Kožarićeva mašta i invencija surađuju na razini koja je daleko od okoštalih formula, pa njegovo stvaralaštvo očituje nevjerojatnu vitalnost
Ivan Kožarić: Umjetnost je uvijek nešto drugo, Split, Stara gradska vijećnica, 30. srpnja – 14. rujna 2015.
Na splitskoj Pjaci, na sva tri kata Stare gradske vijećnice, od 30. srpnja do 14. rujna traje retrospektivna izložba Ivana Kožarića, znakovita naziva Umjetnost je uvijek nešto drugo, kojom je splitsku publiku počastio galerist i kolekcionar Miloš Glavurtić, koji je izložbu organizirao, producirao i financirao, a čiji je kustos i autor sjajna postava Antun Maračić, naš najbolji poznavatelj, najspremniji, najpronicljiviji i najuvjerljiviji čitač i tumač te najagilniji promotor Kožarićeva stvaralaštva. Maračićeva predstavljanja raznolika, inventivna i samosvojna opusa najširih izražajnih napora i opcija, neprestanih iskušavanja i preobrazbi, pomogla su da se ubrza njegovo prepoznavanje u svijetu – primjerice, Kožarić se 2002. na kasselskoj Documenti 11 predstavio Maračićevim antologijskim projektom Atelijer Kožarić iz 1993. Budući da je to bilo prvo veće predstavljanje jedinstvena majstora u Splitu, Maračić se nije odlučio za radikalno novo čitanje njegova opusa, nego za konciznu retrospektivu koja dokumentira sve faze Kožarićeva dugoga kreativnog puta.
Anarhični diskontinuitet
Izložba svjedoči da je Kožarićev opus načinjen od mnoštva cjelina, fragmenata, manjih epizoda, sitnijih čestica, neprestanih rasipanja i kao takav primjer je anarhična diskontinuiteta, neumorne i radoznale nestalnosti. Uz to, dokumentira i brz uzlet, ranu umjetničku zrelost i fascinantnost te morfologije, pa i putanju autorskog interesa koja se u polustoljetnom plodonosnom stvaralačkom putu kretala u širokom rasponu od tradicionalnih pokušaja alegorijsko-simboličke figuracije, do najzahtjevnijih mentalnih, konceptualnih i transcendirajućih zahvata, slobodna i neopterećena umjetničkog ponašanja, u koje, među ostalim, spada i recikliranje i resemantiziranje vlastitih postignuća. Problemska je to izložba s tezom da je Kožarić autor stalne mijene. Maračić je oduvijek tvrdio da je "u Kožarićevu djelu, neovisno o formalnom stupnju dovršenosti, sačuvana ideja procesualnosti, otvorenosti, kontinuiteta". U kožarićevskoj anarhoidnoj poetici dominantno je nezadovoljstvo postignutim, optimizam, nepredvidljivost, iznenađenje, ludičnost. Mašta i invencija kod Kožarića surađuju na razini koja je daleko od okoštalih formula, pa njegovo stvaralaštvo očituje nevjerojatnu vitalnost: ono se neprestano obnavlja iz svoje otvorene jezgre. Kako implicira naziv izložbe, Kožariću nikad nije bila bliska ideja izgradnje definitivna, zgotovljena, u sebe zatvorena oblika, čemu je u pravilu težila domaća skulptorska klasika, nego je svako postignuće u tranziciji, "na čekanju", u fazi transformacije i transferiranja u nešto drugo.
Splićani i njihovi brojni ljetošnji gosti mogli su se upoznati i s drugim dimenzijama velebna opusa, sa složenošću potencijala Kožarićeva vizualnog govora u svoj širini njegovih reprezentacijskih, medijskih i narativnih očitovanja, što ih je nedvojbeno najveći hrvatski živući i jedan od naših najvećih likovnih umjetnika uopće, s najvećim svjetskim referencama, stvara od 1955. godine. Postav je nenapućen, prozračan i transparentan, a motritelj lako može steći uvid u narav, vitalnost, umjetnički temperament, mnogolikost, slobodarstvo, subverzivnost, inovativnost, vizualnu znatiželju, imaginativni potencijal, optimizam i značenje Kožarićeva stvaralaštva, visoku vizualnu kulturu i plastičku artikulaciju, oblikovne prakse i gotovo sve jezičke formacije i jezičke polaritete u kojima se autor tijekom desetljeća okušavao, nevjerojatno raznolik repertoar tema, motiva i simbola, upitanost o stanju i sudbini jezika umjetnosti... U njegovu fleksibilnu i nekodificiranu djelovanju provlače se beskompromisnost, osvajanje slobode, nesputanost i zaigranost, i to kao jedinstven i istinski dar. Kožarić je cijelo vrijeme sačuvao nekonvencionalnost, humor, zaigranost, čak i (samo)ironiju, ali redovito na visokoj razini plastičke kulture.
