Ana Kutleša i Vladimir Tatomir  

Bez iluzija o autonomiji

Krajem listopada je u Galeriji Miroslav Kraljević gostovao u ovim krajevima slabo poznat umjetnički kolektiv Tercerunquinto. Osnovan je još 1996. u meksičkom gradu Monterreyu kao studentska grupa, a njegovi današnji članovi, Julio Castro Carreón, Gabriel Cázares Salas i Rolando Flores Tovar, trenutno žive i rade u Mexico Cityju. Surađivali su s brojnim muzejima i galerijama u Meksiku, SAD-u i Europi, i to uglavnom radeći uvijek nove site-specific produkcije, ovisne ponajviše o specifičnim mikro-strukturama svijeta umjetnosti u kojima rade. U središtu njihovog interesa gotovo su uvijek ekonomski sistemi, bilo da se radi o javnim i (češće) privatnim, gradskim prostorima, bilo o javnim i privatnim galerijama, muzejima i kolekcijama. Često su sfera umjetnosti i sfera urbanog u njihovim projektima preklopljene, upozoravajući da su strukture moći na različitim razinama povezane i da ne postoji izvanjska pozicija koja bi umjetnicima priskrbila autonomiju.

S dvije trećine članova Tercerunquinta koji su gostovali u Zagrebu, Rolandom Floresom i Gabrielom Cezaresom, razgovarali smo nakon njihove prezentacije u G-MK.

Od cjelovitog dosadašnjeg opusa mogao se čuti tek jedan segment njihovog djelovanja. Program razgovora u cijelosti je bio koncentriran na projekte svjesnih kustoskih (re)programiranja vlastitih autorskih ideja, a kako su i sami nakon razgovora istaknuli, svjesno su reagirali i kontekstualizirali nastup u čast snažne kustoske i umjetničke produkcije koju su zatekli u Zagrebu. 

Uzimajući si jednako pravo, u razgovoru smo se koncentrirali na neke od njihovih radova koji, smatramo, zaslužuju veću pozornost i  osvrt u javnosti.

Pristanak na gubitak kontrole

Objasnite nam, prije svega,  naziv vaše grupe, Tercerunquinto, i njegovo značenje? Na koji je način ono  povezano s radom grupe?

Naziv sam po sebi nema neko posebno značenje, već je jedna vrsta opisa procesa rada. Doslovno znači “trećina petine“, a sugerira da se radi o dijelu jedne veće cjeline, dakle naš rad je samo jedan mali dio veće strukture, koju mi ne kontroliramo. To odgovara i našem radnom procesu, koji se sastoji od mnogo preispitivanja i rasprava, a kad radimo novi site-specific rad, u startu očekujemo manju razinu kontrole i suočavamo se s različitim agentima i akterima koji utječu na finalno rješenje, što je sasvim suprotno kontroliranim uvjetima rada u studiju. Uvijek se nastojimo povezati s društvenim kontekstom, a to zahtijeva senzibilitet i kompleksniji pristup, kao i pristanak na gubitak kontrole. Dakle, nemaš cjelinu, imaš samo ideje i namjere – upravo je to ono što je najbliže imenu grupe.

Ujedno, za metodu koju opisujete važna je i činjenica da djelujete kao kolektiv. Tercerunquinto je oformljen još dok ste studirali na umjetničkoj akademiji u Monterreyu – zašto ste odabrali takav način rada?

Još za vrijeme studija na neki smo način priučeni na rad u kolektivu. Prethodno našem kolektivnom umjetničkom radu kao Tercerunquinto, za vrijeme studija na Sveučilištu Monterrey, radili smo kao suradnici i asistenti u većoj umjetničkoj skupini zvanoj Caxa, gdje smo stekli dojam rada u grupi. Kolektiv Caxa je uglavnom radio u javnom prostoru, većinom performanse na temu socijalnih dinamika. Tu smo naučili realizirati ideje i dijeliti odgovornost kolektivno.

