Prenosimo razgovor s francuskom sociologinjom i feministkinjom o nošenju feredže, prostituciji, patrijarhalnoj seksualnosti i Francuskoj kao “golom cariću“
U tekstovima sabranim u Classer, dominer, Qui sont les autres ? (La Fabrique éditions, 2008), pokazali ste kako francusko društvo proizvodi "druge" koje diskriminira – žene, crnce i Arape, homoseksualne muškarce i lezbijke. Žene koje nose hidžab ili zar dvostruko su "druge": one ostaju, kako se tvrdi, potčinjene u islamskom patrijarhatu dok su se družice bijelih muškaraca – tih paradigmatskih bića – oslobodile svakog muškog utjecaja. Nošenje feredže u Francuskoj je zabranjeno od 2011. godine u javnom prostoru – na kolodvorima, trgovima, tržnicama itd., čak i na ulici, zapravo svugdje osim u privatnim domovima – no one koje su se odlučile za nošenje – a čini se da se radi o većini Francuskinja koje nose nidžab ili sitar – odbijaju ih se odreći. Kako objašnjavate taj otpor? Može li se on tumačiti kao rasvjetljavanje drugosti ili diskriminacije?
Nošenje feredže je noviji fenomen. Nose ga sasvim druge žene od onih koje nose hidžab. Kao prvo, radi se o daleko manjem broju žena koje su u prosjeku mlađe. Kao drugo, to su žene od kojih barem trećina nije potekla iz nekadašnjih francuskih kolonija – odnosno "Françaises de souche" što je eufemizam za "bijelce"; žene koje dominantno stanovništvo broji među svoje redove, koje ne trpe rasističku stigmatu, koje nisu "druge".
Dakle, imamo posla s različitim situacijama te stoga i s različitim osobnim motivacijama.
Međutim, povijesni kontekst isti je za sve: pojava mladih žena rođenih u Francuskoj, francuskih građanki, koje nose hidžab, dogodila se nekoliko godina nakon što je zabranjeno nošenje marame u javnim školama. Prije te zabrane nismo mogli tako često vidjeti hidžabe. Nakon te zabrane i isključenja brojnih djevojaka iz liceja i koledža, nošenje marame, zabranjenog predmeta, nije se smanjilo na ulici, već se štoviše povećalo. Moglo bi se reći, tipična reakcija od strane potlačenog stanovništva koje nema političkih i društvenih sredstava da prosvjeduje jer je ustvari – sasvim suprotno od njihovog navodnog "komunitarizma" – veoma slabo, ako uopće, organizirana. Karakter prosvjeda zbog marame, kad je marama zabranjena u licajima, nošenjem hidžaba je zadobio oblik. Taj prosvjed protiv rasizma je zadobio različite oblike onih skupina koje sudjeluju u snažnim organizacijama i koje se mogu probiti do medija i političkih vođa. Rasizam koji svakodnevno žive često se navodi kao jedan od razloga za određeni način odijevanja.
Jer isključenje, diskriminaciju, marginalizaciju, ne doživljavamo kao pojedinci. Kao što možemo zaključiti, postoji potreba za duhovnošću i sjedinjavanjem s drugim osobama na temelju te potrebe na individualnoj razini. Takve procese možemo uočiti kod sljedbenika "novih" religija: "evangeličko" kršćanstvo, primjerice, koje svoj izniman rast duguje moći privlačenja siromašnih i isključenih na globalnoj razini. Pripadanje devaloriziranoj religiji – bilo da se radilo o slabije zastupljenim kršćanskim crkvama koje se progoni ili se prema njima odnosi kao prema sekti, bilo da se radilo o islamu – izravan je način da same sebe prepoznamo kao slabo zastupljene ili progonjene. Među stanovništvom koje je tradicionalno kršćansko, kao u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, ili npr. u određenim pokrštenim dijelovima Indonezije, odbija se dominantne oblike religije: katoličku crkvu ili tradicionalne protestantske crkve koje su povezane s moćnima. Među stanovništvom imigranstkog porijekla, a prije svega među onima koji potječu iz bivših kolonija s muslimanskom većinom i koji danas žive u Europi, postoji odbijanje ritualističkog islama koji se smatra povezanim s roditeljima i njihovim borbama, a zalažu se za intelektualni islam; također se dovodi u pitanje, u praksi, antireligiozne i naročito antimuslimanske klime u dominantnom društvu.
