Zarez

Čovjek od odgovora

Stephen Greenblatt

U ovom ogledu Greenblatt sažeto iznosi ideje svoje najnovije knjige “Preokret: kako je svijet postao moderan” u kojoj je kulturni preokret renesanse prikazan kroz priču o ponovnom pronalasku Lukrecijeva epa O prirodi

Kada sam bio student na kraju bih školske godine obično odlazio u sveučilišnu knjižaru na rasprodaju da vidim može li se što pronaći. Imao sam malen džeparac, no knjižara je uvijek prodavala neželjene naslove za smiješno male cifre. Knjige su bile pomiješane zajedno u korpama kroz koje bih pretresao dok mi nešto ne bi zapelo za oko.  Prilikom jednog od mojih pohoda pažnju mi je ulovila iznimno čudna naslovnica knjige mekih korica – detalj slike nadrealista Maxa Ernsta. Ispod polumjeseca što se nadvio visoko nad zemljom, dva su para nogu – tijela su nedostajala – bila spojena u ono što se doimalo kao nebesko parenje. Knjiga, prozni prijevod dvije tisuće godina starog Lukrecijevog epa O prirodi (De Rerum Natura), bila je snižena na samo deset centi te sam je kupio koliko zbog njenog klasičnog prikaza materijalnog svemira toliko i zbog korica. Antička fizika nije posebice obećavajuće štivo za praznike, no ipak sam se nekad tijekom ljeta u dokolici prihvatio knjige. Rimski pjesnik počinje svoje djelo (ovdje u prepjevu Marka Tepeša) vatrenom himnom Veneri:
Naime, čim proljetni dan već pomoli mlađahno lice,
A iz zatvora lahor plodonosan diže se u vis,
Odmah te nebeske ptice oćućuju divnu i pjesmom
Pomol navješćuju tvoj, jer srce im obrani strijelom.
Pašnjakom veselim tada poskakuje pomamna stoka,
Pliva nabujalom rijekom:  u požudi tako te sva tad,
Kud god je navodiš, slijedi, jer nju svu ovlada čar tvoj.
Napokon morem i gorom, sred brzih rijeka i šuma,
Ptica gdje lisnat je dom, pa diljem sred zelenih polja,
Dirneš ti svakome grudi i, nježnu usađujuć  ljubav,
Činiš, da svaki se rod razmnožava požudno svijetom.

