objašnjavati. Stoga, ako treba pronaći barem neki smisao u uvrštavanju ovoga projekta na Tribinu, onda ga možda treba potražiti u autorovom/izvođačevom nastojanju u smjeru društvenoga angažmana, što je pojava koja među je hrvatskim skladateljima, pa i izvođačima akademskoga zaleđa uglavnom prilično rijetka pojava.
Provokativna pitanja i partikularne opsesije Naposljetku, nakon niza godina na kojima su se vrtile uvijek iste tribine s uvijek istim kolektivnim naricanjima nad vlastitom sudbinom, bez obzira na to što je bila tema (autorska prava pritom su bila svojevrsna crvena nit), ove se godine na okruglim stolovima ipak temu i proširilo i zagreblo i ispod površine – ne preduboko, ali ipak znakovito, a samim time ne i beznačajno. U dva nastavka tribina je bila naslovljena Suvremena glazba u loopu na hrvatskoj sceni – edukacija, produkcija, kritika, publika. Osmislile su je i vodile muzikologinje Petra Pavić i Davorka Begović, koje su u uvodnom izlaganju dobro sondirale scenu i njene probleme, iako su u raspravi koja je uslijedila sudionici velikim dijelom i dalje ostajali svaki unutar svojih partikularnih opsesija.
No, dvije su važne teme ipak uspjele isplivati na površinu – potreba širenja definicije suvremene glazbe izvan akademskih okvira koje većinski nude manifestacije u organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja (Glazbena tribina Opatija i Muzički biennale Zagreb) te ozbiljni nedostaci obrazovnoga sustava – kako glazbenog, tako i općeg.
U konačnici, najprovokativnija su pitanja – kako se to već i očekuje – tek posljednjeg dana Tribine otvorili studenti muzikologije i kompozicije. Doduše, ni oni nisu bili voljni razgovarati o glazbi sâmoj (iako se povišenim tonovima govorilo o komentarima kojima su neki skladatelji popratili svoja djela – posebno je negodovanje, posve nepotrebno, pobudio jedan tekst u kojem se spominjalo i antipozitivističku sintezu), ali su konstatirali ono što je bio možda i najveći problem ovogodišnje Tribine – naime, da program koji sâm po sebi jest kvalitetan ne može ispuniti svoju funkciju ako u Opatiju osim studenata muzikologije ne dođu i njihovi profesori, ili ako se na prste jedne ruke može pobrojati skladatelje koji su se ondje zatekli, a da niti imaju neku protokolarnu funkciju niti im je izvedeno neko djelo. Jer, ovako se čini da su hrvatski skladatelji voljni slušati djela svojih kolega samo ako će i njihovi kolege slušati njih. A to je loop iz kojega se može izaći tek kad se shvati da suvremena glazba postoji i negdje izvan okvira sitnih unutarcehovskih interesa članica i članova Hrvatskoga društva skladatelja.