Razgovaramo s televizijskom i kazališnom kostimografkinjom i scenografkinjom o njezinim danima provedenima s Belom i Miroslavom Krležom, a povodom njezine scenografije Belinog stola za Krležu, predstavljene na ovogodišnjem Festivalu Miroslav Krleža u okviru ranojutarnjega i rođendanskoga programa Doručak kod Krleže (Krleža je rođen 7. srpnja u 7 sati ujutro 1893. godine u Dugoj ulici, današnja Radićeva, broj 7)
Poznato je da ste jedina osoba kojoj je Krležin Gvozd bio otvoren u svako doba dana pa, slobodno možemo reći, i noći. Kako je započela Vaša obiteljska veza s Krležom i Belom? Često navodite da ste se u domu Bele i Miroslava Krleže osjećali kao kod kuće.
Istina, mnogi su došli do vrata Gvozda 23 i tamo ostali. A onda su poslije lagali da su čak dobivali darove i tako dalje, da ne nabrajam te lagarije. Ovdje ću se zadržati samo na onome što su moja sjećanja i što je potvrdio i Enes Čengić. Osim toga, baš je Silvana Čengić-Voljevica na tomu inzistirala, što se tiče moga odnosa s Belom i Miroslavom Krležom, da se osjećao taj moj ležeran način u prijateljstvu s njima. Silvana je, naime, zamijetila da sam bila jedina koja je s Krležom bila toliko prisna da mu je parirala. Znate, ljudi su imali hemunge pa su ga slušali ili ga pak snimali, a ja sam mu parirala što se njemu jako sviđalo jer je osjećao da se iza toga nalazi jedna velika ljubav i poštovanje. Zaista sam Krležu i Belu strašno voljela. Kad pitate o počecima naše veze s Krležom: početak je bio kad je mladi Krleža došao iz vojske bratu mog pradjeda, banu Josipu Šiloviću. Naime, Krleža ga je molio da ga izvuče iz vojske, da se ne može više vratiti na frontu. I onda je stari Šilović, koji je tada otvorio Dom za nezbrinutu djecu u Josipovcu – jer cijeli se njegov rad na krivičnom postupku temeljio na obrani žena, samohranih majki – Krležu namjestio u tom domu kao činovnika. Kao što sam napisala u knjizi Slušaj i gledaj, Latice, Krleža mu je tada bezobrazno ponovio njegovu rečenicu: “Nema te vlasti uz koju Vi ne biste bili”. Ban Josip Šilović tada mu je odgovorio: “Dragi Krleža, da nema mene, Vi biste sada trunuli u rovovima Galicije”. Dakle, to bi bio nekako prvi ulazak Krleže u obitelj Šilović, čime je i započelo to beskrajno druženje u salonu Šilović gdje su dolazili najveći intelektualci. Naravno, tu je bila i veza i brat moje bake – Irene Gavelle, sestre Branka Gavelle. Interesantno je, toga sam se neki dan sjetila, kad je bio Hudožestveni teatar u Zagrebu, onda su osam dana za redom iz kazališta hudožestvenici dolazili k njima u salon u Masarykovoj 2. Inače su u salon dolazili Krleža, Gavella, Dujšin, Kombol, Babić, a tu je bila i stalna Titova baza do odlaska u partizane… Nakon večere kod mojih ostajali bi u razgovoru ili odlazili Gašpiću ili Hraniloviću. To su restorani koji su nažalost uništeni, nema ih više, kao što je mnogo toga što je baš nekako autentično za Zagreb uništeno. Inače, za vrijeme rata Krležini su jako teško živjeli. Njih su primili Singerovi u dvorište gdje se danas nalazi Hoto hotel. Tamo su bile kao neke stepenice i jedan mali stan u dvorištu, zapravo nešto nalik na stan. Moja je mama svaki dan nosila Krležinima ručak. Dakle, nije nosila djevojka – sluškinja, što bi na neki način bio čin ponižavanja, već je sama moja mama nosila ručkove Krležinima. I tako je to prijateljstvo trajalo, brižno se njegovalo kao što se prijateljstva i moraju međusobno nadohranjivati brižnošću. I kasnije su Krležini živjeli teško; tako kada Naprijed nije isplaćivao Krleži honorare, živjeli su u stalnom staračkom strahu, a posebice Bela, što sam i zabilježila u svojoj knjizi Žena tužnih očiju. Naime, Bela nam je svakoga jutra prepričavala jedan strašan san – gladna je u tužnom hladnom ambijentu. Mir u starosti donio im je Enes Čengić i Oslobođenje. Divan mir u starosti! Od pojave Enesa Čengića živjeli su mirno, dostojanstveno – nikakva glembajevština jer oni nisu bili dio takvih ljudi.