Također je važno reći da u Monterreyu, i inače u Meksiku, u umjetnosti ‘70-ih i ‘80-ih postoji jaka tradicija kolektivnog rada, a te su grupe bile politički vrlo jasno artikulirane. Mi smo počeli zajedno raditi spontano, nismo ni bili svjesni što nam je tu važno. Kad bismo raspravljali o tome, ekonomski razlozi su nam se činili kao moguće objašnjenje, a za artikulaciju političkog stava nismo bili spremni, bili smo premladi i nezreli. Nije nam nikad palo na pamet da sastavimo manifest, htjeli smo da naši stavovi proizađu iz zajedničkog rada i istraživanja. Političko značenje tek naknadno iščitavamo iz mnogih transformacija kroz koje prolazimo.

Izbrisani crtež

Na predstavljanju u Galeriji Miroslav Kraljević predstavili ste vrlo zanimljiv projekt, Otros Fueros / Second Consciences, u kojemu ste tri svoja projekta ponudili trima kustosima, da ih “prerade“, prevedu u neki novi kontekst. Time ste reagirali na činjenicu da španjolska institucija Espai d’art contemporani de Castello (EACC), koja vas je pozvala na suradnju, zapravo nema kustosa. Kako ste se odlučili na ovakvu gestu “prebacivanja loptice“ i što su bili rezultati?

Prije tog projekta, važno je spomenuti projekt Borrador / Brisač kojeg smo radili u bliskoj suradnji s jednim meksičkim galeristom, Joséom Garcíom Torresom, iz galerije Proyectos Monclova, i tada smo prvi put nekom drugom prepustili da oblikuje naš rad. Galerist zauzima specifično znakovito mjesto u hijerarhiji umjetničko-izlagačkog sustava, on utječe na prisutnost radova, na izlaganje i distribuciju. U ovom slučaju, napravili smo crtež kojeg smo prodali galeristu, pod uvjetom da ga on odmah izbriše, i takvog uokviri i izloži. Onaj tko kupi rad, ima zadaću da prenese, kako sam odluči da je najbolje, (izbrisani) sadržaj. Crtež, u osnovi vrlo jednostavan, poslužio je kao sredstvo, lajtmotiv za progovaranje o svijetu umjetnosti i tržištu umjetnina.

Možete li nam reći o kakvom se motivu radilo, što je bilo na crtežu?

To vam jedino kupac smije reći.

Upravo smo htjeli istaknuti da je umjetnička pozicija neodvojiva od tržišta umjetnina i umjetničkog sustava, u kojem bi umjetnici morali biti aktivni agenti, bez iluzija o autonomiji. Za nas je važno otvoriti pregovaračku poziciju i zauzeti stav, ali prije svega osvijestiti hijerarhiju koje smo dio.

Suradnju s Proyectos Monclova smo nastavili u  jednom drugom projektu, za vrijeme najdublje ekonomske krize 2009. Kao naš rad predložili smo sljedeće: galerija mora biti otvorena 24 sata kroz 7 dana, dostupna svima za izlaganje i sudjelovanje. Naravno, htjeli smo ispitati premisu “koliko radiš toliko ćeš zaraditi“, tako da je direktor galerije morao biti 24/7 na dispoziciji umjetnicima iz cijelog svijeta koji su se javljali s prijedlozima i zahtjevima. Zauzvrat, dobio je slobodu da nam uvjetuje kako želi da napravimo naš rad za njega koji će izložiti u galeriji. Zadao nam je da napravimo 100 malenih skulptura u drvu što uopće nije naš medij i tim nam je to bilo zanimljivije. Kao rješenje smo predložili apstraktne uglate forme koje nalikuju na dvije otvorene karike lance. Njegov uvjet je bio da svaki dio bude odvojeni rad, koji se tako i prodaje. Na taj je način nastavio ideju razmjene između umjetnika, galerije i kupaca koja se materijalizira u tom malom komadu drveta. Naziv rada je bio Proyecto de economia solidaridad (Projekt ekonomske solidarnosti).

Aktivirani kustos

Vratimo se na projekt za EACC, gdje je u središtu figura kustosa...

