Eli Friedman  

Borba u unutrašnjosti

Aako su materijalni dobici kineskih štrajkova razlog za optimizam, ukorijenjena depolitizacija znači da radnici nemaju puno zadovoljštine od takvih pobjeda. Bilo koji pokušaj radnika da artikuliraju eksplicitne politike odmah i učinkovito uništavaju desnica i državni saveznici zazivajući aveti prošlosti: želite li se zaista vratiti kaosu kulturne revolucije?

Ako na Zapadu “nema alternative”, u Kini postoje dvije službene alternative: glatka i učinkovita kapitalistička tehnokracija (singapurska fantazija) ili neublaženo, divlje i duboko iracionalno političko nasilje. Posljedica te dvije alternative je da se radnici svjesno pokoravaju odvajanju ekonomskih i političkih borbi koje je nametnula država te svoje zahtjeve predstavljaju kao ekonomske, pravne i u skladu s zaglupljujućom ideologijom “sklada”. Činiti stvari drugačije značilo bi potaknuti surovu državnu represiju.

Možda se radnici u jednoj tvornici mogu izboriti za povećanje plaće, u drugoj za doprinose. No ta vrsta raspršenih, kratkotrajnih pobuna nije uspjela iskristalizirati nekakve trajnije oblike antihegemonijske organizacije koja je sposobna državu ili kapital primorati da naprave nešto na razini klase.

Stoga, kada država intervenira u ime radnika – bilo da podupire zahtjeve tijekom pregovora za vrijeme štrajka, bilo da donosi zakone koji će poboljšati materijalne uvjete radništva – još uvijek se promiče njen imidž “dobronamjernog Levijatana”; država to radi ne zato jer su  radnici to tražili od nje, već zato što joj je stalo do “onih koji su slabi i u nepovoljnom položaju” (kako se o radnicima govori u službenom leksiku).

Ipak, država jedino ideološkim odvajanjem uzroka od posljedica na simboličkoj razini može održavati privid da su radnici zapravo “slabi”. S obzirom na relativni uspjeh toga projekta, radnička klasa je politička, ali otuđena od vlastite političke aktivnosti.

Ne možemo razumjeti kako se ta situacija uspijeva održati, ne shvatimo li društveni i politički položaj radničke klase danas. Današnji kineski radnik ni približno ne sliči herojskom i hiper-maskulinom proleteru prikazanom na propagandnim posterima kulturne revolucije . U državnom sektoru radnici nikada nisu bili “vladari poduzeća” kao što je država tvrdila. No imali su zajamčen posao cijeli život, te je njihova radna jedinica snosila trošak društvene reprodukcije tako što im je pružala stan, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, mirovine, pa čak i pokrivala usluge vjenčanja i pogreba.

U 1990-ima centralna je vlast masovno počela privatizirati državna poduzeća, smanjivati broj zaposlenika ili subvencije, što je dovelo do velikih društvenih i ekonomskih premještanja u “pojasu hrđe” u sjevernoistočnoj Kini. Dok su materijalni uvjeti za radnike u preostalim državnim poduzećima još uvijek bolji u usporedbi s drugima, danas se ta poduzeća ipak sve više vode u skladu s logikom povećanja profita.

Migrantski radnici: pune ruke posla, povratak praznih ruku Zanimljiva je i nova radnička klasa koju čine migrantski radnici koji sa sela odlaze u gradove “sunčanog pojasa” na jugoistoku. Farmeri su dobro prošli u prijelazu na kapitalizam koji je započeo 1978. godine, budući da je tržište nudilo više cijene za poljoprivredne proizvode nego država. Međutim, do sredine 1980-ih te je dobitke uništila velika inflacija pa je seoska populacija krenula tražiti druge izvore prihoda. Kako je Kina u jugoistočnoj obalnoj regiji otvarala vrata proizvodnji usmjerenoj na izvoz, ti su isti farmeri postali migrantski radnici.

U isto je vrijeme država otkrila da određene mjere iz planskog gospodarstva mogu biti korisne za povećavanje privatne akumulacije. Glavna među njima je bila hukou ili registracijski sustav kućanstava koji je socijalnu zaštitu pojedinca vezivao uz određeno mjesto. Hukou je kompleksan alat administracije koji se sve više decentralizira, no najvažnije je primijetiti da ono institucionalizira prostorno i društveno raskidanje produktivnih i reproduktivnih aktivnosti migrantskog radnika – između njihova života na poslu i njihovih domova i obiteljskih života.