FILC IGRAČKE – PAS I MAJMUN: BELIN I KRLEŽIN POKLON
Na Doručku s Krležom, glazbeno-scenskom događanju koje je održano u sklopu ovogodišnjega Festivala Miroslav Krleža, pokazali ste nam i među ostalim igračke koje ste dobili na dar od Krležinih. Nažalost, kako nas je kiša spriječila u daljnjem odvijanju događanja, niste nam stigli ispričati priču vezanu uz te igračke.
U to vrijeme, kad sam bila dijete, nije baš bilo igračaka; tada su se pravile uglavnom igračke od filca. Da, Bela i Krleža poklonili su mi smeđeg psa sa crvenim cilindrom i jednog majmuna. Moj djed i baka u to su vrijeme bili ambasadori u Južnoj Americi i svakoga su mjeseca stizali veliki paketi igračaka, šalova, divne haljine i kaputi za moju mamu, koje je baka kupovala u dućanima New Yorka, i naravno igračke. Ja sam od svega zadržala samo te dvije igračke – tog Belinog i Krležinog psa i majmuna. I danas me to čudi! Sve sam to sačuvala – već od djetinjstva vezana uz njih.
LJUBAV I NADAHNUTOST: KRLEŽA I KAŠTELAN
Dakle, prijateljstvo s Krležom započinjete preko svoje obitelji za koju navodite u svojoj knjizi Slušaj i gledaj, Latice – sudbina jedne obitelji, da je bila vezana uz Evropu i čitav svijet, da bi u domovini sve izgubili, no nastavljate to prijateljstvo u potpunosti sami; često ste dolazili do njih…
Sjećam se kada moj otac odmah iz partizana odlazi vidjeti Krležu. Tata je u vojnoj odori. Zapravo, nije to vojna odora, to je nešto sklepano od engleske i američke pomoći. Krleža malo zatečen pita: “Što želite?”. Tata mirno odgovara: “Samo vas vidjeti”. U Krleži je još strah jer se nekoliko puta slalo po njega da dođe u partizane.
Onda ima jedan moment iz 1945. godine: pamtim događaj koji zauvijek veže Krležu i mog djeda – ljudski, životni događaj. Naime, 1945. Tito treba slaviti Novu godinu u Banskim dvorima (prostore uređuju moja mama i Edo Murtić). Javljaju da je Tito prehlađen i u Pogrančevu vilu u Visokoj ulici poziva samo mog djeda Srećka Šilovića i baku – Irenu Gavellu Šilović. I Ranković je tu. U jednom trenutku Ranković se obratio Titu: “Sada želim Krležinu glavu”. Jednom sam prigodom pitala Krležu da li zna za to – da mu je moj deda tada spasio glavu. Fric mi je samo rekao: “Znam, Latica, za to”.
Kada djed kao ambasador odlazi u Ameriku, moja mama svaki dan odlazi Krleži kao ocu. Prekida se istina nekako veza mojih i Krležinih, i ja nastavljam to prijateljstvo, tu vezu, dakle, prvo kao djevojčica, a poslije kao djevojka i žena. Odlazim na ručkove k njima, zajedno s mamom. Gore sam stvarno primana kao nekakva sreća, istinski su mi se veselili. Takva vrsta ljubavi, poštovanja dogodila mi se samo još jednom – u susretu s Jurom Kaštelanom. Kad osoba osjeti da je voliš i poštuješ, onda je nadahnuta. Onda se voli otkrivati i neke stvari govoriti koje inače ne bi. Mi bismo, recimo, ručali, a poslije ručka Bela bi otišla na podnevni počinak. Onda bih s Krležom do u suton razgovarala. Istina, to je više bilo moje slušanje njegovih divnih misli o ljubavi, o životu... Sjećam se, taj naš kraj – susret s Krležom je bio strašan. Svaku sam Staru godinu provela s njima negdje do u suton i onda bih otišla doma. Sjećam se, tada, na toj posljednjoj Staroj godini, pozvao me do prozora i rekao: “Gledaj, Latice, ove češere, njišu se kao klatna”. A stvarno, na tim borovima, s tog prozora, češeri su izgledali kao ogromna klatna na tim sagovima zelenila, nešto što do tada nisam vidjela. I on veli: “Nešto će se tužno ove godine dogoditi”. A ja mu kažem: “Pa, možda nešto lijepo”. A u sebi sam osjećala, sjećam se toga, da neće biti lijepo. Nekako to osjećate, apsolutan trenutak intuicije. Sjećam se da smo tada dugo gledali kroz prozor te čudne borove s tim češerima-klatnima.