Cilj projekta Otros Fueros bio je istaknuti poziciju kustosa u ukupnoj računici. Kustos kao protagonist ne može biti samo administrator, “desk curator“, kako mi to u šali zovemo. On ili ona mora biti neka vrsta komunikatora i medijatora u produkcijskom i izlagačkom procesu, aktivno se uključiti u diskusiju oko rada. Stvarajući uvjete da nešto bude moguće, kustosi suvremene umjetnosti uvelike doprinose krajnjoj formi rada. U Otros Fueros, za razliku od Proyecto de economia solidaridad, ne postoje ekonomski odnosi i interesi, kustose pozivamo da ostvare gotovo intiman odnos s našim radom, možda i malo perverzan. Prvi kustos Álvaro de los Ángeles je reagirao dosta formalno i više se zadržao u okvirima tipičnih kustoskih strategija. Uzeo je naš projekt Vecindad / Susjedstvo i preveo ga u medij publikacije, tako da je pozvao niz drugih umjetnika i suradnika da pišu i stvaraju priloge. Hrpe publikacija u izložbenom prostoru, sa svim novim imenima i sadržajima su nas podsjetile na trojanskog konja – kao da ga je svojom kustoskom intervencijom unio uz niz novih značenja u naš početni koncept. Sasvim drugačiji pristup je imala kustosica Maria del Carmen Carrión koja se okrenula umjetničkim načinima djelovanja i našu instalaciju Guardarropa / Garderoba, rađenu za komercijalni umjetnički sajam u Meksiku, ponovno instalirala u EACC, dakle javnu instituciju, u koju su građani, barem tada, imali besplatan ulaz. Ona im je ponudila mogućnost da ipak plate ulaznicu i tako doniraju umjetnike, tj. nas, ili pak da podrže besplatne ulaze u kulturne institucije, i uđu bez plaćanja. 

Ilegalna gradnja u sustavu umjetnosti

U projektu Stari konstrukcijski blokovi, ekonomski ugovor, i još jedan mogući (“Viejas unidades de construcción, un contrato económico más otro posible“) ste povezali odnose moći u gradskom prostoru i unutar umjetničke sfere. U čemu se sastojao rad i kako je tekao proces?

U tom smo projektu pokušali povezati dvije različite instance, ilegalno naselje u Monterreyu i galerijski prostor u Mexico Cityju, Proyectos Monclova, a cilj nam je bio u kratkom vremenu stvoriti novi ekonomski krug.

U ilegalnom naselju u Monterreyu žive ljudi najnižeg ekonomskog statusa, kojima je zabranjeno da u gradnji svojeg stambenog prostora koriste trajne materijale, jer je sam njihov boravak tamo ilegalan. Unatoč tome, oni skupljaju i gomilaju betonske blokove u nadi da će jednoga dana možda moći izgraditi stalni objekt dom. Imajući na umu postojeće stanje, od naručitelja smo zatražili otkup njihovih blokova, no po cijeni 0,50 pesosa višoj od prodajne cijene novih blokova. Svaki tjedan organizirali smo otkup te slali u galeriju stečene blokove gdje smo ubrzo popunili sve. Ustvari smo sagradili novi sloj, novu “kožu“ galerije. Istovremeno smo prebacili svoju društvenu odgovornost na naručitelja iz galerije, kojemu smo dali do znanja da je on taj koji odlučuje kada prestaje akcija, tj. otkup. Direktor galerije, tj. naručitelj, koji od nas preuzima proces u trenutku kad kupuje naš rad, olakšava egzistenciju tom najnižem sloju dok istovremeno sebi povećava akviziciju. Igru tih dvaju ekstrema, od kojih naizgled oboje dobivaju, naručitelj prekida kad god želi.

Kako opravdavate svoju ulogu i odgovornost u tom malom ekonomskom eksperimentu?

