#440 na kioscima

17.2.2016.

Sara R. Farris  

Brigo moja, prijeđi na drugoga

Društvena reprodukcija, višak stanovništva i uloga migrantica

 


U ovom radu1 želim povezati dva korpusa literature koje se često promatralo odvojeno, iako su međusobno snažno povezani: feminističku literaturu o društvenoj reprodukciji i literaturu o višku stanovništva, kako bih razmotrila specifično pitanje statusa migrantica u zemljama u koje dolaze.2

Namjera mi je pokazati da kad približimo te rasprave jednu drugoj, teorije društvene reprodukcije i viška stanovništva postaju plodno tlo za analizu rasne i rodne opresije u intersekciji s klasnom eksploatacijom. No, za razliku od mnogih drugih koji su to tvrdili, ne zalažem se za preveliko širenja kategorije viška stanovništa. Razmotrimo li pitanje viška stanovništva sa stajališta feminističke literature o društvenoj reprodukciji, vidimo da u Europi migrantice ne čine višak stanovništva, odnosno rezervnu armiju radne snage, već “regularnu armiju”, koja je u potpunosti nužna za kapitalističku proizvodnju. Mada  rasprostranjena  rasprava o višku stanovništva s pravom naglašava nezaposlenost kao uzrok migracije, time se ulazi u analitički i politički rizik zamagljivanja činjenice da većina migrantica ne uzima tuđe poslove, te da u zemljama u koje pristižu spadaju u najamne radnice, a ne one prekobrojne, s obzirom na to da je na globalnom Sjeveru većina aktivnosti društvene reprodukcije komodificirana.Kako bih dokazala svoju tezu, najprije moram razjasniti kako koristim koncepte društvene reprodukcije i viška populacije.

 

Društvenoreproduktivni feminizam

U zadnjih deset godina posebice je vidljiv trend porasta zanimanja za teorije društvene reprodukcije, ne samo među novim generacijama feministkinja koje nastavljaju razmišljati na liniji Karla Marxa i različitih marksizama, nego i među znanstvenicima koji se bave migracijom i brižnim radom – ovdje se referiram na Eleonore Kofman, da spomenem samo jedan od istaknutijih primjera.3

Premda su na prvi pogled samorazumljivi – naposljetku, društvena reprodukcija se odnosi na “aktivnosti i stavove, ponašanja i emocije, odgovornosti i odnose direktno uključene u održavanje života na dnevnoj bazi, te na međugeneracijskoj razini”, u široko korištenoj definiciji Barbare Leslett i Johanne Brenner – pristupi koji su sakupljeni pod pojam društvene reproducije zapravo su različiti.4 Primjerice, marksističke feministkinje uključene u kampanju “nadnice za kućanski rad” generalno određuju da i društvena reprodukcija proizvodi višak vrijednosti. S druge strane, materijalističke feministkinje, poput Christine Delphy, društvenu reprodukciju smatraju skupom aktivnosti fundamentalno vezanih uz kućanski rad, te posebnim tipom proizvodnje. Naposljetku, Lise Vogel i marksističke feministkinje inspirirane njezinim radom smatraju da društvena reprodukcija ne proizvodi višak vrijednosti, već samo uporabnu vrijednost, te društvenu reprodukciju razumiju prije svega kao reprodukciju radne snage i klasnog društva.

U ovom tekstu ograničit ću se u svojim komentarima na potonji pristup, kako zato što smatram da najjasnije objašnjava ulogu radničkog kućanstva i rodne opresije u kapitalizmu, tako i zato što je Vogel teoretičarka koja eksplicitno ukazuje na vezu između društvene reprodukcije i viška stanovništva, premda tek usputno i bez dubljeg promišljanja.