Onda, recimo, jedanput sam u Veneciji kupila jednu prekrasnu vazu za njih; njima niste mogli kupiti bilo što. Sjećam se – vaza je bila kao neka čudesna lila maska i s nje su visjele porculanske vezice. I kako sam kasnila, i kako sam trčala kroz njihov vrt, osjetila sam da sam nespretno udarila s tom vrećicom u kojoj se nalazila vaza. I dođem do njih, kakva jesam, i kažem: “Krleža, trebala sam donijela džemper, no, nije još gotov, a vaza se potrgala, sad sam je lupila”. A on kaže: “Opet lažeš, Latica, lažeš. Vestu sanjaš, nisi je ni počela raditi, a vazu si donijela potrganu”. (smijeh) Nasmijala sam se, možda bi se netko uvrijedio. I stvarno sam konačno tu obećanu vestu saštrikala i onda me jednog jutra, vrlo rano, Bela nazvala i kaže: “Jako si je lijep u tvojoj vesti”. To je bila bijelo-crna vesta na kockice koju sam stvarno sama napravila. Onda mi je isto tako bio krasan moment kad me nazvao jednog jutra i veli: “Latica, nekako mi je hladno, daj mi nabavi nekakav mali plet za koljena”. I znam da sam – naime, smatrala sam da to moram odmah učiniti – nabavila jedan prekrasan materijal, karo moher materijal, i onda sam noću to rubila i ujutro mu donijela. To su bili dragocjeni momenti, sve je to u meni izazivalo nježnost da on to od mene traži. Smatrala sam da kad me netko voli, da onda želi o meni što više znati. I kad me pitao za ljubav i kad sam mu ispričala da sam u vezi s oženjenim čovjekom i kojega pritom on dobro poznaje, bio je strašno ljut i rekao: “Ti nisi klasa za ljubavnicu”. I samo je dodao: “Taj čovjek više nikada neće ući u moju kuću”. Smatrala sam taj izraz gnjeva strašno nježnim jer sam vjerovala da me voli i poštuje i da smatra da takva ne smijem biti; nikako to nisam shvatila kao grubo uplitanje u moju intimu. Nisam mu to zamjerila. Taj moment svi su pogrešno shvatili. Isto je tako reagirao i Jure (Kaštelan) koji to nije uopće htio shvatiti. Sjećanje: na ručku smo, Jure tužan izgovara: “Bože, Latice, ja ti zamjeram ljubav, a ja sam pjesnik”. To su ljudi koji ulaze s velikom brigom i poštovanjem u vaš život, a takvi su ljudi rijetki dragulji.
BELINE SCENOGRAFSKE SENZACIJE ZA KRLEŽU
Jednako ste tako za Doručak s Krležom priredili Belinu scenografiju, svojevrsnu scenografsku senzaciju za Krležin stol. Podsjetite nas na te emotivne scenografije.
Ti ručkovi i večere su bile čudesne jer je Bela njemu radila scenografske senzacije. Sada se bojim ući u tu kuću jer je kuća, naravno, preuređena. Na filmu sam vidjela neke intervencije koje nisu bile Beline. Bela je to radila s takvim smislom, ona je boje spajala na nevjerojatan način: tako je lijevi kut i sekreter bio tirkizan, s njezinim portretom, desno je bilo zeleno. Poslije sam vidjela da jedna njegova razglednica stoji lijevo u tirkizu, dakle u čisto drugom tonu. Bela je imala osjećaj za nijanse.
Neke su bakrene posude koje se danas nalaze na Gvozdu pokloni moje mame. U najteže vrijeme, u vrijeme rata, Bela bi, uvijek se mama toga prisjećala, donosila divne poklone, kad su najmanje imale. A opet je moja mama i njima nosila poklone – bakrene posude. Jednom je Bela rekla da bi mogli napraviti muzej od mojih poklona. Stalno sam im donosila poklone, kao što sam spomenula slučaj one vaze iz Venecije. Neobično su voljeli darove. Recimo, Krleža pak nikada nije volio ništa što bi mu netko donio skuhano. A ja sam mu morala uvijek na Staru godinu – jer je to u mojoj obitelji bio običaj na Badnjak – nositi sangaliju, grčko jelo, koje se zadržalo u našoj obitelji, s obzirom da su Gavelle Cincari, Grci. I tako sam im uvijek na Staru godinu nosila sangaliju; Krleža je jedino to jeo, dakle, od poklona-hrane što bi mu se donosilo.