U projektu ne smatramo propustom činjenicu da je u jednom trenu zaustavljen transakcijski krug od strane naručitelja. Naš ponuđeni ekonomski sustav osuđen je na sigurnu propast, poput svih nametnutih ekonomskih sustava. Cijeli sustav je vrlo spekulativan i podliježe pravilima moćnijeg. U ovom slučaju ekonomski model bila je vrsta igre moći, gdje smo istraživali pozicije društvene odgovornosti i profita te razine uloge umjetnika u čitavom procesu. Nije nam bio cilj promijeniti društvo, nahraniti siromašne i popraviti svijet, već ukazati na pozicije moći. To nam je uvijek cilj, naglasiti i osvijestiti ključne značajke neke strukture. Netko nam je jednom prilikom rekao da smo razočarani u modernizam, razvoj i društvene promjene. Možda je to točno, obzirom da umjetnost i napredak smatramo arbitrarnih pojmovima, koji se ne moraju uvijek podudarati i mi ih ne poistovjećujemo. Umjetnost smatramo zrcalom određenim društvenih i političkih tekovina, među koje spada i modernizam, koje vrlo često razočaraju.

Moralni temelji revolucije

Je li to i pozicija iz koje krećete kad radite intervenciju u Denveru, gdje ste povezali svijet umjetnosti i tržište nekretnina?

Mislite li na projekt Real Estate koji smo radili na poziv Muzeja suvremene umjetnosti u Denveru (MCAD)? Odgovorili smo zahtjevom da se povežemo s pokroviteljima muzeja i to onima koji su ujedno i vlasnici nekretnina. Ponudili smo im da postanu vlasnici izrazito fragilnih crteža kredom, a da zauzvrat potpišu ugovor obvezujući se da se zgrade koje su u njihovom vlasništvu neće mijenjati – u suprotnom, muzej mora uništiti crteže. Rad je u neku ruku postao konzervatorski alat koji je sprečavao daljnju transformaciju grada, odnosno ubrzanu i kalkuliranu gentrifikaciju u okružju novoosnovanog muzeja suvremene umjetnosti. Ponovno se radi o ideji da se odnosi moći učine vidljivima, u ovom slučaju unutar neoliberalnog upravljanja gradom, kao i pozicija kulturne elite koja kroz spekulacije nekretninama gentrificira dijelove suvremenih američkih gradove. Vlasnici nekretnina ujedno su i pokrovitelji muzeja, o čemu umjetnički projekti rijetko išta govore. Pritom se postavlja pitanje društvene odgovornosti prema javnom kulturnom dobru, koje ne smije biti prepušteno privatnim hirovima ili tržišnim okvirima koje ne možemo sa sigurnošću kontrolirati. Upravo je to bio slučaj s Muzejom suvremen umjetnosti u Monterreyu – naftaš koji ga je posjedovao jedan dan je odlučio sav novac preusmjeriti u nogometni klub i zatvoriti muzej. S jedne strane možemo reći da je to njegov novac i njegovo pravo, ali se ipak kao javnost kojoj taj muzej mnogo znači imamo pravo i pobuniti.

U radu Nijedan mladi umjetnik ne može izdržati baražu od 50.000 dolara („No hay artista joven que resista un cañonazo de 50.000 dólares“) parafrazirate izreku koja se pripisuje generalu Álvaru Obregónu, predsjedniku postrevolucionarnog Meksika. Koja je veza između pozicije umjetnika i generala?

Taj je rad bio dio izložbe „Resisting the Present“, nadolazeće generacije meksičkih umjetnika u pariškom Muzeju moderne umjetnosti, dakle izložen u kontekstu vrlo reprezentativne manifestacije tzv. nacionalne umjetnosti. Naravno, ti potkupljivi mladi umjetnici smo mi! Originalno izreka glasi “nijedan general ne može izdržati baražu od 50 milijuna pesosa“ i vrlo snažno konotira problem korupcije, odnosno dovodi u pitanje čvrste moralne temelje revolucije koji se tope kad se uplete financijski dobitak i materijalni probitak. Paralela generala koji izdaje ideale radi nemogućnosti da se odupre materijalnim dobrima jednako snažno odzvanja i u kontekstu umjetničke produkcije! Svijet umjetnosti konstantno je bombardiran ogromnim ciframa vrijednosti radova i lako se zavesti njima. Možda je nekad, kad su umjetnici radili zatvoreni u svojim ateljeima dok im netko ne bi došao i otkupio sliku, bilo moguće drugačije pristupati stvarima, ali danas su umjetnici itekako upleteni u strukture koje uvjetuju nastanak i recepciju njihovog rada i moraju toga biti svjesni.