Harkaitz Cano  

Camarillo Brillo

Dužnik Kore-Ede Hirokazua

Hoće li mi ostati dovoljno vremena?

To je ono što me zanimalo više i od čega.

Ta je stara kuća nalikovala na oronule toplice. Ljudi svih vrsta, dobi i stanja bili su, kao i ja, na čekanju, svi u jednakoj neizvjesnosti. Što je najstrašnije, bilo je među njima dječaka i djevojčica najranije dobi.

Sljedeći!

To sam bio ja.

Pisaće mašine koje su skupljale prašinu, paučina, gumeni štambilji na sve strane. Blijedi službenik gledao je ravno u mene, očima otisnutim na licu poput tinte na formularu.

Zrake sunca u zenitu prodirale su kroz prozor bez milosti. Blještava svjetlost zasljepljivala me i nije ni najmanje utjecala na ovog nadriliječnika u bijelom kombinezonu. On je bio leđima okrenut prozoru. Naravno da nisam mogao zanemariti taj detalj: nalazili smo se u njegovu uredu, ne u mojem.

Obraćao mi se ravnodušno, ne dižući pogleda s mog dosjea.

Pretpostavljam da to znate, ali vi ste preminuli jučer, točno u devetnaest sati i četiri minute, od posljedica infarkta.

Mogao sam pretpostaviti: onaj grubi udarac. Infarkt, kvragu. Zar nije moglo biti nešto privlačnije, manje prozaično? Zadržao sam razmišljanja za sebe, ne treba ni spominjati.

Previše je svjetla, zašto malo ne navučete zastore?

Službenik je lagano uzdahnuo, ponešto razdražen. Moja reakcija vjerojatno nije bila najuobičajenija.

Ne znam jeste li vjernik. Ako jeste, moja je dužnost obavijestiti vas, s obzirom da sam plaćen za to, da ne postoji ni raj ni pakao, da ovdje nema nikakve kazne za grijehe, ni bilo kakve nagrade za dobra djela.

Moglo se i očekivati, nikakva novost.

Ne postoji ni limb… Ili postoji, kako se uzme. Ustvari, upravo se nalazite u nekoj vrsti limba. Ovo je privremeni smještaj, prolazan. Ovdje ćete ostati samo dok ne donesete odluku. O vama ovisi.

Odluku? Kakvu odluku?

Bolničarke će vam objasniti postupak. A sad me ispričajte… Posao čeka.

Nisam se ni snašao, a već je udario žig na moj dosje i prezrivo me otpravio.

Odveden sam u prostoriju koja je mirisala na ustajali zrak. Ludnica bez luđaka, trezvena bolnica za rock-zvijezde koje su se odlučile riješiti kakve nezdrave navike, dekadentna vila obavijena bršljanom koja je nekoć bila ljetna rezidencija nekog diktatora. Svima bi im odgovaralo ovo mjesto. Možda nije baš bila napuštena diktatorova vila. Takvi ne napuštaju olako svoje rezidencije.

S kakvim su me mračnim ciljem prebacili ovamo?

Stvar je jednostavna, obznanila mi je bolničarka, morate odabrati: opredijeliti se za nekog lika iz svjetske književnosti. Od tog ćete trenutka cijelu vječnost živjeti u tijelu tog lika iz fikcije, bilo da je riječ o Emmi Bovary ili Dorianu Grayu, u koži Vronskog ili Ane Karenjine; od tog ćete se trenutka ponašati i osjećati isto kao lik koji ste odabrali i nećete se sjećati ničega iz prijašnjeg života. Knjižnica se nalazi na katu niže, možete se poslužiti svim izdanjima kojima želite. Prošli je mjesec netko izabrao Poeova gavrana. Odabir životinja nije isključen.

Nije mi bila uvjerljiva ova neslana šala. Uzalud sam se uštipnuo da se probam probuditi iz te grozne noćne more. Zar mi stvarno nije preostalo drugo nego se pretvoriti u lika iz svjetske književnosti? Ali kojeg, zaboga? Sherlocka Holmesa? Ivana Iljiča? Magu iz Školica kojoj nezahvalni drugari nikad nisu dali do riječi? Gospodina Hydea? Ne, ništa od toga. Osim toga, hoće li u biblioteci imati i cenzurirane knjige? Gajio sam ozbiljne sumnje u vezi s tim.

A kad bih izabrao pjesmu umjesto lika?

Bolničarka me zbunjeno pogledala. Imali su cijeli moj dosje, sve do najsitnijih detalja o mom životu: znali su sve o mom zanimanju, što pišem, nije im promakla nijedna moja kolumna, nijedan manifest koji sam posljednjih godina potpisao na sveučilištu nije izmakao njihovoj kontroli. "Uvijek iznova čitam pjesnike kojima se divim kako bi oni pripremili moju obranu na dan posljednjeg suda", izjavio sam u jednom intervjuu. Ali daleko je to od toga da provedem ostatak svojih dana kao Aureliano Buendía ili Oliveira. Zabunili su se. Krivo su procijenili moj profil. Da ne kažem da se, pretražujući sjećanja, nisam bio u stanju sjetiti ni jednog sretnog lika kojeg ne more brige. Nije valjda da nisam pročitao nijednu knjigu u kojoj je protagonist bio barem umjereno sretan? Gdje je sada vitalistička književnost? Na što sam protratio svoje sate, dane, život?

