Astronauti hrvatskog SF-a

Danas, kada svakodnevno živimo svoju budućnost koja nam se na tisuću neprispodobivih načina prikrada i zaskače nas onda kada smo na nju najmanje spremni, a naša je svijest duboko prožeta mitologemima iz znanstveno-fantastičnih filmova, stripova i lijepe književnosti, može se, možda, činiti neobičnom i suvišnom potreba za upućivanjem na jednu bogatu književnu tradiciju tog toliko popularnog žanra u jednoj maloj zemlji kao što je Hrvatska. Ali potreba za tim postupkom proizlazi iz jednog koliko apsurdnog, toliko žalosnog stanja stvari u dominantnim tijekovima književne znanosti i povijesti, te nakladništva povezana s tim područjem književnosti. Samo boljim poznavateljima tog žanra poznat je neobičan nerazmjer između količine i kakvoće hrvatske književne znanstvene fantastike u posljednjih stotinjak godina s jedne strane i njezina statusa, priznatosti i pozornosti u okrilju tzv. ozbiljne književnosti, književne kritike i književne znanosti. Znanstvena je fantastika još stigmatizirana kao trivijalna književnost i to u tolikoj mjeri da se oni priznati i poznati književnici koji se iskušavaju u tom žanru često koriste pseudonimom. Kod nas još nema doktora književnosti s doktoratom o temi znanstvene fantastike a na katedrama književnosti ne održavaju se kolegiji o tom kulturalno tako važnom književnom žanru, a da o stručnoj, sekundarnoj literaturi i ne govorimo. Da stvar bude zanimljivija, u Hrvatskoj postoji vjerna publika te konstantna produkcija novela, kratkih priča, minijatura i romana toga žanra, sasvim pristojne kvalitete.

Premda to govori više o našoj znanosti o književnosti i pomanjkanju izdavačkog marketinga a manje o toj vrsti književnosti, zainteresiranome čitatelju koji nije “organizirani fan” te subkulture, sve donedavno bilo je teško snaći se u cijeloj toj situaciji. Naime, budući da je većina redovite književne produkcije bila vezana za časopise čija je trajnost puno kraća od knjiga, u široj su javnosti rijetko uspostavljani kriteriji kvalitete preko uobičajenih književnih kritika, a sami književni kritičari, previše podložni svojim predrasudama rijetko su pratili strujanja u tom žanru u široko dostupnim medijima. Tako je produkcija znanstvene fantastike ostala izdvojena od uobičajenih tijekova književnog stvaralaštva, zatvorena u rezervat odanih sljedbenika, okružena blaženom nezainteresiranošću meritornog konteksta. Tako je bilo sve donedavno, ali više nije.

Velika i mala antologija

Knjiga Ad astra: antologija hrvatske znanstveno-fantastične novele 1976.-2006., autorskog dvojca Šakić-Žiljak, premda komplicirana naslova, temeljni je kamen ozbiljnog, znanstveno relevantnog pristupa prezentiranju i proučavanju toga književnog žanra u Hrvata, u posljednjih 30-ak godina. Odmah treba reći da, začudo, ta antologija nije jedina, jer je samo godinu dana prije objavljena  Antologija hrvatske znanstveno-fantastične priče (2005.) Žarka Milenića (u daljnjem tekstu - Mala antologija), koja je tek po naslovu usporediva s ovom našom, recimo to tako, Velikom antologijom. Milenićeva je u toj usporedbi tek simpatičan subjektivni autorski izbor 25 autora, s većim naglaskom na nešto stariju, klasičnu, i to uglavnom kratku priču. Ona je do pojave Velike antologije bila korisna smotra povijesti kratkih formi hrvatske znanstvene fantastike, pa je i danas komplementarna novoj (zajedničke su im tek tri pripovijesti i 12 autora) - one se i dalje mogu dopunjavati, ali tu svaka usporedba prestaje.

Antologija Ad astra, naime posjeduje sve ono što takva kapitalna djela moraju imati: znanstveno-teorijski relevantne uvodne tekstove koji jasno objašnjavaju znanstveni alat i kriterij izbora, u prvome redu. Tako nas Tomislav Šakić, na tragu našijenca Darka Suvina, doajena teorije znanstvene fantastike svjetskoga glasa, upoznaje s poteškoćama, dvojbama i kontroverzama preciznog definiranja žanra znanstvene fantastike, poglavito one visoke  kvalitete, a Aleksandar Žiljak daje nam književno-povijesni, dijakronijski aspekt nastanka i razvoja tog žanra u hrvatskoj književnosti posljednjih stotinjak godina. Osim toga, same novele popraćene su izvrsnim osvrtima i komentarima književno-povijesnog i znanstvenog tipa s opširnim bibliografijama izabranih autora, a na kraju su knjige iscrpne bibliografije sveukupne hrvatske znanstvenofantastične novele i minijature 1976. – 2006. i izvori svih izdanja koji su se koristili za izradu spomenute vrijedne antologije. Tako se svatko zainteresiran može upustiti u vlastito istraživanje tog tipa književnosti kod nas, neovisno o izboru urednika, pa je ta knjiga  pravi navigator u povijesti i sadašnjosti hrvatske znanstvene fantastike, točka skupljenog ukupnog znanja o moru disperziranih informacija, koje bi bez spomenute antologije bile gotovo izgubljene.

