U pomoćnoj dvorani centra za razminiranje prikazat će se rumunjski film Smrt gospodina Lazarescua. Film će se projicirati na školsku ploču, a rubovi titlova će zapinjati za krede poredane po plehu. Nažalost, gradski bioskop je poplavljen, pukle neke cijevi i štatijaznam tako da ćemo morati improvizirati, rekao je umjetnički ravnatelj kina dan ranije, svi koji imate karte dođite sutra pred centar za razminiranje gdje ćemo prikazati film, i da se razumijemo, povrata novca nema. Po ploči su bile iscrtane minirane parcele koje je valjalo raskrčiti, a sve je bilo ukrašeno crvenim točkama, mrtvačkim glavama i raznim krivuljama. Projekcija je kasnila pola sata, jer se interventna jedinica pirotehničara zadržala duže no što su organizatori ciklusa suvremenog rumunjskog filma očekivali. Dok su četiri gledatelja čekala pred vratima, hladeći se prospektima, čovjek u uniformi je u dvorani obrazlagao neke stavke iz izvedbenog projekta tehničkog izvoda, a pirotehničari su, zakopčani u zaštitne prsluke, precrtavali načertanije s ploče u svoje bilježnice, vidite momci, ovdje ćemo postavit kontrolne točke, sve ovo je radilište, a tu ćemo metnut ploču s lubanjom. Nakon što je ploča obrisana, rolete spuštene kako bi se dobio osjećaj da si u kinu, a smrad straha izvjetren iz sobe, projekcija je počela. Tri sredovječna gledatelja su dugo kalkulirala koja će sjedala zauzeti, a majušni Tim, što je skraćenica od Timotej a ne aluzija na Dickensa, sjeo je u prvi red, direktno pod udar klima-uređaja. Majušni Tim, alergičan na kredu, osjećao se kao da sjedi na nastavi iz matematike, a ne u kinu. Tjeralo ga je na kašalj, ali on je gutao kašalj, jer bi bilo nedolično kašljati u kinu, ta ipak se prikazuje remek-djelo rumunjskog novog vala. Vani nije bilo ni žive duše, kolovoško sunce je pripeklo Panoniju, a iz daljine su dopirali odjeci pronađenih mina. Dok Panonija gori, majušni Tim i tri duha sjede pred pločom i promatraju kako kola hitne pomoći voze bolesnog starca od jedne bukureštanske bolnice do druge. Poslali su nas iz bolnice svetog Spiridona k vama na testiranje krvi i ct skener, govori bolničarka doktoru u kućnom haljetku, a on joj odgovara, uzalud su vas poslali, tomograf je zauzet, nema šanse da se skener oslobodi za manje od tri sata, idite u drugu bolnicu. Majušni Tim je imao loš predosjećaj, nešto mu je govorilo da ne bi trebao biti u kinu, već u tužnoj kući, zajedno sa članovima obitelji koji iščekuju vijesti s neurokirurgije. Zurio je u ploču-platno, sav se tresući od hladnoće, s hiljadu kašljeva potonulih na dno trbuha. Kola hitne pomoći projurila su preko minskog polja ocrtanog crvenom kredom, a u jednom trenutku glava gospodina Lazarescua preklopila se s lubanjom pod kojom je pisalo pazi mine. Majušnom Timu nije smetala hladnoća, nije ju ni primijetio, jer se sav zadubio u film, ali smetao ga je taj nelagodni osjećaj u utrobi, nije to bio progutani kašalj, već nešto drugo. Shvatio je da je stari Lazarescu iz nekih kutova ličio na djeda. Ali djed nije alkoholičar i ne voli mačke kao ovaj na filmu. I neće umrijeti. Kao ovaj na filmu. Došao je u kino kako bi se na dva i pol sata izvukao iz žalosne kuće, jer nije više mogao podnijeti sve te molitve, telefonske pozive, opuške i nervozna koračanja ukrug. Kada je liječnik na ploči-platnu ustanovio da gospodin Lazarescu ima subduralni hematom na mozgu, majušni Tim je problijedio. Hemogrami i bolesna tjelesa i hemipareza, zar ne bi ovo trebao biti film, ovo na ploči bi trebala biti fikcija, a ne realnost, promrmljao je Tim i zažmirio dok su gospodinu Lazarescuu brijali kosu i laštili mu lubanju i prali mu umazanu stražnjicu i dotjerivali ga za operaciju i flomasterom označavali mjesto gdje će lubanja biti prepiljena. Sve je to bilo previše za majušnog Tima, jer su tog dana operirali njegovog djeda na odjelu neurokirurgije. Možda djed baš sada leži na stolu, s lubanjom iscrtanom plavim flomasterom, baš sada, dok Timotej guta kašljeve i gleda rumunjsko remek–djelo. Doktori kažu tumor na mozgu, kažu velik rizik, kažu molimo potpišite ove papire, kažu trajat će to dosta dugo, kažu najbolje bi vam bilo da to vrijeme ne provedete u kući, otiđite u kino. Mogu li, samo dva i pol sata, pa i liječnik je preporučio, a gdje se to organizira, u centru za razminiranje, dobro, idi, ali to nije u redu, trebao bi biti ovdje dok svi čekamo vijesti, najlakše je pobjeći od realnosti, dio si obitelji i trebaš se početi učiti življenju, nije život ono što prikazuju na platnu. Ali je, ta pogledaj ovu ploču-platno, zaplakao je majušni Tim dok se na ploči vrtjela odjavna špica. To ništa ne mora značiti, ni hematom, ni dizartrija, ni smrt u naslovu, možda Lazarescu nije umro, da, nisu prikazali da je umro, samo je ležao gol i ćelav i oklembešen čekajući operaciju i onda se ploča zacrnila, samo su dvije–tri lubanje zabljeskale, još nije gotovo, ne mora značiti, ionako je to samo film, i to još rumunjski. Tako je razmišljao majušni Timotej dok je zaobilaznim putem išao prema žalosnoj kući, kašljucajući i tresući se od hladnoće. Prolazio je pored poljana opšivenih crvenim trakama. Jedan plavi kombinezon je bio zakačen za ploču upozorenja. Pirotehničari su sjedili pod suncem u svojim teškim prslucima i pili vodu. U jošiku nije sjedio nitko. Uz rub jošika pirotehničari su pripalili zeleni lampion, ne zato da se prisjete kolege koji je, ne mogavši odoljeti hladu i rakiji, ušetao u minirani jošik da se okrijepi, već zato da ih lampion podsjeti da postoje i gore stvari od posla na plus četrdeset i ispijanja tople vode. Svjetlost se odbijala od metaldetektora bačenih na travu, a majušni Tim je, sav uplakan, osjećao kako ga to blještavilo štipa za oči. Nisam trebao gledati taj film, ako se nešto dogodi djedu, ja ću biti kriv, ako djed um... Zagrizao je usnu, jer nije želio izgovoriti tu riječ. Riječ koja je tako naprasito stajala u naslovu suvremenog rumunjskog filma kojeg je netom pogledao. Sjeo je u hladovinu i promatrao kako pirotehničari raskrčuju poljane.