Radije bih se pretvorio u pjesmu! Ne želim biti lik iz književnosti!

Moj očaj nije izazvao nikakvu reakciju.

Žao mi je: u zapadnom krilu nalazi se književnost. Pjesme, u istočnom krilu.

Ustroj je ovdje bio neumoljiv, a izražavanje jezgrovito i ravnodušno.

Bio sam primoran podmititi domara zlatnim duhanom da mi udari žig na odgovarajuću propusnicu za premještaj. Zlatni duhan nije zadovoljio domarove želje, bio bi mu draži par najlonki umjesto cigareta.

Za djevojku, znate kako je.

Na kraju je ipak pristao.

Puhnuo sam u propusnicu da se tinta što prije osuši, a onda ušao u istočno krilo. Dva dijela kuće bila su neusporediva. Ljudi su tamo drukčije disali, fućkali su i pjevušili melodije tanga kroz zube; bilo je čak i onih koji bi, koristeći priliku dok su stražari bili zauzeti, malo zaplesali, jako pazeći da ne lupkaju potpeticama: bilo kakvo pokazivanje sreće bilo je strogo zabranjeno. Ali daleko je najbolja bila kolekcija ploča u fonoteci: bila je ogromna, nešto nevjerojatno.

Čovjek u bijelim cipelama i s madežom tik uz oko došao je do mene, držeći u ruci ploču: Bob Dylan, jasna stvar. Ali, ovaj, imam neke sumnje u vezi s pjesmom.

Like a Rolling Stone, možda? Bit će poznata i nakon mnogo godina…

Misliš da će mariti za nju? Cijelu vječnost provesti kao oblutak? Ni slučajno. Ja sam od onih kojima pozli i dok samo gledaju barke. Ne možemo odabrati ni Knockin’ on Heaven’s Door, naravno, bilo bi previše paradoksalno u našoj situaciji… Stairway to Heaven od Zeppelina da i ne spominjemo… Palo mi je na pamet nešto drugo: Just Like a Woman, što ja znam, nisam sasvim siguran… A ti, što ti tražiš, ako smijem pitati?

Nešto veselo. Čak i da nije najbolja pjesma na svijetu, da barem čovjeka čini optimističnim. Vidjet ćemo.

Bolje da požuriš. Rok uskoro istječe.

A da? Nisu mi rekli ništa o rokovima…

Ništa te budale ne kažu, ali postoji rok: e da, tjedan dana, tko se ne odluči unutar roka, mora ostati ovdje, u kući.

Ovdje? Zauvijek?

Što misliš, tko su sve ove budale, doktori, službenici, dokone medicinske sestre koje se vrzmaju ovuda. Ljudi koji, kad je trebalo, nisu bili u stanju odabrati pjesmu. Oni koji u anketama označe Ne znam / Ne želim odgovoriti. Dođi, želim ti nešto pokazati.

Izađemo iz fonoteke i spustimo se u bar. Sa znalačkim osmijehom onih koji su upućeni u stvari pokaže mi konobara koji krpom briše šank.

Nemoguće!

Moguće je, moguće…

Je li to onaj na kojeg mislim, ovaj koji šapuće Are You Lonesome Tonight u ritmu pokreta krpe?

Kralj! Elvis, glavom i bradom! Jadan, nije bio u stanju odabrati samo jednu pjesmu. Nesretnik, događa se mnogim glazbenicima. Blokiraju. Kako izabrati samo jednu pjesmu? No way, nemoguće je. Previše okrutno! Ako ti kažem da Kralj sada radi gore u karaoke-baru, sve ti je jasno. Ako želiš, možemo večeras otići tamo i malo se zabaviti pjevajući Only the Strong Survive ili neku sličnu glupost, hoćeš?

Proveo sam popodne preslušavajući ploče Franka Zappe. Najbolje bi bilo ne razbijati glavu previše. Naposljetku, nije to bilo ni tako važno. Ipak je riječ samo o vječnosti. Razveselio sam se vidjevši da mi čak ni agonija ovog raskršća nije iscrpila rezerve ironije. Pismo ili glava. Već sam odabrao svoju pjesmu: Camarillo Brillo. Prilično hipijevski stihovi, o meksičkom ponču, o njihanju dok ne padneš u trans i postaneš un-concho. Pjesma o psihodeličnom odnosu gole žene naslonjene na okvir vrata i samog Franka Zappe. Un-concho je samo duhovit izgovor riječi unconscious, u nesvijesti, a Concho je pak, osim jednog indijanskog plemena, rijeka u Teksasu po kojoj je dobila ime utvrda Fort Concho. Fort Concho. Lijepo je to ime. Oduvijek mi je bilo drago. Osim toga, žena u pjesmi imala je neki ezoterični šarm: znala je čitati tarot-karte, a sa stalka joj je, umjesto uobičajenih mirisnih štapića, visio par kastanjeta; i ne samo to, imala je patuljka u kući, i zmiju kao kućnog ljubimca. Bila je to pjesma puna sarkastične dvosmislenosti, meksičko-teksaške melodije i pogranične atmosfere, a ja sam oduvijek volio granice. Kad malo promislim, nisam li upravo sada na graničnom prijelazu, na granici svih granica, na sasvim transcendentalnom i konačnom rubu?