Po Sue Ferguson i Davidu McNallyju, u njihovom uvodu u nedavno ponovno Vogelinu ponovno izdanu knjigu Marxism and the Oppression of Women, jedna od najvažnijih inovacija koje je Lise Vogel ranih osamdesetih uvela u marksističku feminističku debatu bila je njeno promišljanje o opresiji žena u koordinatama Marxove teorije akumulacije kapitala. Za razliku od drugih marksističkih feministkinja, koje su tvrdile da su feminizam i marksizam nepomirljivi ili kako Marxovo ozbiljno previđanje opresije žena smanjuje korisnost njegovih ideja, Vogel je ustrajavala u tvrdnji da je Marxov Kapital i dalje teorijski kompas koji može poslužiti da se razumiju korijeni rodne nejednakosti pod kapitalizmom. Iako i sama prepoznaje ograničenje Marxovog predočenja tog problema – posebno na mjestima gdje ne uspijeva razviti argumente ili propušta objasniti proces reprodukcije radne snage u društvima u kojima dominira kapitalizam – Marxov Kapital i posebice Marxovi uvidi u proizvodnju i reprodukciju, za Vogel ostaju iznimno važnima za socijalističke feministkinje koje pokušavaju razumjeti opresiju žena.

Prema Vogel, Marx nam omogućuje da vidimo kako korijeni opresije žena pod kapitalizmom leže u posebnoj ulozi koja je namijenjena ženama – među ostalim zbog bioloških razloga – u ključnim procesima reprodukcije radne snage. Društvena se reprodukcija ovdje tako odnosi ne samo na reprodukciju sposobnosti radnika za rad (i eksploataciju), nego i na reprodukciju budućih kohorti radnika. U tom smislu, osnovni doprinos Vogel bio je njen fokus na radničku obitelj kao mjesto proizvodnje i reprodukcije radne snage; ne na njenu unutarnju strukturu i dinamiku, već na njezin strukturni odnos s  reprodukcijom kapitala.5

Vogel tako ne spori da obitelj, kao povijesno determinirana društveno-ekonomska formacija, nije funkcionalno potrebna za reprodukciju kapitalizma – kapital bi zapravo mogao pribjeći drugim načinima da zadovolji svoju stalnu potrebu za radnom snagom (poput imigracije ili ropstva). Nadalje, Vogel ističe kako se reprodukcijom robe koju nazivamo radnom snagom također reproduciraju i radnička klasa i klasno društvo. Potonje podrazumijeva golem skup mehanizama (ideoloških, institucionalnih, ekonomskih, političkih i tako dalje) koje je potrebno dubinski analizirati da bismo dobili uvid koji nije deterministički ili simplicifirajući. U trenutku kada Vogel pristupa problemu na toj razini, ona govori o “totalnoj društvenoj reprodukciji”; u tom se trenutku i dotiče – iako gotovo nevoljko – problema viška populacije.

Njezinim riječima: “Na razini totalne društvene reprodukcije, ne održava se i zamjenjuje individualnog direktnog proizvođača, nego totalitet radništva. Jasno je da se takvo obnavljanje radne snage može ostvarivati na različite načine. Barem u principu, trenutni skup radnika može se tjerati na rad do smrti, te ga potom zamijeniti novim skupom [radnika]. U vjerojatnijem scenariju, postojeća radna snaga obnavlja se kako generacijski, tako i dolaskom novih radnika. Djeca radnika odrastaju i postaju dijelom radne snage. Žene koje to ranije nisu činile počinju sudjelovati u proizvodnji. Imigranti i robovi izvan granica društva ulaze u njegovu radnu snagu. U svojem kratkom, općenitom osvrtu na ta pitanja, Marx je govorio o zakonima stanovništva. ‘[U]stvari svaki posebni istorijski način proizvodnje ima svoje posebne, istorijski važeće zakone stanovništva (...)’ K tome, neće svi trenutni radnici raditi u sljedećem proizvodnom periodu. Neki će oboljeti, ostarjeti ili razviti invaliditet. Drugi će biti isključeni, kao primjerice u slučajevima kada se donose zakoni u svrhu zaštite radnika koji zabranjuju noćni rad žena ili dječji rad. Da sažmem, na razini totalne društvene reprodukcije koncept reprodukcije radne snage ni najmanje ne implicira reprodukciju zatvorene jedinice stanovništva.”6

U gorenavednom odlomku Vogel tvrdi da se Marx pitanjem totalne društvene reprodukcije bavi u raspravi o zakonima o stanovništvu specifičnima za kapitalizam. No ono što propušta primijetiti jest da se Marxov opis zakona o stanovništvu javlja u kontekstu njegove rasprave o proizvodnji relativnog viška stanovništva, odnosno industrijske rezervne armije.