Zaprepašten ovom intenzivnošću, nastavio sam čitati dalje; molitvu za mir, posvetu mudrosti filozofa Epikura, oštru osudu praznovjernih strahova sve do dugačkog izlaganja osnovnih principa filozofije. Knjiga me oduševila.
Lukrecije, koji se rodio otprilike jedno stoljeće prije Krista, nedvosmisleno nije naš suvremenik. Vjerovao je kako crvi spontano nastaju iz mokre zemlje, kako su potresi posljedica vjetrova ulovljenih u podzemnim pećinama, kako Sunce kruži oko Zemlje. No, u svojoj biti O prirodi uvjerljivo izlaže ono što se doimlje kao zapanjujuće moderno razumijevanje svijeta. Svaka stranica odražava temeljno znanstvenu viziju prožetu pjesnikovim osjećajem čuđenja – viziju atoma što se nasumice kreću u beskrajnom svemiru. Čuđenje nije ovisilo o snovima o zagrobnom životu, kod Lukrecija ono dolazi iz činjenice da smo sazidani od iste materije kao i zvijezde, i oceani, i sve druge postojeće stvari. Ova je spoznaja činila osnovu onoga kako je vjerovao da bismo trebali živjeti – ne u strahu od bogova, već u potrazi za užitkom i izbjegavanju boli.
Potraga za užitkom Ispostavilo se da postoji poveznica između ovog djela i modernih vremena, iako ne direktna jer ništa nikada nije tako jednostavno. Bilo je bezbrojnih zaboravljanja, nestanaka, pronalazaka i odbacivanja. Pjesma je bila navodno nepovratno izgubljena, i onda pronađena. Ovaj pronalazak, nakon mnogo stoljeća, lako bi se moga nazvati čudom. No, autor pjesme u pitanju nje vjerovao u čuda. Smatrao je kako ništa ne može promijeniti zakone prirode. Umjesto toga postulirao je pojam preokreta - njegova riječ za to bila je clinamen – neočekivano, nepredvidivo kretanje materije.
Ponovno otkriće pjesme izazvalo je takav preokret. Kulturni pomak renesanse zloglasno je teško opisati, no djelomično ga je nedvojbeno karakterizirala lukrecijanska potraga za ljepotom i užitkom. Ta je potraga oblikovala odijevanje i ponašanje dvorjana, jezik liturgije, oblikovanje i ukrašavanje svakodnevnih predmeta. Prožimala je tehnološka i znanstvena istraživanja Leonarda Da Vincija, Galilejeve živopisne dijaloge i astronomiju, ambiciozna istraživanja Francis Bacona i teologiju Richarda Hookera.  Čak su i djela bez očiglednih estetskih ambicija – Machiavellijeva analiza političke strategije, opis Gvineje Waltera Raleigha, enciklopedijski pregled mentalnih bolesti Roberta Burton – bila uobličena na način da pružaju užitak. Svojim nijekanjem kršćanskog asketizma potraga za užitkom pomogla je ljudima da okrenu leđa anđelima i demonima te se posvete svijetu oko sebe: da provode eksperimente bez straha kako će dirnuti u ljubomorno čuvane božanske tajne, da propituju autoritete i naslijeđene doktrine, da bez straha kontempliraju o smrtnosti duše.
Ponovni pronalazak epa O prirodi tako je priča o tome kako je svijet krenu u novom smjeru. Pokretač promjene nije bila revolucija, ni uporna vojska pred vratima ili stupanje na novi kontinent. Kada se knjiga ponovo pojavila, prije gotovo šest stotina godina, taj se događaj zbio daleko od očiju javnosti. Maleni, agilni čovjek u kasnim tridesetima skinuo je veoma stari rukopis s police te s uzbuđenjem uvidio što je otkrio. To je bilo sve, no bilo je dovoljno.
Do tog trenutka Lukrecijeve su ideje već stoljećima bile izvan opticaja. Slučaj je htio da je par primjeraka O prirodi bilo sačuvano u knjižnicama nekolicine samostana, mjesta na kojima je potraga za užitkom bila duboko potisnuta. Slučaj je također htio da primjerak knjige izbjegne požare i poplave te zub vremena punih pet stotina godina, sve dok se jednog dana 1417. nije našao u rukama čovjeka koji se ponosno nazivao Poggius Florentinus, Poggio Firentinac. Poggio je, među ostalim, bio poznat po eleganciji svog rukopisa te kao autor najpoznatije knjige šala tog vremena, kronike ciničnih varalica, prostih redovnika, nevjernih supruga i naivnih muževa. No prije svega je bio lovac na knjige, možda  najveći svoje vrste.
