***
Pogledam kolonu iza sebe
i razabirem
starinsku kariranu posteljinu
najbolje slatkiše od svukud
jedinstvene limenke i olovke u njima
malog marsovca i šarene salvete
strah od svakog sutona
razabirem
crveni dvokasetaš s mikrofonom za pjevanje
grupu torbi, jedna drugoj do uha
suze zbog svake razlike, želju
razabirem
mnoštvo cipela u tramvaju
par starih lampi
jedan sako i jedno razočaranje
istog onog, malo većeg masovca
koji se probija kroz masu, dolazi do mene
i mi skupa zatvaramo oči od ushićenja
dok cijela kolona ide prema nama
i dalje
***
Ponekad bih jednostavno stavio točku
ali ne bilo kakvu
točku u kojoj više nismo zajedno
nego jedno
u kojoj miješamo dugu
točku u kojoj jučer i sutra ništa ne razdvaja
u kojoj mi misao leti uz rame
točku u kojoj se pravda spaja s milosrđem
ljubav i točka
***
Pogledat ćeš me jednom
i znati tko sam, jer ja ću ti sve reći
odigrati sve
otplakati sve
odsmijati sve,
i ovo svesvesvesvesve posijat ću
kao našu pšenicu i napravit ćemo
kruh naš današnji
Ja tebe neću morati ni pogledati
a ti ćeš mi reći svoje lakoće
teškoće, gorkoće, slatkoće
onda ćemo te oćeoćeoćeoćeoće
pobrati kao naše grožđe
dobro izgazati i napraviti vino naše današnje
gozba
***
Nisam ja otišao autobusom
s pohanim batacima u kesi
ni s novim pozivnim brojem
odnijelo me moje nedjeljno popodne
u kojem nema uključenja u
utakmicu Dinamo-Velež,
stolnjaka zaflekanog tepsijom ispod sača
suza na wc daski
odnijelo me da bih s vratio
i mi se vidjeli
***
Nanosi se šminka
nanosi se šljunak
nanosi su snijega, slično se kaže
ali bol ne
bol se ne nanosi
preodvojeno je to, prevanjsko
bol se utjeruje
kao dug
kao strah