Razgovaramo o slikarskim performansima, u povodu nedavnoga multimedijalnoga performansa Slikanje uživo, Galerija SC, Zagreb, 28. listopada 2014.
Razgovor sam zamislila kao još jedan segment osamdesetih o kojima trenutno Branko Kostelnik priprema izložbu, pa, možda da početno osvijetlimo osamdesete. Kako je izgledala klupska scena što se tiče strip-performansa, slikarskih performansa, glazbenih performansa iz toga mirnodopskoga razdoblja kada je cvjetala soc-mitologija o bratstvu i jedinstvu... Što posebno pamtite iz toga doba, što se tiče multimedijalnih događanja, i kada ste sami počeli provoditi izvedbu stripa u klupskim prostorima?
Osamdesetih sam još išao u srednju školu (Primijenjenu) i zatim Likovnu akademiju, tako da sam daleko bio od osobnih nastupa uživo ili artikulirane umjetničke kreacije. Tada sam intenzivno upijao sve uživo oko sebe – Laibach i Black Flag u Kulušiću, Pankrte u Pauku, Einstürzende Neubauten, Rdeči Pilot i La Fura del Baus na Eurøkazu, Sexa, rani Haustor, itd. Sve što se vrtilo u Kinoteci i sve što sam mogao pročitati u Modernim vremenima... Mene je tada najviše inspirirala glazba, punk, ali i bilo kakav oblik eksperimentalne i ulične umjetnosti, i upravo strip je bio jezik koji mi se činio najdirektnijom grafičko-narativnom poveznicom s ulicom i kreativnim pulsom tadašnjeg trenutka. Moji prvi javni performansi, live painting + live music, desili su se kada sam već otišao iz Evrope, 1997. godine, u Seattleu.
MONTEPULCIANO
Kako navodite u intervjuima, 1990. odlazite u London i zatim 1991. godine u Montepulciano; što su Vam donijele, razotkrile navedene sene, te kako ste upoznali Federica Fellinija?
Najveći dio moga rada su grafičke novele, ilustracije, plakati, zatim animacije i performansi. Moja veza s Montepulcianom je strip. Moj prvi talijanski izdavač Editori del Grifo upravo je tamo imao bazu i tako sam tamo dospio i živio skoro pet godina. Fellini je bio jedan od urednika i suradnika časopisa Il Grifo (koji su izdavali Editori del Grifo) pa sam kroz stripovski rad upoznao Fellinija, koji je onda napisao i kratki uvod za moju prvu grafičku novelu Ritam Srca. Jedan od neprocjenjivih poklona koji mi je Montepulciano dao je upoznavanje s vrlo intenzivnom internacionalnom scenom eksperimentalne glazbe. U Montepulcianu se svake godine odvija Festival nove glazbe i teatra, Cantiere Internazionale d’Arte, koji je osnovao Hans Werner Henze, jedan od najvažnijih eksperimentalnih skladatelja 20. stoljeća i kroz festival kao i kroz koncerte u lokalnim klubovima upoznao sam niz ekstremno bizarnih i kreativnih bendova Evrope i Amerike.
PROŽIMANJE SLIKANJA I GLAZBE
S Jessicom Lurie od 1997. godine radite na zanimljivim multimedijskim izvedbama u kojima izvodite protežnost vizualnih umjetnosti s glazbom. Kada ste osjetili, rekao bi Tomislav Gotovac, inicijalnu kapislu za navedeno zajedništvo u izvedbi?
Fokus svih mojih performansa je direktno povezivanje glazbe i slike, uživo i na pozornici, i proces traženja poveznica tih medija traje i prolazi svoju evoluciju od prvih multimedijalnih performansa u Seattlu 1997. pa do današnjih. Osim slikanja, u pojedine performanse (Brooklyn Babylon, New York 2011.) uključeni su i animacija i video. Ideja i namjera je stvoriti jezik scenske komunikacije koji vremenski i prostorno objedinjuje sliku i zvuk na najizravniji način. Nakon niza eksperimenata sa slajdovima, video projekcijama, multi-projekcijama itd. ispada da se slikanje i glazba najbolje prožimaju u malom klubu na maloj pozornici, kada su fizički toliko blizu da funkcioniraju kao jedan organizam, i direktno i intimno komuniciraju s publikom.