Razbijanje okvira
U prizemlju i na dva kata Vijećnice pokazana su 84 rada – skulpture, objekti, slike, crteži, fotografije i skice-prijedlozi intervencija u urbanom prostoru. U prizemlju su postavljene skulpture, instalacije i monumentalnija djela, poput Kupača – čovjeka pod tušem, Čovjeka koji sjedi, Matoša, "kozlića" ili Frižidera. Kao ishodište postava figurirala su tri plakata s poletnim i egzaltiranim porukama što ih je Maračić izradio za jedan Kožarićev rođendan i njima oblijepio putanje kojima se majstor kreće od kuće do ateljea – "Presretan sam da sam sretan", "Sretan sam da sam sretan" i "Oduševljen sam da sam sretan", koje, među ostalim, očituju optimizam koji neprestano potiče umjetnikovu vitalnost i inventivnost. U prizemlju je postavljeno i jedno "malo" Prizemljeno sunce, promjera oko pola metra, budući da se ono "veliko" iz zagrebačke Bogovićeve ulice tom prigodom nije uspjelo preseliti na Pjacu. Prema gornjim katovima galerijskog prostora bili su grupirani prozračniji radovi, instalacije, manje skulpture poput Oblika prostora (Zemlja nebo), velikoga zlatnog falusa iz 2009. godine, potom crteži i ulja; primjerice, zgužvana platna iz novijeg ciklusa Razbijmo okvire. Dio izložbe posvećen je autoportretima koje rese zanimljive i znakovite autorove sentence i poruke u kojima dokumentira vlastiti odnos prema svijetu, sebi u tom svijetu, umjetnosti, sebi u umjetnosti, poput "Kad bih više radio, vidim da bih mogao nešto dobro, pravo napraviti, a to me plaši" iz 1987. ili sentence koju ilustrira naziv izložbe: "Istraživanjem otvaramo nova i nova vrata i uvijek se pojavljuju druga koja treba otvoriti." Prikazani su i filmovi o Kožarićevoj umjetnosti i karijeri Petra Krelje i Gordane Brzović.
To je predstavljanje dokaz da je Kožarić od samih kreativnih početaka suvereno i sigurno kročio svojim putem i da se razvijao mimo stroge medijske discipline i diktata, utjecaja domaće i inozemne umjetničke tradicije i suvremene mu umjetničke proizvodnje. Postavlja se kao autor koji se usuđuje zaboraviti povijesno-umjetničku erudiciju i više je se ne sjećati. Neovisan je o svim događanjima na svjetskoj umjetničkoj sceni, hrabro formulira vlastiti jezik, njegovo stvaralaštvo postaje iznimno jedinstveno i gubi vezu s umjetničkim internacionalizmom. Razvidno je da je do 1961. godine – kada se vraća iz Pariza – Kožarić osjećao pripadništvo širokom kompleksu moderne umjetnosti, on nastoji sudjelovati u zbivanjima na europskim umjetničkim prostorima, ali od tada pa nadalje – u godinama vlastita radikalna jezičkog i koncepcijskog zamaha – stvara izdvojeno i osamljenički. Od tada pa nadalje taj se umjetnik predstavlja novim, specifičnim i inovativnim načinima kiparske i slikarske produkcije. To je već oko 1965. zorno demonstrirao ciklus Oblici prostora – dokaz da velebna postignuća mogu poniknuti na apsurdnim idejama: nešto najfluidnije – zrak – kipar pretvara u najtvrđe materijale i tome ciklusu u tom trenutku ništa u svjetskoj skulpturi nije bilo nimalo nalik.
Čisti jezik plastike
Iz desetljeća u desetljeće njegova morfologija postaje sve kontraverznija, ambivalentnija, heterogenija i višeslojnija, u tom rukopisu neće biti nikakvih konstanti. Kožarićeva se slobodoumnost – snažno dokumentirana na izložbi – očituje se i u neuvažavanju operativnih konstanta medija. Opire se svakom stilskom, morfološkom i ikonografskom zahtjevu, ignorira klasične kiparske i slikarske prosedee, stvara materijalno elementarno, bez zanatskog sitničarenja. Mada je vrlo brzo postao superioran majstor u svim medijima u kojima se okušavao i spretno oko sebe širio pravu plastičku raskoš, zarana su ga prestali zanimati tehnička perfekcija, izvedbena virtuoznost, estetski standardi i funkcioniranje medija. Stoga već u njegovu rukopisu koji se razvija ranih 1950-ih mahom gospodare elementarnost, sažimanje i koncentracija, jednostavnost, lapidarnost, utišana gestika, zgusnutost forme, sažeti volumen, elementarnost obrade, minimalizam zahvata u materiji, pročišćenost forme… Kožarićev je cilj što više izvući iz sama materijala, učiniti materijal po svaku cijenu zvonkim i osjetljivim, kao da je od živog tkiva. Svoja vizualna iskustva pretvara u čisti jezik plastičke komunikacije s jedinstvenom mogućnošću priopćavanja i najiznijansiranijih poruka i emocija. Kao mlad autor brzo se priklonio shvaćanju da je sporedno od kojega je i kakva materijala neko djelo ostvareno, nego da je bit rada u otkrivanju njegova plastičkog identiteta.
Izložba dokumentira da je njegov opus na problemski najisturenijoj poziciji u umjetnosti sredine u kojoj je proveo dugi i plodni radni vijek. Kožarić je u hrvatskoj umjetnosti najdublje zagnjurio u ispitivanje interne naravi umjetničkog čina i na tom planu polučio jedan od krupnijih i važnijih doprinosa: do krajnjih granica radikalizirao je same instrumente umjetnosti i do maksimalne napetosti zaoštrio je problem njezine funkcije i perspektive u suvremenoj kulturi i društvu