Što se pak tiče Beline scenografije za Krležu, uvijek je tu bio zeleni stolnjak, roza čaše, plavi tanjuri, žute narcise u vazi; sve je prštalo od boja, to je bila kao jedna luda van Goghova slika. Vjerovala sam da je tim scenografijama uveseljavala Krležu, bila je to uvijek nova, mala predstava. Bila je to njezina nježnost i ljubav za Krležu. U svakom se detalju osjećala ljubav i stalna želja da ga iznenadi i razveseli. Svaki dan bi Bela preko stojećih svjetiljki prebacila neke svoje šalove, svaki dan druge, tako da mu je uvijek iznova upriličila neki drugi ambijent. Mislim da ga je time uveseljavala. Bila je to njezina intimna galerija. Tako je u hodniku prema kuhinji jako voljela zid na kojemu su se nalazi mali crteži koje je dobivala od prijatelja. Toga danas više nema, tako da je pitanje autentičnosti u njihovom Memorijalnom prostoru zaista dovedeno u pitanje. Napisala sam da je jedino mjesto koja Bela nije dotaknula – kuhinja; kuhinja je bila prilično hladan prostor u kojemu je apsolutno dominirala domaćica Ivka. Jedino lijepo u toj kuhinji bio je jedan mali prozor koji je gledao u vrtno zelenilo. U vezi jednog drugog prozora u toj kući prisjećam se jednog tužnog momenta kada mi je Krleža rekao kako im uvijek donosim neki optimizam. I pridodao je vrlo otužno: “Svaku jesen zatvaram prozorčić u malom zahodu, a svako proljeće ga otvaram, a ove ga godine nisam mogao otvoriti, nisam ga mogao dohvatiti jer sam premali”. U prvom momentu nisam znala što bih rekla, taj mi je moment bio prestrašan, jedan tužan moment kad čovjek veli: “Gotovo je, Latice!”. Pripremao me za kraj. Nikada si nije mogao oprostiti što je Beli, pri njezinom odlasku u bolnicu, rekao “zbogom”, a ne “doviđenja”, osjećao je kao da je tim pozdravom označio njihov krajnji kraj. Taj si je trenutak vrlo često predbacivao. I dok je Bela bila u bolnici, svaki sam joj dan pisala; to su bila prilično očajnička pisma tako da me jednoga dana Krleža zamolio da prestanem jer sam je strašno uzbuđivala sa svojim energijama. A kada je Krleža ostao sâm u svojoj bolesti, često me molio preko Josipa da ga posjetim, no nisam mogla otići na Gvozd jer nije bilo Bele; znala sam da bih se rasplakala i time ga dodatno uznemirila. Od kada su oni otišli, kao da mi je jedan dio života zamro. Stalno velim da pristojno statiram u životu jer meni su moji osjećaji otišli, nestali; a čovjek koji živi bez osjećaja nije čovjek. Pristojno to ne pokazujem. Povlačim se. S veseljem radim ono što radim. Jedan je dio osjećaja otišao s njima, s Krležinima – s tim divnim druženjem. To je bilo nešto predivno, nešto što se nikada nije ponovilo. Zvala sam ga Fric ili Krleža, a Bela ga je zvala Krleža. Inače, s druge pak strane te njezine scenografije, Bela je, kao što je vidljivo i na fotografijama, voljela efektnu bižuteriju i navedeno joj je odlično pristajalo; naročito naočale…
IVKIN KULINARSKI REPERTOAR I ČOKOLADNA TORTA
Kakav je bio Ivkin kulinarski repertoar? Naime, kada smo pripremali glazbeno-scensko događanje Doručak kod Krleže, spomenuli ste da je Krleža volio Ivkinu čokoladnu tortu.
Ivka je imala jedan, to je isto interesantno, vrlo skučen repertoar. Mi smo uvijek znali što će se jesti: pohani šnicli, pire krumpir i špinat, onda šnicli, krumpir salata, juha. Od slatkog – samo čokoladna torta, onako sabijena. Takvu tortu danas možete pronaći u restoranu Appetit, to je upravo takva torta.
Sjećam se da je Vaništa nekoliko puta nosio torte. Prvo nije ušao unutra, samo je donio tortu, a drugo, Krležin je komentar meni bio divan: “Čovjek se potrudio, donio je tortu. Bela je dijabetičarka, ja nikad ne jedem ništa što mi se donese; onda ćeš ti, Latica, to pojesti”.