To raskidanje između dvije sfere radničkih života oblikovalo je svaki aspekt radničkih borbi migrantskih radnika. Mladi migrantski radnici su došli u gradove da rade u tvornicama, u restoranima i na gradilištima, da bi se okušali u sitnom kriminalu, prodavali uličnu hranu ili zarađivali za život kao seksualni radnici. No država se nikada nije pretvarala da su migrantski radnici jednaki gradskim stanovnicima ili da su dugoročno dobrodošli.

Migrantski radnici nemaju pristup niti jednoj javnoj usluzi kojoj pristup ima stanovnik grada, što uključuje zdravstvenu zaštitu, stan i obrazovanje. Migrantski radnici trebaju službeno dopuštenje da budu u gradu, te se tijekom 1990-ih i 2000-ih mnogo puta događalo da su oni zadržavani, pretučeni ili “deportirani” zato što nemaju potrebne papire. Bar za jednu generaciju migrantskim je radnicima prvi cilj bio da zarade najviše koliko mogu prije nego što se vrate u selo u srednjim dvadesetima kako bi se oženili i zasnovali obitelj.

Drugi formalni okviri vode računa o tome da migrantski radnici ne mogu živjeti u gradu. Sustav socijalne zaštite (što uključuje zdravstveno osiguranje, naknadu za nezaposlene i osiguranje u slučaju ozljede na radu) organiziran je na razini općine. To znači da migrantski radnici koji su dovoljno sretni da imaju zaštitu koju im plaća poslodavac – a oni su manjina – uplaćuju u sustav od kojeg nikada neće profitirati. Ako se mirovine ne mogu prenijeti, zašto bi radnik tražio bolju? Stoga se radnički zahtjevi, što je poprilično racionalno, zaustavljaju na pitanjima plaća.

Dakle, migrantski radnici o sebi ne pričaju kao o “radnicima”, niti se smatraju dijelom “radničke klase”. Radije, oni su mingong, ili radnici-seljaci, oni “prodaju rad” (dagong), te nemaju profesiju ili karijeru. Privremenost ovoga odnosa prema poslu je možda norma u neoliberalnom kapitalizmu, no stope prometa u mnogim kineskim tvornicama, koje ponekad premaše i 100 posto u godini – zapanjujuće su.

Sve je to imalo ogromne posljedice na dinamiku radničkog otpora. Primjerice, ne postoji puno zabilježenih borbi oko duljine radnog dana. Zašto bi radnici željeli provesti više vremena u gradu koji ih odbacuje? “Ravnoteža posla i života” dskursa ljudskih resursa ne znači mnogo osamnaestogodišnjem migrantskom radniku koji rinta u predgrađu šangajske tvornice. U gradu, migrantski radnici žive da bi radili – ne zato što im je posao život, već u doslovnom smislu. Ako radnik pretpostavlja da zarađuje novac samo kako bi ga eventualno donio doma, postoji vrlo malo razloga (ili mogućnosti) da radnik traži više vremena “za ono što radnik želi” u gradu.

Još jedan primjer: svake godine netom prije Kineske nove godine broj štrajkova u građevinskom sektoru poraste. Zašto? Taj praznik je jedino vrijeme u godini kada se većina migrantskih radnika vraća doma, a to je isto tako jedino vrijeme kada mogu vidjeti članove obitelji, što često uključuje bračne drugove i djecu. Građevinski su radnici uglavnom plaćeni po završetku posla, no neisplata plaća je postala česta od deregulacije industrije 1980-ih. Ideja o vraćanju na selo praznih ruku radnicima je neprihvatljiva, budući da je jedini razlog zašto su otišli u grad bilo obećanje nešto viših plaća. Stoga slijedi štrajk.

Drugim riječima, migrantski radnici nisu pokušali borbe u proizvodnji povezati s borbama za život ili šira društvena pitanja. Oni su odsječeni od lokalnih zajednica i nemaju nikakva prava da govore kao građani. Zahtjevi za plaće nisu prošireni u zahtjeve za više vremena, bolje socijalne usluge ili politička prava.

U potrazi za jeftinom radnom snagom U međuvremenu kapital se oslonio na iskušane metode ne bi li povećao svoj profit.

