Novo prozno djelo pjesnika Ivice Prtenjače, nagradom V.B.Z.-a i Tiska ovjenčano Brdo, vrlo je uspio neoegzistencijalistički roman
Ivica Prtenjača, Brdo, V.B.Z., 2014.
U suvremenoj hrvatskoj književnosti ime Ivice Prtenjače jedno je od zvučnijih. I pored dosad odrađenih proznih dionica, i danas ga se percipira kao pjesnika, što je kompliment Prtenjačinoj poeziji, ali neupućeni čitatelj mogao bi steći preuranjeni skeptičan stav prema romanima, što bi bilo pogrešno; dapače, riječ je o vrlo uspjelim proznim djelima itekako vrijednima pažnje. I Prtenjača sam sebe ponajprije vidi kao pjesnika: značaj poezije u svom životu ističe u intervjuima, privatnim razgovorima pa i u proznim djelima u kojima je glavni lik uvijek njegov alter ego Ivica, pjesnik, urednik i "PR u kulturi". Ne čudi stoga što taj pjesnik i predsjednik Goranovog proljeća svoj novi roman Brdo (dobitnika nagrade V.B.Z.-a i Tisak medije za najbolji roman 2014.) započinje, tj. najavljuje znakovitim stihovima Stjepana Gulina (Goranov vijenac 2012.): "Tih dana sam se okrenuo na ljude / I ugledao mračne staze pijeska, ne mogu ni sada vjerovati." Svrha mota je na znakovit i upečatljiv način najaviti temu koja je pred nama, nešto s čime se autor u stanju poistovjetiti, a ovdje je to itekako pogođeno.
Pogled kroz Božje oko
Prozne forme već afirmiranih pjesnika nerijetko budu realizirane kao lirske proze, no u Prtenjače to nije slučaj. Njegovi romani sadrže po nekoliko likova, jasno razvijenu, linearno ispripovijedanu fabulu, sjajno napisane dijaloge. Dakako, i ruka iskusnog pjesnika povremeno zabljesne, ali bez pretenzija (ili opasnosti) da zasmeta daljnjem razvoju fabule. On zapravo pripovijeda kako i priča, sklon je jezgrovitom portretiranju likova, nenadanim digresijama i neobičnim poredbama (primjerice, ušetao je u brak "kao Célineov junak u Putovanju nakraj noći u vojarnu") pa dok ga čitate, možete čuti njegov nenametljivi glas u glavi. Kad bi se od Prtenjačinog prezimena mogao lako napraviti pridjev, prepoznatljivost njegova stila mogli bismo imenovati njime.
Dok je kronotop romana Dobro je, lijepo je (2006.) bio određen Zagrebom i zimskim mjesecima, u Brdu je radnja pozicionirana na neimenovani jadranski otok u ljetnim mjesecima. Protagonist također nije imenovan, ali očito je riječ o istom onom Ivici kojega smo upoznali u prvom romanu. Vremenski period od desetak godina donio je i znatne promjene u njegovom životu. Ondašnji usamljeni knjižar, pridošlica iz Rijeke u Zagreb, melankolik koji zamišljeno hoda, nastoji preživjeti dan (i noć), povezati se s novim ljudima i dočekati prvu plaću, sada je urednik televizijske emisije o književnosti, svježe razveden od pravnice Katarine Mazur, podjednako usamljen i preplašen, iscrpljen i zgađen ljudima i ubrzanim životom velegrada. Tome je najviše pridonio posao PR-a koji je radio u Muzeju suvremene umjetnosti, nakon zatvaranja knjižare Glorije, a prije prelaska na televiziju. Godine rada s ljudima iz kulture i umjetnosti ostavile su traga pa je sada njegova kritička oštrica jača i izravnija negoli u prvom romanu, a žaoke precizno usmjerene. Na otok dolazi kako bi u pustoj karauli na vrhu brda, sedamsto metara nad morem, cijelo ljeto stražario s dalekozorom i čuvao svijet od požara, ali ono što je važnije, kako bi se maknuo od ljudi i odmorio, promislio o sebi i životu, ponovno se pronašao, podigao na klimave noge, povezao te rasute, labavo povezane djeliće sebe u nešto, možda ne čvršće, ali smislenije.