 

Marxova teorija viška radnog stanovništva Rasprava o stvaranju rezervne armije rada usko je vezana uz Marxovu analizu organskog sastava kapitala i tendencije kapitalističke akumulacije da poveća svoj “postojani dio kapitala u odnosu prema promjenjivome”.7 Drugim riječima, pričuva nezaposlenih i podzaposlenih (ili ono što Marx naziva trima formama rezervne armije rada: plutajućom, stagnirajućom i latentnom) stvara se zbog potrebe kapitala da poveća količinu i vrijednost sredstava za proizvodnju (odnosno strojeva), po cijenu smanjivanja količine i vrijednosti živog rada (odnosno nadnica i radnika).

U Marxovoj analizi, (a) povećanje važnosti društvenog kapitala, odnosno skupa individualnih kapitala; (b) povećanje opsega proizvodnje i (c) povećanje produktivnosti sve većeg broja radnika do kojeg je dovela akumulacija kapitala, stvaraju situaciju u kojoj je “jače privlačenje radnika od strane kapitala u sve većoj mjeri skopčano s njihovim odbijanjem”.8 Za Marxa, ta tri povezana procesa postavljaju uvjete pod kojima radno stanovništvo, “proizvodeći akumulaciju kapitala, radničko stanovništvo, dakle, samo proizvodi u sve većem obimu i sredstva koja njega samog čine relativno prekobrojnim”.9 Marx to opisuje kao zakon o stanovništvu, koji je specifičan za kapitalistički način proizvodnje, kao što i drugi načini proizvodnje imaju svoje zakone o stanovništvu. Paradoks stvaranja viška radnog stanovništva u kapitalističkom načinu proizvodnje jest taj da iako se radi o “nužnom proizvodu akumulacije”, višak stanovništva također služi kao poluga te akumulacije; konkretno, on “sačinjava  raspoloživu industrijsku rezervnu armiju, koja u tako apsolutnoj mjeri pripada kapitalu kao da je baš o njegovom trošku bila odgajana”.10

Već su u Marxovo vrijeme migranti imali posebno mjesto u kapitalističkoj reprodukciji viška radnog stanovništva što je dalo mogućnost kapitalistima da nadnicama discipliniraju radnike i spriječe radničku solidarnost primjenom logike podijeli-pa-vladaj. U Zapadnoj Europi 19. i ranog 20. stoljeća radilo se uglavnom o ruralnim radnicima koji su bili prisiljeni preseliti se u gradove u susjednim regijama ili nacijama uslijed izvlaštenja sa zemlje i procesa industrijalizacije, kao i uslijed državnih politika s namjenom pružanja radne snage rastućim urbanim manufakturnim industrijama.11

Marx doduše nije raspravljao o posebnoj poziciji koju je žena iz radničke klase zauzimala u proizvodnji viška stanovništva. Time je Marx ne htijući ispoljio dobro poznatu predrasudu koja opstaje do danas: da je primarna uloga žene osiguranje društvene reprodukcije, a ne bivanje radnicom. Marksističke feministkinje su o ulozi žene kao rezervne radne snage raspravljale većinom u 1970-ima i 1980-ima.12 Istodobno su znanstvenici koji se bave migracijom, upravo tih godina – u periodu koji se poklapao s politikama zaustavljanja daljnjeg priljeva imigranata iz Južne Europe i s globalnog Juga – raspravljali o ulozi migranata kao klasične rezervne armije rada u kapitalističkoj ekonomiji. Kad je započela naftna kriza 1973. godine, migranti – koje se optužilo da su “spuštali nadnice europskim radnicima” – bili su zaista prvi koji su ostali bez posla.13

 

Migrantice, društvena reprodukcija i višak stanovništva I teorija društvene reprodukcije i viška stanovništva tradicionalno su razvijane u skladu s trima postavkama. Prvo, da aktivnosti društvene reprodukcije nisu komodificirane, već da ih u svom domu provode ženske članice obiteljskog domaćinstva. Drugo, da su migrantski radnici koji čine redove rezervne armije rada uglavnom muški radnici zaposleni u proizvodnom sektoru. I posljednje, uglavnom implicitno i bez pozivanja na teorijske okvire, i za migrantice i nemigrantice se pretpostavljalo da pripadaju kako u skupinu onih koje su većinom zadužene za društvenu reprodukciju, tako i onih koje pune redove rezervne armije rada.