Unutar tvornice najveći događaj koji se desio u proteklih nekoliko godina onaj je koji će itekako biti poznat radnicima SAD-a, Europe ili Japana: eksplozivni rast raznih oblika prekarnog rada, uključujući privremene radnike, studente stažiste i najvažnije, “agencijske radnike1”.

Te radnike direktno zapošljava tvrtka koja ugovara posao – lokalni biroi posjeduju velik broj tih tvrtki – koji potom upućuju radnike na mjesta na kojima će obavljati posao. Posljedica toga jest da se zakriva odnos zaposlenja i povećava fleksibilnost za kapital. Agencijski rad sada zauzima velik postotak radne snage (često i više od 50 posto na određenom radnom mjestu) u nevjerojatno diverzificiranom nizu industrija, uključujući proizvodnju, energiju, transport, bankarski sektor, zdravstvo, sanitarni sektor i uslužnu industriju. Trend je nastao u domaćim privatnim poduzećima, stranim privatnim poduzećima, joint-venture i poduzećima u državnom vlasništvu.

Međutim, glavna priča proteklih godina bilo je premještanje industrijskog kapitala iz priobalnog dijela Kine u središnji i zapadni dio. Taj “prostorni razmještaj” ima ogromne društvene i političke posljedice koje radničkoj klasi nude nove i potencijalno transformativne mogućnosti. Hoće li ili neće te mogućnosti biti realizirane, pitanje je koje se može riješiti jedino u praksi.

Poučan je slučaj Foxconna, najvećeg privatnog poslodavca u Kini. Foxconn je svoj matični ured u Tajvanu izmjestio u priobalni Shenzhen prije više od jednog desetljeća, no zbog radničkih samoubojstava iz 2010. godine, te kritike javnosti koja je reagirala na izrazito militarizirane i otuđujuće radne uvjete u Foxconnu, morali su se još jednom preseliti. Tvrtka trenutačno smanjuje broj radnika u Shenzhenu jer su izgradili velika postrojenja u unutrašnjosti Kine. Dva najveća su u Zhengzhou i Chengdu.

Nije teško razumjeti zašto je unutrašnjost privlačna takvim tvrtkama. Iako su plaće u Shenzhenu i priobalnom dijelu još uvijek niske po globalnim standardima (manje od 200 dolara mjesečno), plaće u unutrašnjim pokrajinama poput pokrajine Henan, Hubei i Sichuan skoro su dvostruko manje. Isto tako mnogi poslodavci pretpostavljaju, možda točno, da će više migrantskih radnika biti dostupno na izvoru, te da blaže tržište rada također ima neposredne političke prednosti za kapital. Poznata je to priča kapitalizma: povjesničar radničkih borbi, Jefferson Cowie, primijetio je slične procese u svojoj povijesti “sedamdeset-dvogodišnje potrage za jeftinom radnom snagom” proizvođača elektronike – odiseje koja je tvrtku odvela iz New Jerseyja do Indiane, pa Tennesseeja i u konačnici do Meksika.

Ako je priobalna Kina transnacionalnim kompanijama ponudila izrazito povoljne društvene i političke uvjete u protekla dva desetljeća, stvari će u unutrašnjosti biti drugačije. Antagonizam između rada i kapitala je možda univerzalan, ali se klasni sukob odvija na specifičnom terenu.

Formiranje radničkih zajednica? Dakle, što je tako specifično za unutrašnjost Kine i zašto bi to mogao biti razlog za optimizam? S obzirom na to da su migrantski radnici u obalnim dijelovima nužno kratkotrajno zaposleni – pa su i njihove borbe posljedično takve – u unutrašnjosti postoji mogućnost da se uspostave trajnije zajednice. U teoriji to znači da postoji veća mogućnost da se spoje borbe u sferama produkcije i reprodukcije, što nije bilo moguće kada su te dvije arene bile prostorno odsječene.

Uzmite u obzir pitanje hukoa, registracije kućanstva. Ogromni višemilijunski gradovi na istoku u koje su se prije slijevali migrantski radnici imaju velika ograničenja dobivanja prebivališta. Čak je i bijelim ovratnicima s fakultetskim diplomama teško dobiti pekinški hukou.

Ali u manjim gradovima u unutrašnjosti lakše je dobiti prebivalište. Iako se tek radi o pretpostavci, vrijedi razmisliti kako bi to moglo promijeniti dinamiku radničkog otpora. Ako smo prije mogli pretpostaviti da će putanja migrantskog radnika biti odlazak u grad na nekoliko godina kako bi zaradio novac prije negoli se vrati doma i osnuje obitelj, radnici u unutrašnjosti će možda imati drugačiju perspektivu. Odjednom oni više ne samo da “rade”, već također i “žive” u određenom mjestu.

