#440 na kioscima

23.3.2006.

Marko Pogačar  

Cesta za Kaliforniju


Cesta za Kaliforniju

Ne ne ne, nikakva sekta

Između očiju mogu pronaći točku

koja me vodi

cestom u Kaliforniju.

crvenu točku koju nisu napravili lavovi

koja nije trešnjina koštica

iz usta Allena Ginsberga

koja nije

komadić ograde Golden gate mosta.

između očiju mogu pronaći točku

koja nikog neće ostaviti ravnodušnim.

a nije rupa od snajpera

čudesni nokat

očaj izgubljenog anđela.

točku koja uspostavlja između nas princip praznine

kojoj se samo Bupka može oduprijeti

ili Atlas da nas jednom iz dosade

ne uputi kao kuglu prema ponoru.

Još jednom

Stojimo nad kadom i peremo zube,

nismo nikad ni trebali

putovati na zapad.

uglavnom smo pošli zbog toga

što su psi bili teški kao kamen

i kamioni su odlazili

iz grada zadivljujućom brzinom.

njihovo korijenje je,

kao i gnijezda ždralova

odavno zaraslo u korov.

ti otvoreni kamioni bez veze nas podsjećaju

na svaku selidbu dosad na

origami i godinu zmaja.

u Japanu uz neuspjeh

kao senf ide harakiri,

neizostavno.

kod nas bi se svi već pobili pa smo

nešto bolji prema svojim želucima, tuđe

prosipamo okolo kao proso.

Mandragora

Krajičkom oka uspijevam uhvatiti

lešinara kako čuči na Joshuinom drvu.

Preko granice možemo vidjeti

vjetrenjače koje proizvode neon

kauboje u klompama od kože.

tako ti je to, uz cestu prema Kaliforniji

rastu samo kaktusi koje

ne možeš objesiti ni mačku o rep.

teško je na njih

objesiti čovjeka.

ubrzo ćemo ionako biti na granici

nemamo nikakvu kartu, možda ćemo

na kraju pjevati Viva Zapata.

tako ti je to na cesti za Kaliforniju.

možeš me mamiti pitom koliko hoćeš

i cijepiti Eaglesima,

sad spavam i

sanjam kuću.

kod nas nema baš mnogo kaktusa, al zato ima

bukvi kud god se okreneš.

Rampa ponekad može postati zid

Imamo neke stare vjetrovke

i poštanski šešir,

prijatelj e. e. nas ne bi ni prepoznao.

stari Ford kabriolet,

crn, a kakav bi bio, kao vjetar

brzinom crnine

nosi nas preko pustinje.

igramo igru, tko se prvi sjeti

kako se zove Martin Sheen

u filmu ‘Badlands’ Terencea Malicka.

ti imaš šal kao prava diva i

sunčane naočale, a kojot 

nam ne može prepriječiti put.

ali zato mi možemo njemu.

možemo zaustaviti život kao što se

zaustavljamo pred spuštenom rampom.

vlak odnosi prema istoku

ljubičaste usne

vjetar od stolica za ljuljanje,

vjetar, vjetar besmrtni udarac.

Martin Sheen je još uvijek

James Dean vonabi bez imena.

a i sin mu je

totalni kreten.

Pošta

Tako smo malo stari da

nikada nismo primili telegram.

možda zadnji put kad smo se rodili.

zato nas zbunjuju kilometri žice

uz prugu koje prikuju bizone za mjesec i

vjetar u njima svira debeli bendžo.

vagoni moraju

biti nadzvučne kutije

i sve sporije uzmiču prema jugu.

možda baš zato volimo poštu.

Pony express je mrtav.

Henry Chinaski je mrtav.

Balkan express je mrtav.

stvari nestaju brže

nego što ih uspijevamo slijediti,

debeli bendžo svira

glazbu masne ravnice, bizoni su

prikovani za mjesec.

odlažemo u istom trenutku

ja ‘Crying of lot’ a ti ‘Poštu’,

upalit ćemo auto

i onda slijediti žice do Kalifornije, do mora

ili dok nas smrt ne rastavi.

Prikolice

U kamp prikolicama žive žene spremne na udaju.

čekaju princa tame Ameriku

da ubaci novine

u poštanski sandučić na pragu.

razmišljam o tome da im ponudim

ploču Nika Cavea

pošto je on isto tako princ tame, ali one

očekuju nešto više, nešto američko.

kako ne razumiješ

nije svaki šonjo rođen da bude

princ tame za nevinu djevojku koja

svakog jutra gleda u sunce.

pustinjsko sunce zalazi da bi

prerijski psi znali kad treba da legnu, kažeš

nikad se ne zajebavaj sa tim, život ovdje

možeš obuhvatiti pogledom

glava bizona, pojilište, kuća

i groblje tamo na zapadu. 

Oz

Prvi korak po dolasku

obilježit ćemo šampanjcem i političkim govorom,

kao da polažemo temelje.

tako se polažu temelji izgnanstva.

više ne možemo zaspati bez govora.

ptice su prekrile polja.

strašilo su napravili od lima, toliko su ga puta

ptice temeljito izasrale

da ga nije bilo ugodno gledati,

rekli su.

pa koga briga da li je ugodno

gledati u strašilo.

pa poanta strašila jest

da u njega ne bude ugodno gledati.

kad je Dorothy vjetar otpuhao kuću

ona je prvi put

zakoračila u život,

tako smo i mi.

poljubili smo polje

sretni što imamo kuću i život, i pomalo

što nismo Amiši.

tako to bude.

ako zaspeš pod prozorom

odnesu te vijavice sa stogovima sjena.

nema tog kod nas.

sjene su kod nas stabilne.

mi imamo sreću

da dolazimo iz nekog boljeg svijeta.

Treba nam samo veća lopata

Ustajemo ranije nego ikada u životu,

kao da idemo

na prvi školski izlet.

nebo nekako podsjeća na naftu,

tako valjda izgleda život

strastvenog lovca na sipe,

kao mrak u kupatilu.

mislim doveo bi ja njima Sirotanovića

pa da vide kako se prebacuje norma,

ne mogu kauboji kao Alija.

ali Alija je odavno mrtav.

sipe postaju princip postojanja.

a mi se kačimo na vlak

i pakiramo dok zora još nije ni blizu, dok

gušteri ne posjeduju boje.

treba nastaviti prema moru, ne možemo

više živjeti bez soli.

treba još riješiti tajnu ceste, da ne upadnemo

u nekakav bermudski trokut da nam

ne nestane goriva

ili nam sipe pojedu svjetla.

rasprostireš auto kartu na koljenima

more je još daleko, moramo

prijeći planine, mislim

Missisippi izgleda kao proširene vene što ćeš ih

jednom imati na nogama. 

Nimalo ptica

Kćer naših prijatelja ima dvije godine.

jebote, naši prijatelji imaju kćer.

sad žive zajedno negdje u preriji

to je sve isto kao i kod nas

ta prerija

Winnetoua su snimali na Velebitu.

tako smo zapamtili bijele Indijance.  

a kažu, inače

nema njih baš puno i

sad se zovu Native Americans.

uglavnom uzgajaju krave a mesari im

ponekad ilegalno zakolju

pa bude sranje.

ponekad je lijepo u toj ravnici, uvečer je

nekako tiho čegrtuše

ostaju izljevi ljubavi. pijesak 

miriše kao ljeto na obali

a nebo kao marmelada od kupina.

mala je inače dobro

naučila je piti pivo i čaj od kadulje,

to je čuva od prehlade.

i još je naučila puštati zmajeve, polako

ali sigurno postaje uporište.

preuzmi
pdf