Od Siriusa do Future

U samom izboru novela, urednici su se usredotočili na 40 autora  unutar vremenski zadanih granica – posljednjih trideset godina. Ljubitelji znanstvene fantastike znaju da su početak (1976. g.) i gotovo polovica tog razdoblja istodobni s početkom izlaženja i nakladničkim životom zagrebačkog, Vjesnikova časopisa Sirius, mjesečnika specijalizirana za tu tematiku. Taj je časopis bio presudan za, moglo bi se slobodno reći, eksploziju  znanstvenofantastične novelistike, kratke priče i minijature, pa i za popularizaciju tog žanra uopće, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj bivšoj državi. Sve do svoga gašenja 1989. godine Sirius je bio jedino mjesto gdje se, redovitim mjesečnim ritmom, mogla objavljivati domaća znanstvena fantastika, pa je on bio odskočna daska mnogim kasnijim zrelim romanopiscima u tom žanru. Svojim visokim uredničkim kriterijima, nagradama, i drugim mehanizmima, Sirius je odigrao ključnu ulogu za visoku kvalitetu i razvoj toga žanra  u nas. Njegovim gašenjem nastala je praznina, prijelazno razdoblje sve do 1992. g. kada počinje izlaziti časopis Futura, koji s povremenim zastojima izlazi sve do danas. Ipak  ključno razdoblje toga novog časopisa njegovih je prvih desetak godina, do 2001.

Važnu je nakladničku potporu Futuri, od 1995. počeo davati godišnji izbor priča, publikacija zagrebačke udruge SFera, koja je svojim radom učinila puno na kvaliteti, osuvremenjivanju i posebno premošćivanju jaza među naraštajima, od onih iz vremena Siriusa do najmlađih, sve s ciljem ne samo da se ne izgubi dragocjeni kontinuitet, nego da se postignu novi zamah i razvoj te vrste književnosti kod nas.

Ti se naraštajni slojevi mogu lijepo očitati u izboru autora, te u  njihovim poetikama. Najstariji ovdje predstavljeni naraštaj čine nestori toga žanra kod nas, u prvome redu Branko Belan  i Zvonimir Furtinger, pri čemu je Belan, inače poznatiji kao filmski redatelj, stvorio jedan od najkonzistentnijih proznih opusa znanstvene fantastike kod nas uopće, a Furtinger je bio jedan od najplodnijih književnika raznih popularnih žanrova, ponajprije - znanstvene fantastike. Idući naraštaj predstavljaju Živko Prodanović, Damir Mikuličić, Slobodan Petrovski, Tatjana Vranić i Radovan Devlić (svi su rođeni u četvrtome desetljeću prošlog stoljeća). Mikuličić, jedan od osnivača Siriusa a danas nakladnik, predstavnik je tvrdog, na futurističkoj znanosti utemeljena žanra, dok su ostali njegovali nešto mekši, spekulativni pristup, u kojemu je svijet tehnologijski napredne budućnosti samo okvir za postavljanje vječnih pitanja. Tu je možda najzanimljiviji opus Radovana Devlića, inače poznatog strip crtača, koji je u sintezi tih dvaju, po prirodi bliskih medija bio na tragu zaokružena opusa, ali ga je prerana smrt u tome spriječila.

Autorski naraštaji

Među piscima rođenim 50-ih godina većinu  možemo nazvati siriusovcima, jer su se počeli javljati uz taj časopis i uz njega se razvijali. Tu treba izdvojiti Predraga Raosa, možda najznačajnijeg i najplodnijeg živućeg pisca znanstvene fantastike u Hrvata, zatim Branka Pihača, autora koji je stvarao mekši, filozofijom natopljeni tip toga žanra. Tu je i krug ljudi iz samog Siriusa: Hrvoje Prčić i Darije Đokić, te književnice - Biljana Mateljan, Vesna Popović i Tatjana Vranić, te sasvim osebujna Veronika Santo. Tom se vrstom književnosti bavio i Neven Antičević, danas uspješni nakladnik, te mnogi drugi koji su karijere stvorili u drugim strukama, što je poseban problem povezan sa spomenutim žanrom - povremeno javljanje autora, koji onda, unatoč talentu razvijaju karijeru na nekom drugom području.