S time dolazi i veća vjerojatnost da će se migrantski radnici trajno naseliti u mjestu rada. Željet će naći bračne drugove, imati mjesto prebivališta, djecu, poslati tu istu djecu u školi – ukratko, uključiti se u društvenu reprodukciju.

Prije poslodavci nisu morali migrantskim radnicima dati plaću od koje mogu živjeti, nitko to ni nije očekivao, jer je bilo jasno da će se radnici vratiti u svoja sela da se skrase. No vjerojatno je da će u unutrašnjosti radnici zahtijevati ono što im treba za pristojan život – stan, zdravstveno, obrazovanje i neki oblik zaštite od rizika nezaposlenosti i starosti. Možda će također poželjeti vrijeme za sebe i svoju zajednicu, zahtjev koji se dosada začudo nije pojavljivao.

Dakako to povećava mogućnost politizacije radničkog nemira. Migrantski radnici na priobalnom području nikada nisu očekivali pristojne javne usluge. Ali ako dobiju prebivalište u unutrašnjosti, zahtjevi za socijalnim servisima se lako mogu generalizirati, ako bude prilika da se izbjegne izolacija borbi koje su vezane isključivo za radno mjesto. Veća je šansa da će zahtjevi za socijalnom zaštitom biti usmjereni prema državi, nego prema određenom poslodavcu, čime se uspostavljaju temelji za sukob koji bi se mogao poopćiti.

Premda je lako romantizirati hrabre i ponekad spektakularne otpore migrantskih radnika, najčešći je odgovor na loše radne uvjete jednostavno uručivanje otkaza i pronalazak novog posla ili povratak doma. I to će se promijeniti ako radnici budu živjeli tamo gdje rade. Sada se možda stvaraju uvjeti da se migrantski radnici ne povuku, već izbore za vlastitu zajednicu i unutar vlastite zajednice umjesto da jednostavno pobjegnu.

Biografije radnika u unutrašnjosti također mogu ponuditi prilike za povećanu militantnost. Mnogi od tih migrantskih radnika imaju prijašnje iskustvo rada i borbe u priobalnim područjima. Starijim radnicima možda nedostaje militantni zanos mladosti, no njihovo iskustvo koje imaju s eksploatatorskim šefovima i njihovi državni saveznici mogu biti neprocjenjiv resurs.

U konačnici će radnici imati pristup većim resursima. U velikim priobalnim gradovima vjerojatno ne bi dobili mnogo suosjećanja od lokalnog stanovništva, što je postalo jasno za vrijeme pobuna u Guxingu. Ipak, u unutrašnjosti radnici možda u blizini imaju obitelj ili prijatelje, koji ne samo da će vjerojatno biti na strani radnika, već koji i vjerojatno direktno ovise o povećanju plaća i socijalnih usluga što predstavlja mogućnost širenja područja borbe van radnog mjesta kako bi u istu uključili šira društvena pitanja.

Postoje ljudi na ljevici koji su optimistični u pogledu samoga trajnog otpora. I oblik klasnog otpora koji dominira u Kini jest uzrokovao velike prekide u akumulaciji kapitala.

No radnici su otuđeni od vlastite političke aktivnosti. Postoji duboka asimetrija: radnici pružaju otpor neorganizirano i bez ikakve strategije. Dok država i kapital na tu krizu odgovaraju spremno i koordinirano.

Taj fragmentiran i kratkotrajan oblik borbe dosad nije narušio bazičnu strukturu partijske države i njene glavne ideologije. I kapital, kao univerzalna tendencija, dokazao je svoju sposobnost da uvijek iznova ukroti militantne tendencije. Ako militantni radnički otpor jednostavno prisiljava  kapital da uništi jednu radničku klasu i negdje drugdje stvori novu (antagonističku) radničku klasu, možemo li to uistinu smatrati pobjedom?

Nova granica akumulacije kapitala kineskim radnicima nudi mogućnost da uspostave nove prilike izdržljivijih oblika organizacije koji su u mogućnosti proširiti područje društvene borbe i formulirati šire političke zahtjeve.

Dok se to ne dogodi, oni će ostati pola koraka iza svojih – i naših – povijesnih neprijatelja.