Ta "reislamizacija" mlađih generacija nije svojstvena Europi, odvija se u svim zemljama, uključujući one s muslimanskom većinom, iz različitih razloga – ali treba primijetiti da su sve te zemlje kolonizirale zapadne sile te da su ih upravo one u novijoj povijesti opetovano vojno napadale. U Europi reislamizacija postaje, kako subjektivno tako objektivno, način da se pozicionira prema aspektima kulture koje se smatra dijelom dominantnoga, bijeloga društva; no to nisu nužno isti aspekti u svakom pojedinom slučaju. K tome, niti jedan dio tog odbijanja nije specifičan muslimanima. Dok određeni ljudi kritiziraju evoluciju koja nagriza središnju ulogu obitelji i ideju "komplementarnosti spolova", što ih približava tradicionalistima, prije svega katolicima, drugi kritiziraju zahtjev prema ženama da se u svakom trenu moraju ponašati zavodljivo i seksualno dostupno, zbog čega se približavaju feministkinjama. Ta se hipoteza može primijeniti na globalnoj razini, jer je zasnovana na opresiji potomaka koloniziranih, kako je to opisao Farad Khosrokhavar. On također smatra da osjećaj da ste odbijeni i isključeni unutar zajednice uslijed rasističkih praksi i diskurza zbog kojih se osjećate kao stranac, dovodi do toga da se mladi Francuzi uključuju u islamske ume.
Seksualno ponižavanje
Među razlozima za nošenje marame ili zara, neki navode i one feminističke koji odbijaju pretvaranje žene u seksualni objekt. Ipak, neke su feministkinje koje brane pravo kretanja, obrazovanja i rada nositeljica hidžaba ili feredže, čini mi se, više "pro-sex" nego radikalne feministkinje ili one koje se protive pornografiji i prostituciji. Kako Vi gledate na te paradokse?
To je podjela koja trenutno postoji unutar feminizma, u Francuskoj i drugim frankofonim zemljama. Ona ipak nije apsolutna: neke feministkinje, a i ja sama, istovremeno su protiv diskriminatornih zakona koji ograničavaju temeljne slobode muslimankama i za ukidanje prostitucije.
Abolicionizam, tj. projekt društva bez prostitucije, nije nipošto progonjenje samih prostitutki. U analizi koja je temelj tog projekta, prostitucija se smatra jednom od posljedica patrijarhata. U patrijarhalnim društvima žene su imovina muškaraca koji ih koriste kako god žele. Žene u takvim kulturama i društvima nisu koncipirane kao subjekti, nego kao nadopune muškaraca; drugim riječima njihovo raison d’être je njihova korisnost muškarcima koji su pak jedini društveni subjekti. Sve je to dobro poznato.
Zapravo je loše analizirana uloga seksualnosti u historiji. Seksualnost se i dalje drži asocijalnom stvari; društvene znanosti još nisu učinile ništa značajno da bi se otrgle utjecaju frojdijanskog instinktivizma ili darvinističkog determinizma. Često smatramo nasilne forme ili trgovinu seksualnošću – silovanje, prostituciju – kao korištenje žene za servisiranje potreba muškaraca, potreba koje se pozicionira kao fizičke a ne kao socijalne. Počinjemo uviđati, zahvaljujući feminističkim analizama silovanja, da nije tako. Silovanje ne odgovara "fizičkim" potrebama, nego želji da se ponizi, umanji, porekne ljudsko u ženama. U svim sustavima dominacije nastane ideologija koja opravdava dominaciju: potlačeni su inferiorna bića. No ideologija nije nešto što lebdi u zrakopraznom prostoru: ona postoji u mozgovima, i dominantnih i onih kojima se dominira.
