#440 na kioscima

17.12.2014.

Kristina Mađor  

"Bolna" umjetnost

Esej o Kayan Lahwi – dugovratim i prstenovanim ženama – kao temi rasprava znanstvenika, turističkoj atrakciji pa tako i predmetu sažalijevanja od strane “zapadnjaka”


Od davnina ljudi su ukrašavali svoja tijela na razne načine te je i “zapadnjački” svijet preuzeo neke od tih načina ukrašavanja, što je izrazito vidljivo danas u urbanom plemenskom looku. Danas su najpoznatiji načini ukrašavanja tijela tetovaže, piercing i kauterizacija koji, ako bolje promotrimo, potječu upravo iz plemenskoga načina tretiranja tijela, gdje su ili tradicionalni načini umjetničkoga izražavanja ili predstavljaju znak rituala prijelaza ili pak označavaju statusni simbol u zajednici. 

Kada govorimo o “bolnoj” umjetnosti, važno je napomenuti da to nije stručni termin za takvu umjetnost, već samo ono na što se prvi put vrlo često pomisli nakon što se vidi osoba s probušenim ušima, jezikom, tetovažama ili nečim “neobičnim” na tijelu. Svaka takva aktivnost i izražavanje se smatra izvedbom ukrašavanja tijela. Nadalje, body art, pored toga što označava izvedbeni žanr, jednako tako pokriva tetoviranje, piercing, kauterizaciju, suspenziju, odnosno korištenje tijela i njegove promjene u svrhu rituala prijelaza, estetike, stvaranja šoka, samostalne ekspresije, seksualnoga uzbuđenja, kulturalnih razloga.

Danas se možda više nego ikada tijelo se koristi kao sredstvo umjetničkoga izražavanja. Bušenje ušiju se prakticiralo u antičkoj Mezopotamiji, grčko-romanskom svijetu, antičkom Egiptu, kao što su to činile i Maye, Azteci i brojni drugi narodi. Rastezanje ušne resice postalo je vrlo popularno na Zapadu u ovom stoljeću, a po ostacima mumija i prema drugim dokazima moguće je vidjeti da su navedeno prakticirale Inke, Maye, Egipćani, Kinezi. No za razna plemena “bolna” umjetnost se koristila kao ritual prijelaza, bila je oznaka kulturnog identiteta, položaja u zajednici ili kao npr. kod Grka, bio je to znak ljepote i prestiža. 

 

Pank anti/estetika Takvu je umjetnost prepoznalo i “zapadnjačko” društvo, a posebno se proširila 1970-ih godina u “punk” pokretu u Ujedinjenom Kraljevstvu te kasnije u Americi. Kako je punk opozicijska supkultura koja se kritički odnosi prema zapadnjačkim materijalističkim vrijednostima, njegovi su pripadnici/ice vrlo lako prihvatili modifikacije korištenja tijela za izražavanje vlastitih stavova, koja je pripadala starim civilizacijama. Kao što o tome govori Margo DeMello u knjizi Encyclopedia of Body Adornment (2007: 191) – uporaba tijela i njegovo modificiranje u današnjem vremenu predstavlja mentalni, psihički i duhovni izazov, i to je jedan od razloga zašto se izvodi. DeMello također spominje “encumberments” kao dio body arta, što bi u doslovnom prijevodu označavalo opterećenje, smetnju, breme, i upravo tu ubraja Kayan Lahwi o kojima ću nešto više reći. 

 

Kayan Lahwi ili dugovrate žene Kayan Lahwi u prijevodu znači “dugovrate žene” i predstavlja žene iz plemena Kayan koje spada u tibetansko-burmansku nacionalnu manjinu Burme, odnosno zemlje koju danas zovemo Mianmar (Jugoistočna Azija). Pleme Kayan ima više podskupina u koje spadaju Kayan Lahwi, Kayan Ka Khaung, Kayan Lahta, Kayan Ka Ngan, Kayan Gebar, Kayan Kakhi. Kasnih 1980-ih godina zbog rata između mianmarske vojske, pobunjenika Kayan i narkomafije bježe u susjedne predjele Tajlanda te se i danas tamo zadržavaju. Kako bi se bolje razumjela umjetnost Kayan Lahwi, važno je istaknuti da njihova religija koja se zove Kan Khwan uključuje vjerovanje da je narod plemena Kayan nastao spajanjem ženskog zmaja i hibrida čovjeka i anđela što će se kasnije pokazati kao jedan od razloga prstenovanja žena ovog plemena. 

Žene plemena Kayan se razlikuju i identificiraju prema različitoj formi odjeće koju nose ili ukrasima na tijelu, a danas su najpoznatije u svijetu upravo Kayan Lahwi po svojim “prstenovima” na vratu. Zbog tih ukrasa su postale tema rasprava znanstvenika, turistička atrakcija pa tako i predmet sažalijevanja od strane “zapadnjaka” kojima je taj proces i teret koji nose nehuman. 

