#440 na kioscima

7.7.2015.

Robert Roklicer  

C'est la vie


Danica

Zvijezde su gorjele polovično, gotovo nestvarno.

Negdje u utrobi znao sam da je ta noć

lažirala opstanak našeg ispuhanog vremena.

Pjesnik je prvi put, otkako sam ga upoznao,

odložio notes i izgriženu olovku.

Blagoglagoljivo je uspostavio

patetični odnos s nebeskim krovom.

Skinuo je jedan crijep i nazvao ga Danicom.

Potom je otpuhnuo neprozirni oblak meni u nozdrve.

Venera, rekao sam, mršteći se drsko, ona se zove Venera,

mogao si je vidjeti u odrazu sunčeva izlaska.

Zar je nisi ranije uočio?

Pjesnik se gordo nasmijao i u notes zapisao:

Noćas mu je tijelo razvalilo dušu... jedina svijetla točka za njega je sunce?!

Ali, znajući kako živi, bolje i to nego ništa. 

 

Izdržati

Ulazeći u stan, u tu hladnu jazbinu

za vukove i ponekog žohara,

zaboravio sam da spavaš i,

hladan poput prvog piva,

glasno ti čestitao što si izdržala

još jedan dan uz mene biti.

Sanjivo si uzvratila da sam pijanac,

i propao slučaj, i nemoguć, i lud,

i ženskar, i neradnik, i kockar...

i da ćeš se već sutra vratiti svojoj majci.

I, naravno, otišla si.

Možda sam zapravo svemu ja kriv,

a kažu da obično jesam.

 

C’est la vie

Na kori naranče opazio sam trzaj.

Meteor je pao negdje na zemlju,

prošlost okrenuta licem prema naprijed.

U tvom oku suza, u meni gnjev.

Povukla si se u ljušturu iz koje nestaje leptir.

Rekla si mi da su važne promijene.

Ostalo je nebitno.

Uzimaš svoje stvari i odlaziš.

“Zbogom“ je tek riječ – dovoljna za sada.

Sam u sobi čekam;

još jedan meteor će pasti.

 

Miguljavo

Lijep je osjećaj sjediti na rosnoj travi

i gledati u sunce miguljavo.

Ispred tebe je stari hrast i ptice koje pjevuše

himnu “La vie est belle“.

Na trenutke zaboraviš Gordijski čvor u grlu

koji ti je na vrat još frigijski kralj

privezao poput leptir mašne.

Beskućnik te traži cigaretu i ti mu je s osmjehom daješ,

kao da u Edenu sadiš stablo života.

Idilu ti tek može pokvariti bivša žena

kada te nazove i pita jesi li poslao alimentaciju.

Pa ipak lijep je osjećaj sjediti na rosnoj travi

... i znati da te, za histerije njene, izmeđ’ nogu samo rosa hladi.

 

Nakon čitanja

Volim kad se netko dobro zajebava s poezijom. 

To je kao uživanje u neoskrnavljenoj prirodi.

U dodiru bludnice.

U prisjećanju na dječje nestašluke iz kojih navire

besmisleni očaj za odrastanjem.

A onda shvatiš, kao i kad se netko dobro zajebava s poezijom,

da se i puno prije nas već sve izdogađalo.

Stoga upamtiš refren i poneku interpunkciju.

Jer na koncu – kaže jedan moj stih

– sve se svodi na sranje ili umiranje.

Ovisno kojim putem zagrabiš.

 

Robert Roklicer (Vukovar, 4. prosinca 1970.) hrvatski je književnik, glumac, scenarist i novinar. Objavljeno mu je deset samostalnih knjiga, a s poezijom i prozom zastupljen je u više antologija, panorama i zbornika u Hrvatskoj i inozemstvu. U prepjevu Grzegorza Latuszynskog pjesme su mu objavljene i u Poljskoj (antologija W skvarze slonca, w chlodzie nocy). Dobio je više priznanja i nagrada za svoj književno-stvaralački rad. Od 2008. godine predsjednik je i voditelj zagrebačke tribine Jutro poezije. U biblioteci Lude gljive (nakladnik Jutro poezije) urednik je nekoliko knjiga suvremene domaće poezije priznatih hrvatskih autora: Franje Nagulova, Ružice Orešković, Mirka Ćurića, Lidije Dujić, Zvonimira Husića i dr.

preuzmi
pdf