Drugi je kulturni elementi ublažavaju ili uravnotežuju – primjerice, privrženost koja može postojati između osoba različitih rodova. Ta je ideologija prisutna i dostupna svugdje u svijetu, ali ne vodi do uporabe u praksi diljem svijeta. Negdje pak zna uzeti oblik istinske mržnje. Takvu konfiguraciju, od neprijateljstva i prezira sve do agresije, nalazimo i u rasizmu; nedavni agresivni ispadi protiv žena koje nose hidžab ili feredžu popraćeni su teškim verbalnim uvredama.
Silovanje – koje daleko od toga da korespondira s nemogućnošću potiskivanja "muške želje" – predstavlja vrh sante prezira i neprijateljstva dominantne skupine prema dominiranoj skupini, prezir su to i neprijateljstvo koje opet nije podjednako snažno među svim članovima skupine.
Volja da se kupuju seksualne usluge neke žene – ili muškarca prema kojemu se odnosi kao prema ženi – dio je istoga kontinuuma. Radi se o poricanju jednakosti druge osobe, o poricanju njezinih želja (zajedno s poricanjem odsustva želje za tu osobu što je razotkriva sferi želje), radi se o prisiljavanju, u silovanju putem prijetnje i nasilja, u prostituciji putem novca. Muškarci znaju da žene nemaju puno novca, a da ga oni imaju više. Plaćajući ženu (ili muškarca) iskazuju svoju moć. Mogli bi je dakako pokazati i drugačije; kupnjom sladoleda ili sata ili vozila što si druga osoba ne može priuštiti; no kupujući seksualne usluge, kupuju pravo ponižavanja te druge osobe. Isti je to postupak – korištenje situacije moći za ponižavanje osobe koja je već učinjena inferiornom, koji se nalazi u srži seksualnog zlostavljanja.
Dakle, radi li se o seksualnosti? Da, jer su seksualnost, želja i genitalni užitak mnogostruki: mnoge ih stvari potiču, mnogo ih stvari zadovoljava. Seksualnost prostitucije, kao i seksualnost silovanja, nasilan je oblik seksualnosti; fizičko, psihološko i simbolično nasilje stopljeni u različitim omjerima. U tom slučaju seksualno zadovoljstvo proistječe iz činjenja nažao drugima; ono što Catharine MacKinnon naziva erotizacijom dominacije.
Što mislite o feministkinjama koje same sebe nazivaju "pro-sex", a koje se protive stigmatizaciji prostitucije te proizvode ili konzumiraju pornografiju?
Kako je moguće reći da su osobe koje podupiru prodaju seksualnih usluga "pro-sex"? One se ne zalažu za seksualnost žena koje se prostituiraju jer njihova seksualnost, njihova želja i njihov užitak nisu uzeti u obzir. Štoviše, niječe ih se, a ta je negacija osnova za želju i užitak druge osobe: klijenta. Dakle, pogrešno je govoriti o "seksu" ili "seksualnosti" kao da je taj tip interakcije "seksualan" za sve uključene osobe. Loša je to igra riječima jer seksualnost ne označava "seksualne" organe (također nazivane "genitalnima"), nego želju i užitak.
Usto, naziv "pro-sex" odaje dojam da su abolicionistkinje "protiv seksa". Ne: one ne žele promicati ili osuđivati takav tip patrijarhalne seksualnosti, zasnovane na mržnji, preziru i ponižavanju drugoga. Oni i one misle da postoji mnogo drugih oblika seksualnosti; želja može biti stvorena te je stvara mnoštvo drugih sentimenata, a ne samo želja za dominacijom. Svi, uključujući klijente onih koji se prostituiraju, mogu pronaći te druge oblike seksualnosti. Je li moć koekstenzivna sa seksualnošću?
Odakle prema Vama potječe ta česta teza koju se uvelike promiče u medijama, a koja muškarcima pripisuje imperativne seksualne potrebe?
Nadaleko proširena ideja da je prostitucija neizbježna – "obavezna", kako bi rekao pjevač Patrick Bruel – počiva na ideji, također kulturnoj, da seksualnost funkcionira na drugačiji način u muškaraca i u žena; da se mušku želju ne može potisnuti, da je se mora zadovoljiti, čim se ona pojavi te ispuniti kopulacijom s drugim ljudskim bićem.