Sam proces postavljanja prstenova na vrat započinje već nakon pete godine života, a stavljaju ih sve do trenutka kada djevojke postanu spremne na udaju. Postavljanjem novih prstenova vrat vizualno postaje sve duži i duži, ali vrat se zapravo ne produžuje. Prstenovi rastežu vratne kralješke i pomiču rebra prema dolje i tako nastaje “produženi vrat”. Iluzija produženog vrata stvara se deformacijom ključne kosti. Margo DeMello u svojoj knjizi (2007: 103) kao podvrstu body arta spominje “opterećenje” koje definira kao nošenje određene težine na tijelu kako bi se izmijenilo i kao najekstremniju formu ove umjetnosti daje za primjer prstenovanje Kayan Lahwi. Također spominje kako se nakon dodavanja prstenova, a maksimalan broj postavljenih je 25, vrat produljuje za 25 i više centimetara. 

Samo prstenovanje su prije izvodili šamani uz obred gdje su stavljali ulje na vrat kao i male jastučiće koje bi kasnije izvadili. Danas to izvode starije iskusne žene. Također postoji zabluda o tome da žene koje skinu prstenove mogu umrijeti. Zapravo su mišići oslabljeni i deformirani te ne mogu obavljati neke aktivnosti. Danas, Kayan Lahwi periodično skidaju prstenove kako bi oprale svoje vratove te ih ponovno vrlo pažljivo stavljaju natrag.

 

Predaje o prstenovanju Postoji nekoliko objašnjenja odakle potječe tradicija stavljanja prstenova na vrat. Kao što je već prije istaknuto, Kayani vjeruju da su nastali od ženskog zmaja te hibrida čovjeka i anđela. Tako jedna predaja govori kako su žene Kayana htjele imati produžen vrat po uzoru na ženskog zmaja koji je vrlo važan motiv u njihovom folkloru. Druga predaja govori kako su ženama postavljali prstenove radi obrane od ugriza tigrova koje su poslali preci. Treća pak predaja govori da su prstenovi postavljeni kako bi žene iz plemena bile neprivlačne trgovcima robovima. Dosad je najprihvaćenija teorija ipak prva spomenuta u kojoj prstenovi oko vrata predstavljaju oznaku ljepote i časti. 

Većina tih žena slaže se s mnogobrojnim teorijama i predajama o prstenovanju i ne isključuju mogućnost istinitosti tih predaja, no za njih je nošenje tog “teškog tereta” oznaka ljepote. Pleme Kayan ima mnogobrojne tradicije, a jedna od njih je uljepšavanje žena na razne načine. Podskupine plemena se upravo razlikuju po obilježjima ljepote žena, a prstenovi oko vrata označavaju Kayan Lahwi. Ono što predstavljaju prstenovi jest njihov koncept ljepote i umijeća ukrašavanja tijela.

 

Kayan Lahwi danas Kayan Lahwi su postale temom rasprava mnogobrojnih istraživača, turistička atrakcija, ali i predmet kojim su se mnogi ljudi pokušali obogatiti. Njihovu zanimljivu umjetnost i tradiciju prepoznali su mnogi pa je tako pokušali i zloupotrijebiti. Česti su bili slučajevi u kojima su te žene ilegalno odvođene iz Mianmara u Tajland gdje im je sagrađeno “lažno selo” te su se koristile kao turistički izlošci. Bile su jako dobar izvor zarade. Istina je da se većina plemena Kayan preselila u Tajland (130.000 stanovnika/ica), dok Kayan Lahwi u svijetu ima još samo oko 7000. Danas mnoge mlade žene tog plemena pokušavaju ukinuti tradiciju te skidaju prstenove ili ne dozvoljavaju svojoj djeci da ih stavljaju, uglavnom zbog mogućnosti da nastave sa školovanjem ili kao protest zbog iskorištavanja njihove kulture u promotivne i turističke svrhe. 

Možemo primijetiti kako prodiranjem jedne kulture u drugu nastaju određene transformacije kao i poželjne/nepoželjne promjene. Dolaskom zapadnjaka, istraživača, avanturista, profitera, umjetnost Kayan Lahwi i onoga što oni rade godinama i što je dio njihove tradicije se mijenja. Mnogi pokušavaju “olakšati” život ovim ženama i pišu o ovoj umjetnosti kao “teretu” te ih žele osloboditi od “okova” pod kojim stoje. Upravo zbog takvog razmišljanja i odnošenja prema drugoj kulturi žene iz tog plemena počinju razmišljati na drugačiji način te se na kraju i pitaju ima li to što one rade uopće smisla. Tako izbijaju brojni protesti od strane mlađeg naraštaja plemena Kayan koji osjećaju pritisak od strane vlasti koje od njih rade turističke izloške i odvajaju ih od njihove kulture. 

Kao što je već spomenuto, mnogi osuđuju tu umjetnost. Takve osude upravo pišu pojedinci koji dolaze iz svijeta u kojemu je svakodnevno na ulicama moguće vidjeti pripadnike “bolne” umjetnosti, ljude koji svoje tijelo ukrašavaju tetovažama, piercingom, iskorištavaju svoje tijelo kako bi nešto rekli ili zadovoljili određenu potrebu. Takva se “ukrašavanja” danas smatraju umjetnošću, a upravo su potekla iz plemena poput Kayana te drugih starih civilizacija koje su zapravo i bile uzor ljudima sa “Zapada” koji su počeli ukrašavati svoje tijelo na “nezamisliv” način. 

preuzmi
pdf