Tri će mjeseca taj lik, nazovimo ga Bezimeni, provesti gore, promatrajući Otok i ljude svojim Okom, krećući se unutar vlastitog zamišljenog Kruga, susrećući divljač, lovce i turiste (koji se iz raznoraznih, nerijetko suludih pobuda, uspinju na vrh), družeći se s jednim starim magarcem i tek povremeno kontaktirajući s mještanima na obali, Dinom, Stankom i Tomom, koji ga opskrbljuju hranom i drugim potrepštinama (čak i oružjem). Čuvajući Otok od požara, Bezimeni će biti stražar, ali pomalo i voajer, promatrat će ljude u njihovim svakodnevnim aktivnostima, slastičara, poštara, majku koja doji bebu… Naravno da ćemo neke od fragmenata tuđih života koje on zapaža moći iščitati (a to nam je izgleda i kritičarska obveza) kao fragmente tzv. posttranzicijske stvarnosti i neoliberalnog kapitalizma: betoniranje obale, sumnjivi poslovi s nekretninama, zagađivanje prirode, obiteljsko nasilje… time će mu biti otvoren prostor za kritiku pa će on govoriti o "betonskim spavaonicama za napuklu Europu", "arhitekturi koja se poput karcinoma širi otokom", "incidentima živog u mrtvom okolišu" i sl. Osobito je uspjelo kontrastno portretiranje dvojice branitelja: jednog izranjavanog PTSP-ovca, čija je sudbina izrazito potresno i emotivno ispripovijedana, i nasuprot njemu sudbina jednog lokalnog "heroja" i galamdžije koji je za rata ispalio jedan jedini metak u zrak, što se simbolički ponavlja svake godine u vrijeme Oluje, a o kome Bezimeni govori s neskrivenom ironijom. Nepoznate ljude koje susreće na brdu (bajkeri, turisti, umjetnici, hodočasnici...) najčešće portretira pretpostavkama o njima na osnovu njihova izgleda i prijašnjih iskustava. Uspijevajući u nekoliko redaka učiniti ih životnima, ljudima od krvi i mesa, sa svojim problemima i malim radostima, kao i razlozima za uspon na "njegovo" brdo.
Njegova lucidna, jezgrovita zapažanja o stvarnosti i kratke reminiscencije na prošlost na najbolji mogući način ga psihološki profiliraju, mada će on sam reći kako odluke poput one o dolasku na Otok "dolaze iz područja plitke, nagle krivice i dugog, na kraju nepodnošljivog osjećaja mučnine nad samim sobom i svojom lakoćom kojom šetuckam vlastitim životom". I to je zapravo dovoljno, mučnina i lakoća, egzistencijalizam i Kundera. Lik je možda eskapist, ali roman nije eskapistički. No, daleko od toga da su time oljušteni svi slojevi Brda, da su detektirane sve njegove vrijednosti i interpretativne mogućnosti kretanja među njima.
S njegove visine, onako fokusirani kroz Oko, ali bez tona, stvarnosni su fragmenti nenapadni i lišeni patetike i klišejiziranih prikaza pa nije čudno da je kritika u tome iščitala Božji (ili bar svetački) "pogled s visine", pogled u kojem su najednom svi jednaki, jednako razumljivi ili nerazumljivi, u toj svojoj tragikomici postojanja napokon viđeni onakvi kakvi doista jesu. Njihove mane se umanjuju, poprimaju ljudsku mjeru, i lakše im je oprostiti, lakše je oprostiti sebi, vrline također, sve se kroz ta tri mjeseca u prirodi preslaguje i uglavljuje na svoje mjesto. Tako se otvorila mogućnost simboličkog iščitavanja priče, čime se ona nadovezuje na najbolju tradiciju šoljanovskog alegorijskog egzistencijalizma, a također se upisuje u dojmljivi niz djela s jakim, semantički bremenitim motivom otoka. Njegovo lutanje kamenim krajolikom pod suncem ili mjesečinom, dok se i fizički polako mijenja, dok mu raste dlaka, koža tamni i ogrubljuje, a osjetila se izoštravaju, doista podsjeća na Šoljanove likove koji tumaraju postapokaliptičnim, "mjesečevim" krajolikom hrvatske obale i otoka, de/evoluiraju na ruševinama civilizacije i zadovoljni su ako naslute izlaz barem iz svog privatnog mraka ili nađu kakvu-takvu nadu ili utjehu.