Od kasnih 1980-ih ono što sada nazivamo neoliberalizmom drastično je promijenilo taj scenarij. Za početak, europske su žene masovno ušle u plaćenu radnu snagu.14 Iako u svakoj zemlji različitim tempom i u različitom obliku, većina žena u radnoj dobi na neki je način danas zaposlena izvan kućanstva. Nadalje, imigrantska populacija nije više dominantno muška, naprotiv, u nekim europskim zemljama žene čine većinu migranata/ica.15Kao što dobro zna svaki znanstvenik koji se bavi rodom i migracijama, ta su dva procesa blisko povezana. Kako mnogo žena na globalnom Sjeveru ima sve manje vremena i volje da obavlja zadatke društvene reprodukcije koji se od njih očekuju, te zadatke sve više autsorsaju migranticama. Potražnja za njegovateljicama, čistačicama, paziteljicama djece i starijih, ili, općenito, onima koje bi obavljale društvenu reprodukciju u zadnjih je trideset godina toliko porasla da se sada na to gleda kao fenomen koji je rezultat globalne krize društvene reprodukcije, kao i glavni razlog feminizacije migracije.

U tom scenariju, ne samo da nemigrantice sve više ulaze u proizvodnu sferu, već ni žene “ne funkcioniraju kao tampon-zona koja štiti muškarce od gubitka posla, niti bivaju radnom rezervom tako što se dragovoljno povlače s tržišta rada,” riječima Marije Karamessini i Jill Rubery.16 S druge strane, migrantice se ne zapošljavaju samo u komodificiranom obliku društvene reprodukcije, nego, kao što sam drugdje već pokazala, teško da se mogu opisati kao pripadnice rezervne armije rada.17 To se ne događa samo zato što su češće zaposlene u uslužnom, a ne u proizvodnom ili građevinskom sektoru, nego i zbog toga što se kompleksni politički i ideološki procesi koji uglavnom idu pod ruku sa stvaranjem rezervne armije rada – odnosno optužbe da migranti kradu poslove – izgleda ne primjenjuje na migrantice zaposlene u društvenoj reprodukciji. Nitko te žene ne optužuje da kradu poslove Europljankama. Naprotiv, njihov je rad ono što omogućuje da Europljanke participiraju u aktivnostima izvan kućanstva.

Bez obzira na to, društvena reprodukcija još je uvijek dominantno ženska sfera. Također, većinom je i rasno označena. Status rada na društvenoj reprodukciji kao ne-pravog, s kapitalističkog stajališta oblika neproduktivnog rada, ponižavajućeg i nekvalificiranog, odgovoran je za nisku cijenu toga rada. Tu na scenu stupaju migrantice, kao rasno označene žene. Komodificirana društvena reprodukcija zapravo ne prati samo pravila orodnjavanja uloga i “spolni ugovor” u kućanstvu koji postavlja žene kao subjekte zadužene za reprodukciju i skrb.18 On također prati pravila “rasnog ugovora”, prema kojima su etničke manjine i nebijele osobe još uvijek one koje obavljaju najnepoželjnije i najniže vrednovane zadatke u društvu.19

Ako je jedan od glavnih ciljeva teorije društvene reprodukcije razumijevanje korijena rodne opresije unutar kućanstva i spolne podjele rada koja dominira u radničkim obiteljima u kapitalizmu, onda suvremeni status društvene reprodukcije kao sve komodificiranije, koju vrši rasno obilježena migrantica, zahtijeva da društvenu reprodukciju istražujemo i u njenim vezama s rasnom opresijom. Društvena reprodukcija zaista sve više i više postaje ključno mjesto za razumijevanje intersekcije opresije na temelju roda i rase. 