East Rodeo jednom je prigodom zamijetio da je naša glazba "nekom igrom slučaja skoro uvijek u komunikaciji s vizualnim ili kazališnim medijem. Na primjer, suradnje s vizualnim umjetnicima poput Simona Bogojevića Naratha, Davora Sanvincentija, Ane Hušman, Danijela Žeželja traže poseban senzibilitet za rješavanje ‘bračne krize’ između zvuka i slike". Kako pojašnjavate navedeni fenomen?
Razumijem potpuno East Rodeo, i ne radi se o slučaju, njihova glazba je vrlo slikovna i filmična. Meni osobno glazba je uvijek vezana uz likovnost jer zvuk koji mi se sviđa proživljavam kroz slike, apstraktne ili figurativne. Koliko uspijevam pratiti tzv. scenu, čini mi se da se više nego ikada traže načini povezivanja slike i zvuka na pozornici, ali vrlo rijetko vidim nešto što je zaista nova cjelina ili novi jezik. Koristi se previše tehnologije a premalo mesa. Kao što sam spomenuo u prethodnom odgovoru – manje je više. Asketizam i redukcija na neophodno, po mom iskustvu, daju najjači izraz i najčišću energiju.
SLIKANJE UŽIVO
Nedavno ste, točnije 28. listopada prošle godine zajedno s Anicom Vlašić-Anić, DJ D-Greeom i Petikatom u Galeriji SC izveli multimedijalni performans Slikanje uživo, uz prateću glazbu DJ D-Greea. Pritom je Anica naglasila kako je knjiga Pucanj ispred Daniila Harmsa podjednako zbirka njegove avangardne poezije, Vaša umjetnička literarno-grafička mapa, njezina književnoznanstvena studija o Harmsovoj poetici i dizajnerska kreacija Borisa Greinera u izdanju Umjetničke radionice Petikat. Kako ste strukturirali navedeni performans?
Performans Pucanj ispred posveta je Harmsu i sekvenca od četiri slike refleksija je na Harmsovu sudbinu umjetnika koji kreativnost i slobodu brani po cijenu života i sistem mu taj zemaljski život na kraju i oduzme. Performans se odvija u četiri dijela i svaka od četiri slike ima svoju glazbenu temu i na taj način gradi se nit audio-vizualne naracije. Performans je bio za mene i dodatni eksperiment utoliko što sam prvi put radio s DJ-em a ne s glazbenicima instrumentalistima, ali dobar DJ je definitivno i glazbenik, a proces rada i suradnja s D-Greeom bili su sjajno iskustvo.
Dakle, uz glazbenu podlogu, izvodite figurativno slikarstvo za razliku od npr. polukaligrafskih apstrakcija Georgesa Mathieua, koji je slike izvodio prakticiranjem tehnike “borbe” (borilačkih vještina) sa slikarskim platnom koje je za razliku od Jacksona Pollocka postavljao na zid. Da li unaprijed dolazite s pripremljenim vizualijama u zamisli ili sve nastaje ad hoc uz glazbu?
Apstraktno slikanje uz glazbu spada u kategoriju koreografije, akcije i improvizacije. Moji performansi su strukturirani od početka do kraja. Slike (ponekad jedna, a ponekad niz) uvijek imaju narativnu nit, figurativne su, performans uvijek priča priču i konstruiran je po grubom obrascu kazališne predstave, uvod-zaplet-kulminacija-rasplet. Unaprijed pripremam što ću slikati, kako i kada, i u koordinaciji s glazbom, ali zato što se radi o živoj izvedbi koja je poput živog organizma, promjene, improvizacije, greške, slučajnosti itd. uvijek su prisutni i dodaju na neposrednosti i energiji izvedbe. Bez obzira koliko pažljivo pripremljen ili uvježban, performans uvijek u sebi nosi element rizika i poraza.