Dobar izbor: početak pjesme baš je lijep!

"She had a Camarillo brillo…", zapjevušio sam sramežljivo.

Znaš da Zappa to izgovara camarilo-brilo.

A ti? Jesi izabrao svoju pjesmu?

Zapravo me malo sram, ali…, ako ne tražim previše…, bi li podijelio sa mnom svoju pjesmu?

Zatekao me nespremna.

Moju pjesmu? Jedva se poznajemo… Ne kosi li se to s pravilima?

Spustio je glas. Pričao je prigušeno, stidljivo.

Ne, pod uvjetom da je slučajno… razumiješ? Ako svatko od nas samostalno donese odluku i ako se radi o slučajnosti, onda je u redu. U protivnom to ne priznaju. Bit će bolje da nas odsad ne vide zajedno.

Bilo mi ga je žao izgubiti. Bio je ugodan taj fan Boba Dylana.

Svi u avion! Hajde, ulazite, ulazite! Svi unutra! Svi, rekao sam! Brzo, brzo, nemamo cijeli dan!

Zapravo, ne znam čemu tolika žurba.

Svakome od nas dali su padobran prije nego što su nas natjerali da uđemo u avion. Bio je to avion s propelerom, lagan. Odmah je uzletio. Trebao sam pretpostaviti: kako ćeš provesti cijelu vječnost u unutrašnjosti pjesme, osim ako ne skočiš s padobranom i ostaneš visjeti, obješen o grane dotične melodije? (Well, I was born to have adventure, išla je Zappina pjesma, a upravo me to i čekalo). Iz zvučnika su dopirala imena pjesama i morali smo skočiti kad čujemo svoj naslov. Dašak sjete zamaglio mi je oči kad je tamnoputa žena blago stisnutih očiju koja je sjedila pokraj mene, i djelovala kao

žena koja bi mogla imati zmiju za kućnog ljubimca, skočila kad su prozvali The Times They Are A-changin’ Boba Dylana.

Uhvatio sam i druge pjesme: I Shall Be Released; Lay, Lady, Lay; Not Dark Yet; Don´t Think Twice; It’s All Right… A onda sam, stisnutog u masi ljudi, ugledao urednog mladića s bijelim cipelama. Imao je staklen pogled i činilo se da mu se po glavi mota isto što i meni: djevojka stisnutih očiju koja se bacila u naručje Bobu Dylanu.

Nisi se predomislio, zar ne?

Ni govora, druže Camarillo.

Stvar se brzo odvijala. Sve je upućivalo na to da upravo prelijećemo Zappin teritorij: ostali smo još samo on i ja.

Potvrdio nam je to i glas iz zvučnika.

Camarillo Brillo!

Čovjek s bijelim cipelama namignuo mi je prije nego što se bacio u prazninu.

Dobro smo napravili, mladiću, napravili smo što smo morali.

I mene su gurnuli nakon njega. Osjetio sam snažan, zaglušujući nalet vjetra na licu, osvježavajuće škakljanje zraka sunca. Naposljetku mi je ostalo dovoljno vremena. Imao sam dovoljno vremena da zaboravim ime mjesta u kojem sam se rodio, dovoljno vremena da – usprkos tome što sam savršeno dobro zapamtio lica muškaraca koji su me u ranu zoru izvukli iz kreveta – teške vojničke čizme vojnika s madežom tik uz oko zamijenim bijelim cipelama toliko čistim kao da ne postoje; dovoljno vremena da pretvorim u limb zatvorenički kamp pun gumenih štambilja u koji su me doveli kao zatvorenika, dovoljno vremena da kažem da bih radije običan infarkt od smrtonosnog udarca električnim pendrekom; vremena da, na kraju svega, izaberem među svim pjesmama koje smo u zadnje vrijeme Marga i ja slušali na gramofonu, onu Franka Zappe koja joj se najviše sviđala, taman toliko vremena da stvorim svoju neslužbenu verziju događaja.

Osjećao sam se ispunjeno i ugodno: iako sam ponirao u otvoren grob, umjesto osjećaja da padam, činilo se da se zrak penje prema meni.

Daleko dolje vidio sam mnoštvo padobrana sa sjajnim bijelim i crvenim prugama. Ali u tom mi se trenutku zemlja činila premalenom i predalekom, i čak da se nekako uspijem osloboditi lisica, nisam ni pomišljao na to da otvorim padobran.

Sa španjolskog prevela Andrea Rožić