S druge strane, ako je jedan od glavnih ciljeva teorija viška stanovništva razumjeti kako akumulacija kapitala počiva na osiromašenju sve većeg broja ljudi i na kroničnoj nezaposlenosti, osobito u određenim segmentima populacije (žene, migranti), onda činjenica da su nemigrantice i migrantice sve manje i manje povezane s rezervnom armijom rada zahtijeva da istražimo kako neoliberalna organizacija rada također reorganizira rodne uloge i rasne hijerarhije.

 

S engleskog prevela Josipa Lulić.

Izvorno objavljeno u časopisu Viewpoint. Oprema je redakcijska.

 

Bilješke:

1  Verzija ovog teksta iznesena je na konferenciji Historical Materialism u Rimu, od 17. do 19. rujna 2015. godine. Zahvalna sam svim sudionicima/ama na komentarima i kritikama. Posebno bih zahvalila Jamili Mascat, Sabrini Marchetti, Alessandri Gissi, Valeriji Ribeiro, Anni Curcio i Barbari De Benedetti. Istraživanje koje je dovelo do tih rezultata financirano je kroz People Programme (Marie Curie Actions) FP7/2007-2013, pod REA ugovorom br. 300616. Sadržaj ovog dokumenta je isključiva odgovornost autorice, te ni pod kojim uvjetima ne odražava stavove Europske unije.

2  Djelomičnu iznimku čine Sue Ferguson i David McNally u briljantnom članku, "Precarious Migrants: Gender, Race and the Social Reproduction of a Global Working Class" Socialist Register br. 51 (2015): 1-23. Iako njihova središnja namjera nije rasprava o teorijama društvene reprodukcije i viška populacije per se, Ferguson i McNally naglašavaju važnost promišljanja ta dva procesa u konjunkciji.

3  Eleonore Kofman i Parvati Raghuram, Gendered Migrations and Global Social Reproduction. New York: Palgave, 2015. 

4  Barbara Laslett i Johanna Brenner, "Gender And Social Reproduction: Historical Perspectives", Annual Review of Sociology 15 (1989): 381-404. 

5  Sue Ferguson i David McNally, "Capital, Labour-Power, and Gender-Relations: Introduction to the Historical Materialism Edition of Marxism and the Oppression of Women", u Lise Vogel, Marxism and the Oppression of Women: Toward a Unitary Theory. Chicago: Haymarket, 2013., xxiv. 

6  Vogel, Marxism and the Oppression of Women, 145-6. 

7  Karl Marx, Kapital I-III., Beograd: Prosveta, 1973.

8  Ibid. 

9  Ibid.

10  Ibid.

11  Michael Burawoy, "The Functions an Reproduction of Migrant Labor: Comparative Material from Southern Africa and the United States", American Journal of Sociology 81 (1976): 1050-87; Ottar Brox, The Political Economy of Rural Development. Modernization without Centralization?. Chicago: The University of Chicago Press, 2006. 

12  Primjerice, vidi Veronica Beechey “Some Notes on Female Wage Labour”, Capital and Class 1 (1977): 45-66; Floya Anthias “Women and the Reserve Army of Labour: A Critique of Veronica Beechey”, Capital and Class 4 (1980): 50-63. 

13  Stephen Castles i Gudula Kosack, Immigrant Workers And Class Structure In Western Europe. Oxford: Oxford University Press, 1973.

14  Maria Karamessini i Jill Rubery (ur.), Women and Austerity. The Economic Crisis and the Future for Gender Equality. London: Routledge, 2013.

15  United Nations, State of World Populations: A Passage to Hope, Women and International Migration. 2006. 

16 Karamessini i Rubery (ur.),  Women and Austerity.

17  Sara R. Farris, “Femonationalism and the ‘Regular’ Army of Labor called Migrant Women”, History of the Present 2, br.  2 (2012): 184-199. 

18  Carole Pateman, The Sexual Contract. Stanford: Stanford University Press, 1988.

19  Charles W. Mills, The Racial Contract. Ithaca: Cornell University Press, 2007.

preuzmi
pdf