To je pogrešno, ne samo zato što pola stanovništva – žene – nemaju takva izvoljevanja i zato što muškarac isto tako, u mnogim okolnostima i iz mnogih razloga, ne može ili ne želi dobiti takav oblik "olakšanja".
Ta je ideja povezana s predodžbom o seksualnim odnosima između muškaraca i žena, prema kojoj ti odnosi izražavaju, simboliziraju ili čak tvore dominaciju muškaraca nad ženama. U heteroseksualnom općenju, već kako se on tumači i izvodi, muškarac "posjeduje" ženu koja je, dakle, "posjedovana". Na kopulaciju se gleda kao na pobjedu nad nekime drugime i ponekad čak kao simboličko umorstvo. To opojno narcisoidno zadovoljstvo je lako steći, a potraga za njime dovodi do ponašanja lovaca za muškarce koji prate tragove žena s kojima bi htjeli "svršiti" i koje oni nazivaju "osvajanjem".
Moć je stoga intimno povezana sa seksualnošću kakvu mi poznajemu u svojoj patrijarhalnoj kulturi. Ona nije samo način za ostvarivanje seksualnih odnosa; senzacija seksa s nekom ženom (ili muškarcem) koja obuhvaća dimenziju podčinjavanja i pobjede nad drugim ljudskim bićem, nalazi se u srcu kapitalističkog uživanja. A za neke je teško – većinu muškaraca, ali i za neke žene – živjeti i zamišljati seksualne odnose lišene odnosa moći. Tako su prije trideset godina neke američke feministkinje, pogotovo Gayle Rubin a potom Judith Butler, predstavljale moć kao bitan element seksualnosti, želje i užitak. Treba naglasiti da se u takvoj analizi na moć gleda kao na intrinzičan dio seksualnosti; ne postoji objašnjenje veze između želje, užitka i moći. Seksualni odnos u kojemu moć izostaje u takvom se pristupu smatra "aseksualnim". Ne samo da se prešutkuje svaka povezanost s ekonomskom i političkom moći koju zadržavaju dominantne skupine; zapravo se u potpunosti zanemaruje cjelokupna društvena struktura.Oni sociolozi i filozofi velikih kultura koji priznaju da je muška dominacija iskonstruirana, kao i rod, isključuju drugi oblik seksualnosti u toj konstrukciji; oni i one odbijaju priznati da je "seksualni" odnos kao i svaka druga interakcija – društven, dakle i iskonstruiran. Umjesto toga usvojili su antikonstruktivističko i esencijalističko gledište na to pitanje. Seksualnost u njihovim djelima je nezavisna o kulturi i o društvu; ontološki je povezana – dakle, prirodna, predsocijalna – s moći.
To isključenje praksi i ideologija koje se odnosi na želju i užitak tog polja društvenih praksi nikada nije opravdano. Oni i one implicitno pretpostavljaju da ne postoji dominacija u seksualnosti i opća dominacija nad ženama u patrijarhalnim društvima, pa usvajaju naturalistički pristup tom pitanju. Sve to oštro proturječi njihovim konstruktivističkim pristupima koje pokazuju drugdje.
Francuska megalomanija
Više od 60 posto Francuza protivi se nošenju vela i marame na ulici, više od 80 posto protivi se nošenu vela i marame od strane žena koje rade na javnom mjestu (trgovina, supermarket, liječnički ured, vrić, privatne i javne škole...) Također se skoro 80 posto njih protivi i nošenju na sveučilištima. Što biste odgovorili onima, poput Elisabeth Badinter, koji govore da se "u muslimanskoj religiji, veo mora nositi zato što kosa, kao i lice žene mogu dovesti u iskušenje muškarca i potaknuti ga na grijeh" te da "niz žena nose veo iz uvjerenja, mode ili konvencije", ali ipak "neke ih nose jer su primorane na to te zato što bi, ako ne pristanu, naišle na loš tretman ili bi ih se smatralo izopačenima"; ili pak na one poput Cynthije Fleury koji drže da među tri velike monoteističke religije "veo zbori o nejednakom odnosu između muškaraca i žena"?