Autori rođeni 60-ih godina, te oni mlađi, javljaju se u kasnim godinama Siriusova doba, u prijelaznom razdoblju nakon njegova gašenja, da bi nastavili svoju aktivnost i u novom časopisu - Futuri i sferakonskim zbirkama. I tu možemo razlikovati nekoliko valova: onaj prvi, početkom i sredinom 90-ih, obilježen je krugom autora oko Darka Macana, vjerojatno najznačajnijeg autora ali i trudbenika znanstvene fantastike u Hrvata posljednjih 15-ak godina. Tu su i Tatjana Jambrišak, Goran Konvični, Aleksandar Žiljak, Zoran Vlahović. U tu skupinu mogu se svrstati i Milena Benini, jedna od najuvjerljivijih autorica tog žanra danas, Zoran Pongrašić s prikazom zaokruženog svijeta u svojim novelama, te Denis Peričić,  iznimno plodan književnik  koji  stvara pripovijesti na rubu žanra, sklon parodiji i primjeni složenih i samosvjesnih književnih postupaka.

U drugi val mogu se ubrojiti nešto mlađi autori rođeni 70-ih godina koji su u sferakonskim zbirkama i Futuri nastupili krajem 90-ih i početkom 2000-ih, a među njima su najzanimljiviji Krešimir Mišak, Saša Škerla, Danilo Brozović i Zoran Krušvar. Svima je njima zajedničko odustajanje od slijepog štovanja kanona tvrde znanstvene fantastike i klizanje žanra u običnu fantastiku, fantasy, horror ili neke druge oblike. Treba također reći da su na našoj sceni nazočni i zastupnici podžanrovskih formi kao što su cyberpunk (već spomenuti Danilo Brozović, ali i najmlađi u ovome izboru - Bojan Sudarević, rođen 1980.) ili space-opera s primjesama erotike (Dalibor Perković).

Antologija Ad astra donosi novele i onih autora koje ne možemo svrstati ni u jedan val i skupinu te koji svojim radovima izmiču čistim žanrovskim određenjima, ali su originalni, kao što su Neven Jovanović, Igor Lepčin, Mario Barečić, Dean Fabić, Marina Jadrejčić, Vesna Gorše i drugi. Možda nije suvišno dodati da je taj popis od 40 autora daleko od toga da pokriva sve one koji su se znanstvenom fantastikom kod nas bavili, i da će neka druga antologija, zacijelo, donijeti neki drugi izbor (pa je tako Milenićeva, Mala antologija uvrstila 13 drugih autora). Zato konačno i jest potreban veći broj takvih djela, te jasno ekspliciranje kriterija koji taj izbor određuju da bi se dobila slika o cjelini i kvaliteti stvaralaštva na tom području.

U očekivanju novog zamaha

Kao što se može vidjeti, spomenutom  je antologijom učinjen velik posao na prikupljanju dragocjenih podataka i djela koja su danas većinom izvan optjecaja. Predstavljene novele pokazuju neobičnu raznovrsnost, originalnost pristupa, a neke su dijelovi zaokružena ciklusa. Postoji i naraštajna sklonost određenim poetikama žanra, pa su oni stariji naraštaji skloniji čistom, tvrdom žanru uz blago spekulativno ublažavanje, dok su mlađi skloniji miješanju žanrova, parodiji, osviještenim književnim postupcima, ali i približavanju bliskih žanrova, poput horrora ili fantasyja. Dok su stariji i srednji naraštaji bili prisiljeni na fragmentarnost pa su mnogi odustajali od daljnjeg bavljenja znanstvenom fantastikom, a samo rijetki u njoj trajno ostajali, mlađi su naraštaji uspjeli objaviti zbirke svojih novela i time, barem za sada, ostati u igri, što je svakako dobra vijest.

Antologija također pokazuje očuvani i neprekinuti, gotovo polustoljetni kontinuitet stvaranja u ovome žanru što ga je međutim omogućio izniman i požrtvovan rad pojedinaca i skupina, bez, barem za sada, osigurana institucionalnog rješenja za mnoge probleme (poteškoće s izlaskom časopisa Futura). Uz to, trenutačno, kao da se očituje zamor, zastoj u produkciji, pa i nedostatak ozbiljnijih projekata koji bi dosadašnju razinu podignuli na viši stupanj - što je loša vijest. U očekivanju novog zamaha antologija hrvatske znanstvenofantastične novele dragocjen je zalog budućnosti toga tipa književnosti u Hrvata. Per aspera ad astra, to su znali još stari izvanzemaljci - Rimljani.