Regeneracija ruinirane jedinke
Bezimeni se pak referira na neke druge autore, na postmodernista Kunderu i bitnika Kerouaca, "tog lijenog pijanca koji je od svoje depresije napravio pristojan kapital, ali i koji se otrovao vlastitom potrebom za samoćom". Tražeći negdje između njih svoje poetičko i svjetonazorsko uporište, protagonist cijeli jedan mikro esej posvećuje Kerouacu koji se također jednom popeo na neko brdo i ostao tamo devet tjedana, ali s njega je sišao još slabiji i ovisniji, i tu prestaje sličnost među njima: "Bio je nepomičan, a u viru. Ja tu grešku nisam htio ponoviti. Trčao sam po brdu, bio sam jači i spretniji nego ikad. Njušio sam svinje na pedeset metara, čuo ljude koji bi u podnožju kretali na vrh". Zanimljivo da se na Kunderu referira dok pazi na magarca Viskontija koji leži u samrtnoj agoniji: Bezimeni se pritom sjeti psa Karenjina iz Nepodnošljive lakoće postojanja zaključivši kako jedino nad njegovom sudbinom treba plakati, pridavši time jednako značenje i magarcu Viskontiju. Znakovito je da životinje imaju imena, dok ga protagonist nema, kao niti mjesto radnje. Time se sugerira kako je u temelju romana ipak problematika krize identiteta. Protagonist se morao osamiti i ogoliti, otresti sa sebe sve naslage konzumerističko-tranzicijske svakodnevnice (da sad skujemo prigodnu sintagmu), resetirati se te tako krenuti gotovo od početka, ponovno otkrivajući vlastitu ljudskost. Zbog toga i zapada u paradoksalne situacije da npr. ruši umjetničke instalacije od kamenja po otoku ("bahato ljudsko nasilje opravdano ne znam čime, ljepotom, duhovnošću?"), ali istovremeno ljudima dijeli kruh koji je sam ispekao.
U priči o pročišćenju i preobrazbi iz ruinirane jedinke u čovjeka ponovno sposobnog za hvatanje u koštac sa životom i poslom u velikom gradu gotovo da nema digresija ili umetnutih priča. One su rijetke, iznenadne i tek naknadno ih se kontekstualizira – najdojmljivija je definitivno ona o djetinjstvu u Rijeci, o posjetu pekari u kojoj je radio njegov otac. No unatoč svim sličnostima između lika Ivica i autora Ivice Prtenjače, to ipak nisu autobiografski romani. Riječ je o tzv. autofikcionalnim prozama – kako sam autor kaže, svojim se životom igra dok piše. Dakako, to je i najmanje bitno za potpuni estetski užitak koji može pružiti ovaj tekst i svaki pokušaj biografskog raspetljavanja nužno bi ga oslabio. Netko bi mu možda mogao zamjeriti izostanak ženskih likova ili tek kratko i površno portretiranje bivše supruge, no to je naprosto takav roman, priča o muškarcu koji se popeo na jedno brdo kako bi se osamio.
Ivica kakvog znamo
Brdo je vrlo uspio, uravnoteženo strukturiran i fragmentaran neoegzistencijalistički roman koji čitatelja neće razočarati, još manje ostaviti ravnodušnim. Baš naprotiv, ma kako mučnu temu obrađivao i ma kako emocionalno bremenit bio, Brdo će prizivati na novo čitanje, novi uspon. Makar i napreskokce, nasumično, koliko nam to već vlastiti usponi i silasci dopuštaju.
Odmak od prvijenca je očit u svakom književno-estetskom pogledu, ali ne odviše radikalan: Brdo se lagano, i gotovo bismo mogli reći logično, naslanja na svog prethodnika, tako da ga možemo čitati i kao njegov nastavak. Iako je protagonist u tih desetak godina prošao put od osamljenika koji se nastoji socijalizirati, do razvedenog i umornog čovjeka koji se nastoji osamiti, još uvijek je to onaj prepoznatljivi Ivica s kojim se poistovjećujemo i suosjećamo, čija promišljanja o životu i svijetu volimo, pjesnik i melankolik koji zamišljeno hoda. I ponekad se uspne na brdo. Ili se ispali na Mjesec.