Razgovarali smo s redateljem dokumentarnog filma “Sutra”. Film prati anarhistički političko-umjetnički kolektiv “Vojna” koji od 2007. godine izvodi performanse protudržavnog i proturežimskog, često nasilnog i nezakonitog karaktera
Kako ste došli na ideju snimanja ovog filma?
Svi moji dosadašnji filmovi bave se društvenim temama, a tu se stalno provlači i pitanje državne vlasti. Ako se kao autor baviš nečim ozbiljnim, morat ćeš se dotaknuti i tog problema. Čak i Putin uvijek ponavlja da ne treba gurati nos u tuđa posla. No svi građani Rusije, o kom god da je riječ, obavezni su neprestano se suočavati s aktualnom ruskom politikom. Lagao bih samom sebi da tvrdim drugačije.
U početku sam htio pronaći likove koji s državom pokušavaju komunicirati na svoj način, koristeći jezik provokacije. U filmu sam htio pokazati proces formiranja našeg građanskog društva i ruske demokracije u vrijeme mandata liberalnog predsjednika. Prošlo je svega tri mjeseca od završetka montaže filma u studenom 2011. godine do njegove svjetske premijere u Berlinu 2012. godine. U tom se kratkom vremenu sve promijenilo. Nekoliko tisuća ljudi se okupilo na prosvjedima u Moskvi, a nadolazeće promjene osjećale su se i u zraku. Ne postoji više Rusija koju sam tada snimio. Sada je 2014. godina. Promjene nisu zahvatile samo Rusiju, nego i ostale dijelove svijeta. Moja je obaveza da, kao dokumentarist, zaustavim i prenesem taj trenutak kada su krenule promjene.
Kakav je vaš osobni stav prema aktivizmu ove vrste? Zašto je on bitan? Smatrate li sebe nekom vrstom aktivista?
Za mene se aktivizam sastoji u osobnom suprotstavljanju državi i vlasti, a ono se temelji na uzajamnim provokacijama. Primjerice, neki oblici aktivizma su ulični politički aktivizam i konceptualni medijski aktivizam.
‘’Vojna’’ je dobar primjer ovog drugog jer ta grupa djeluje samo u sferi medija zbog čega oduvijek veliku važnost pridaje mogućnostima PR-a u iskorištavanju medijskog prostora. Takve metode trenutno koristi u Ukrajini, uz provokacije i kontroliranje medija.
Direktno kritizirajući političke procese u Rusiji, političkim se aktivizmom bavila danas zabranjena Nacional-boljševistička partija. Međutim, kod takvog oblika političkog aktivizma nema eksperimentiranja i spontanosti, što se i te kako može pronaći u djelovanju grupe ‘’Vojna’’. To je ujedno i razlog zašto su njihove poruke ponekad nejasne. Sjetite se tragičnih događaja u Odesi 2. svibnja ove godine o kojima možemo čuti toliko puno pitanja i tako malo odgovora. Tu se radi o izazovu za društvo, a ne samo za državu (Ukrajinu), jer je društvena svijest tisuću puta važnija od reakcije službene vlasti.
Postoji ruska poslovica koja kaže da čovjek može ratovati i sam. Ako ćemo tako, onda je svaki čovjek u današnjem društvu aktivist.
Na kakve ste probleme nailazili prilikom snimanja ovog filma?
Novinari koji su prilazili mojim likovima zamoljeni su da ne snimaju u mom pravcu. Tako sam mogao duže ostati incognito. Otprilike godinu dana nakon početka snimanja, u trenutku kada sam kupovao kartu za vlak, primijetio sam kako me promatraju nepoznati ljudi. Doputovao sam iz Moskve u Sankt Peterburg, gdje su živjeli moji likovi, i polako primjećivao da to što radim izaziva interes. To je bila svojevrsna igra, sve dok ih nisam primijetio u blizini moje zgrade u Moskvi. Iz parkiranog auta su nam neprekidno snimali ulaz, a kućni telefon su prisluškivali šest mjeseci. Pratili su i moju ženu dok bi išla u šetnju s djetetom u kolicima. Naravno, stvar se promijenila nakon što sam malenom kamerom uspio snimiti dvojicu mlađih tipova kako me prate nekih dva sata. To je izgledalo stvarno smiješno: hodaš za onima koji te prate, a oni se u potpunosti razotkrivaju. Uhvatio sam jednog od njih i pokušao mu snimiti lice dok se on odrješito odmicao, mijenjao smjer i primao mobitel.
To otvara puno pitanja. Jesam li ja prijestupnik? Zašto su prisluškivali moj telefon? Tko je davao naredbe? Otkuda novac za sve to? Je li to novac poreznih obveznika? Daje li SAD novac za to?
Zašto je vaš film bitan?
Dok je nestalnost glavno obilježje današnjeg trenutka, centralno pitanje kojim se bave svi oni koji razmišljaju jest što će biti sutra. Ljudi su 2012. godine stajali u redovima i razgovarali o početku revolucije, krize, nemira. Došlo je to Sutra, redovi postaju sve duži, ali ljudi koji stoje u njima sve više šute. Što će biti sutra? Danas se tim pitanjem ne bave samo ljudi u Rusiji.
Kako doprinijeti pozitivnoj promjeni u društvu i kakva je uloga filmskih autora u pokušaju donošenju pozitivnih promjena?
Najvažnije je razumjeti da je bijelo uvijek bijelo, a crno uvijek crno. Ako se tu pojave neke nejasnoće, najbolje je zaviriti u svjetsku povijest ili se obratiti umjetnosti. Umjetnost je, bilo da je riječ o filmu, književnosti ili slikarstvu, uvijek odražavala trenutne vrijednosti u društvu.
Kako vidite budućnost filmskog dokumentarizma? Što biste poručili mladim dokumentaristima?
S obzirom na tehnološki napredak, dokumentarni se film u posljednje vrijeme jako razvio. Danas svaki čovjek koji ima mobitel može sebe smatrati dokumentaristom, ali ne treba zaboraviti ni to da se suvremeni film bavi određenim čovjekom, a bez njegovih stavova i određenog životnog iskustva sve to ostaje samo video na Youtubeu ili reportaža na televiziji.
Za mlade dokumentariste najvažniji je kontinuitet u radu. Jedino s iskustvom stječeš osjećaj za onaj trenutak kada treba uključiti kameru, nekoliko sekundi prije no što se dogodi ono važno.