Ne bih ponovno ulazila u ono što sam već rekla o toj temi: da je sva odjeća označitelj, da je sva odjeća označeno, da je sva odjeća obilježena rodom. Odjeća izražava društvene odnose koji se tiču spola, hijerarhiju između muškaraca i žena, a svi oni sudjeluju u tome. Tzv. "ženstvena" odjeća, neudobna odjeća koja ograničava pokrete, visoke pete koje usporavaju hod, kao i feredže koje također ograničavaju udobnost i pokret, služi samo tome da se udovolji muškarcima, a žene "dobrovoljno" susprežu svoje tijelo koje liše mogućnosti trčanja, one samoograničavaju svoju slobodu pokreta. Dodjela odjeće u kojoj se žene ne osjećaju ugodno proistječe iz njihovog inferiornog društvenog statusa, ali istovremeno i one same doprinose tome. No u Francuskoj bi samo hidžab i feredžu vratili u ormar. Čak i ako stoji da se čednost u odijevanju traži samo od žene.
Elisabeth Badinter, Cynthia Fleury i mnoge druge francuske feministkinje, čini se, začudno nemaju prigovora na seksualnu dostupnost koja se traži od žena. Umjesto toga neumorno ponavljaju da su marama i veo prije svega i uvijek amblemi podčinjenosti jednoj religiji i kulturi koju one smatraju naročito seksističkima. K tome, podržavaju političare koji nastoje legitimirati postkolonijalne i islamofobne stavove tako što im daju auru pseudofeminizma.
Nadalje, sjećam se da Elisabeth Badinter nije oklijevala zapodjenuti rat protiv feministkinja denuncirajući nasilje nad ženama te da je 2011. godine bila među onima koji su branili Strauss-Kahna od feministkinja. U svojoj knjizi Classer, dominer pokazala sam da je pripisivanje seksizma muslimana kod njih popraćeno poricanjem opresije nad ženama sa Zapada.
Kakvo je Vaše mišljenje o stavu koji implicitno brane Elisabeth Badinter, Cynthia Fleury, Manuel Valls i Cie, da bi Francuska trebala služiti kao ogledni primjer za ženska prava?
Tu možemo na djelu vidjeti francusku megalomaniju. Ne, Francuska nije zvijezda vodilja svijeta, niti njegova savjest; provođenje islamofobnih politika ne predstavlja nikakav rizik od poboljšanja položaja afganskih žena, štoviše!
Ta megalomanija, ta nostalgija za erom Luja XIV., kad je Francuska igrala bitnu ulogu u svjetskim tokovima, tjera našeg političkog muža da se ponaša krajnje nakaradno i kontraproduktivno: da daje, gdje god stigne, lekcije drugim zemljama. Umjesto toga, prije nego što se predstave kao branitelji ljudskih prava, trebali bi početi primjenjivati svoje recepte u Francuskoj: brinuti se o djeci koju su seksualno zlostavljali i ubili njihovi roditelji što je popraćeno općom indiferentnošću i nedjelovanjem države, smanjiti stopu preventivnog pritvaranja – prije suđenja – čije prosječno trajanje iznosi godinu i pol, ukinuti ćelije u kojima na 9 metara kvadratnih živi četvero ljudi dok bi zapravo svaki zatvorenik trebao imati na raspolaganju četiri metra kvadratna (što nije tako ekstravagantan zahtjev, budući da Europska unija zahtijeva od poljoprivrednika da svaka koka nosilica raspolaže istom kvadraturom); to je tek nekoliko primjera jer je popis nužnih reformi pravnog i kaznenog sustava, potrebnih da Francuska napokon počne poštivati međunarodne obaveze i vlastite zakone – podug.
Te su činjenice "međunarodno" poznate (kako bi to rekao Fleury) te iziskuju tek prstohvat kredibiliteta naših političara i njihovih litanija. Nije dovoljno proglasiti se "zemljom ljudskih prava", kad cio svijet vidi da je carić gol. Htjeli bismo da ova zemlja, prije no što riječi prozbori, pomete ispred svog praga kako na "međunarodnoj", tako i na "nacionalnoj" razini.
Izvorno objavljeno na blogu Féminismes en Tous genre.
S francuskog prevela Marija Ćaćić.