Inače, mogu slobodno reći da je Ivka zulumarila po toj kući. Jedno sjećanje: Krleža i ja pijemo pivo. Krleža za svakog ručka zamoli Ivku još jednu flašu pive. Ivka mirno odgovara: “Dosta ste popili, nema više”. Šutimo i smijemo se.
Radovao se Belinom i mom dolasku iz grada na ručak. Bio je nestrpljiv da ispričamo što je novo u gradu. Uvijek me čekao Grand Marnier; uz smijeh je točio piće i to uvijek uz neku zajedljivu primjedbu. “Za madame se otvara i nova boca”. Uživao je u pričama iz grada. Uz ručak za Belu je uvijek bio neugodan razgovor između i Krleže i mene. Naime, Krleža je to zvao “temom”: “Hajde, Latice, koja je danas ‘tema’?“. Razgovor oštar, iskren, o ljudima, događajima, književnosti… Razgovori koji bi mogli nekoga povrijediti i ostaju samo kao “tema uz ručak”.
Za Doručak kod Krleže priredila sam scenografiju Belinog stola za Krležu; bio je to originalan Belin stol za doručak. Donijela sam Belin servis za čaj, bile su tu i Beline žute ruže; sve je to stajalo kao autentično svjedočanstvo Beline kreativnosti i sretna sam da su ljudi, zahvaljujući Goranu Matoviću, kao ravnatelju Festivala Miroslav Krleža, Silvani, Suzani, Dubravki, a prije svega studentima i studenticama Centra za ženske studije i Hrvatskih studija, mogli osjetiti dio te atmosfere.
PITANJE HIPOTETSKOGA KRLEŽINA DJETETA I KIŠOBRAN
Recite, kakav je Krleža bio u pitanju očinstva, djece, odnosno poznato je da nije pomišljao na očinstvo. Poznata je tako anegdota s Krležinom patronažnom sestrom Blankom Vulin, koju u svojoj knjizi Vodič kroz Krležu spominju Ivan Glišić i Daniel Radočaj. Naime, tijekom jednog od kasnije vođenih neobaveznih razgovora, Krleža ju je pitao: “Bi li htjela imati djece?” Blanka je, ni ne sluteći provokaciju, odgovorila da bi. Krleža je navodno odgovorio: “Kako si ti glupa, pa svaka budala može napraviti dijete, ajde ti napravi kišobran!”
Mnogi su mi zamjerili što sam u knjizi napisala da je Bela imala pobačaje. Razgovarali smo o Belinim pobačajima, koje je obavio moj djed, a o svemu je tome znala samo moja baka Irena koja je i znalački asistirala djedu. Naime, Krleža je imao jedan užasan kompleks; strašno se bojao kakvo bi to dijete moglo biti, shvaćate. Čak je u jednom momentu rekao: “Kad bih znao da bi (dijete) bilo kao ti, onda bi to bilo u redu. Ali ja nisam znao kako će to dijete ispasti”. Dakle, imao je kompleks kakav je imao i Shaw.
Želju za mladom osobom u kući osjetila sam kada me po poslao po naočale i čujem kako nježno kaže Beli: “Kako je divno da netko mlad zna gdje se što nalazi u kući”.
Još jedan moment: nekoliko puta je bio u dilemi i čak me pitao za mišljenje, razumijevanje, naime, obećao je Singerovima da će se pobrinuti za njihova posinka Milana. Krleža je vrlo jasno svim Židovima u Zagrebu prije dolaska ustaša na vlast poručio da bježe, no malo tko ga je poslušao. Među rijetkima poslušala ga je obitelj Singer; prvo su tako otišli u Izrael, a onda u Venezuelu. Prekrasni ljudi koji su napustili Zagreb. No, Krležu su zamolili da posvoji napušteno dijete, Milana, koji je kasnije bio službenik u spavaćim kolima. No, Krleža nije održao navedeno obećanje. I često je Milan kasnije dolazio Krležinima, osjećalo se da im je jako privržen, pogotovo Krleži. Jednom mi je prigodom Krleža rekao: “Latice, ipak je on službenik u spavaćim kolima. Nisam ga mogao posvojiti. Jesam li dobro postupio?”. Sama sam to nekako shvaćala. Bila je to jedna mrlja u samom Krleži jer nije izvršio ono što su ti ljudi kao posljednju želju kad su napuštali Zagreb njemu ostavili. Ne znam kako su drugi reagirali na tu Krležinu odluku, ali osobno sam u potpunosti shvaćala njegovo opravdanje.
Beskrajna je tuga u meni do danas i sreća da sam ga mogla zagrliti i voljeti od djevojčice do žene.