SIMBIOZE
Završno, podsjetite nas koje ste sve akcije izveli s multimedijalnim tandemom Greiner&Kropilak, a čiju ste dokumentaciju sustavno izložili na Festivalu prvih 2011. godine, što je bio početak dokumentiranja izvedbenih strategija sedamdesetih i osamdesetih, kako je to tada arhivski osmislio Željko Zorica Šiš? Naime, na svojoj web-stranici navodite kao svoj prvi performans, odnosno kako je bilo određeno na Festivalu prvih, "nastup uživo", multimedijalnu izvedbu Bolivijska crna, koju ste 2002. godine izveli u Močvari.
Greiner & Kropilak odnosno Boris Greiner i Stanislav Habjan su kao dvojac odradili niz nastupa 1980-ih, i ti nastupi sa mnom nemaju veze, spadaju u njihov zajednički kreativni opus. Bolivijska crna (izvedena premijerno u Montepulcianu, a zatim u Močvari 2002.) u osnovi je performans slikanja uživo i glazbe uživo (bend su bili Jessica Lurie, Zeno de Rossi, Marco Siniscalco), bijelo platno ispisivao sam riječima dok ga nisu potpuno pokrile i zacrnile i zatim sam na toj crnoj podlozi naslikao sliku bijelom bojom. U toku performansa Greiner i Kropilak otisnuli su plakat i zatim skuhali ogroman lonac kave za publiku i zamirisali Močvaru intenzivnim kofeinskim parama. U performansu je također korišten tekst jedne od kratkih priča Borisa Greinera. Jedini kompleksni multimedijalni projekt koji smo Greiner, Habjan i ja realizirali zajedničkim radom je Osmijeh Majakovskog (izveden u ZeKaeM-u, 2000.) i predstava je spajala tekst, glazbu, animacije, video i glumu (Sreten Mokrović).
Danijel Žeželj autor je stripova, animiranih filmova, slikar, grafičar i ilustrator. Stripove i ilustracije objavljivao je sa sljedećim izdavačima: DC Comics/Vertigo, Marvel Comics, Dark Horse, The New York Times Book Review, The Harper’s Magazine, Grifo Edizioni, Hazard, Dargaud itd. Autor je više od dvadeset grafičkih novela i tri animirana filma, A Different Bunny (2010.), Fibonaccijev kruh (2012.) i Tisuću (2014.). Od 1997. u suradnji s različitim bendovima i muzičarima kreira niz multimedijalnih performansa koji objedinjuju glazbu, video i slikanje uživo. Živi i radi u Brooklynu i Zagrebu.
Internetska stranica: http://dzezelj.com/
Multimedijalne izvedbe – izbor: ZOO, Galerija SC, Zagreb, 2014; URBAN ZOOLOGY, La Rotonde, Paris, 2012; Erlangen Comics Festival, Njemačka, 2012; CUORE, Ex-Macelli, Montepulciano, Italija, 2011; Noir Festival, Zagreb, 2012; BROOKLYN BABYLON, Harvey Theater, New York, 2011; Holland Festival, Amsterdam, 2013 (http://brooklynbabylon.com/); ONCE, Gallery 151, New York, 2009; Isabella Stewart Gardner Museum, Boston, 2010; Zap! Festival, Pisa, 2010; MY HOME IS YOUR HOME, Ex-Macelli, Montepulciano, 2009; ZeKaeM, Zagreb, 2009; OILY NIGHT, Castel Sant Elmo, Napulj, 2009; On the Boards Theater, Seattle, 2008; DEDICATED TO CHAOS, Galleria D406, Modena, 2007; THE SHOP OF WILD DREAMS, Galleria D406, Modena; ConWorks, Seattle, 2006; A HUNGER ARTIST, Isabella Stewart Gardner Museum, Boston, 2004; BOLIVIAN DARK, Palazzo Ricci, Montepulciano, Italia; Močvara, Zagreb, 2002.