Prolazi sve, osim atoma O prirodi Tita Lukrecija Kara nije lako štivo.  Sa ukupno sedamsto četrdeset redaka, ep je pisan u heksametru, standardnom nerimovanom stihu od šest stopa kojim su latinski pjesnici Vergilije i Ovidije, imitirajući homerski stih, ispjevali svoja djela. Podijeljen u šest nenaslovljenih knjiga ep spaja trenutke nadahnute lirske ljepote s filozofskim meditacijama o religiji, užitku i smrti, evoluciji ljudskih društava, opasnostima i radostima seksa te prirodi bolesti. Jezik je često zakučast i težak, sintaksa kompleksna, a opća intelektualna ambicija djela nevjerojatno visoka.
Materiju svemira, predložio je Lukrecije, čini neizmjerljiv broj atoma što se nasumce kreću kroz prostor, kao zrnca prašine pod sunčevim zrakama oni se sudaraju, spajaju, formiraju složene strukture, te se ponovo razdvajaju u neprestanom procesu stvaranja i razaranja. Nema bijega iz ovog procesa. Kada uprimo pogled u noćno nebo i čudimo se bezbrojnim zvijezdama, ne gledamo ručni rad bogova ili kristalnu sferu. Gledamo u isti materijalni svijet kojeg smo i sami dio i od čijih smo elementa sastavljeni. Ne postoji nikakav veliki plan, nikakva božanska arhitektura, nikakav inteligentni dizajn. Priroda neumorno eksperimentira i mi smo jednostavno jedan među bezbrojnim rezultatima.
Sve su stvari, uključujući i vrstu kojoj pripadamo, evoluirale tokom dugih vremenskih razdoblja. Evolucija je nasumična, iako kod živih bića uključuje princip prirodne selekcije. To znači da vrste koje su prilagođene tome da prežive i da se reproduciraju uspješno opstaju, dok one koje to nisu brzo izumru. Druge su vrste postojale i nestajale prije no što smo mi stupili na scenu te će i naša vrsta jednog dana nestati. Ništa  – od ljudske vrste do sunca – nije zauvijek. Samo su atomi vječni.
U tako ustrojenom svemiru, tvrdio je Lukrecije, suludo je vjerovati kako Zemlja i njeni stanovnici drže središnje mjesto, ili kako je svijet bio izgrađen sa svrhom da primi ljudska bića. Nema razloga da ljude odvajamo od drugih životinja, nema nade da ćemo podmititi ili udobrovoljiti bogove, nema mjesta za religiozni fanatizam, nema potrebe za asketskim samo-nijekanjem, nema opravdanja za snove o bezgraničnoj moći ili savršenoj sigurnosti, nema racionalnog opravdanja za osvajačke ratove ili samoveličanja. Nema mogućnosti za trijumf nad prirodom. Umjesto toga, pisao je Lukrecije, ljudi bi trebali nadvladati svoje strahove, prihvatiti da su kao i sve stvari koje ih okružuju prolazni te prihvatiti ljepotu svijeta i užitke koje im pruža.
Gotovo se ništa ne zna o autoru epa O prirodi, osim kratke biografske skice iz pera Svetog Jeronima, velikog crkvenog oca iz četvrtog stoljeća. U bilješci za 94. godinu prije Krista Jeronim je zabilježio: „Rođen Tit Lukrecije, pjesnik. Nakon što ga je ljubavni napitak učinio ludim, u periodima prizemnosti napisao je nekoliko knjiga koje je pregledao Ciceron, da bi u svojoj 44. godini sam sebi oduzeo života.“ Ovi su mračni detalji oblikovali sve daljnje reprezentacije Lukrecija, uključujući i slavnu viktorijansku pjesmu u kojoj Tennyson zamišlja glas ludog filozofa mučenog erotskim fantazijama na rubu samoubojstva.
Moderni stručnjaci tvrde kako biografske tvrdnje svetog Jeronima, napisane četiri stotine godina nakon pjesnikove smrti treba promatrati sa skepticizmom. Lukrecijev osobni život ostat će misterij koji nitko s ovolike distance ne može riješiti. No, u stanju smo ustvrditi nešto o njegovoj intelektualnoj biografiji. O prirodi je očito djelo koje prenosi ideje razvijene u Grčkoj stoljećima ranije. Epikur je bio Lukrecijev filozofski mesija te se njegova vizija može locirati u obliku jedne uporne ideje: da je sve što je ikada postojalo, kao i sve što će ikada postojati, nastalo iz onog što rimski pjesnik naziva “sjemenjem stvari“, nevidljivim građevnim blokovima koje su nedjeljivi te neizbrojivi. Grci su imali riječ za ove nevidljive građevne blokove koje, kako su vjerovali, nije moguće dalje dijeliti: atomi.
Misao o atomima bila je samo zapanjujuća spekulacija: nije bilo načina doći do empirijskih dokaza, a neće ga ni biti još dvije tisuće godina. No, Epikur je koristio ova nagađanja kako bi pokazao da ne postoje nad-kategorije materije ili hijerarhija elemenata. Nebeska tijela nisu ni božanska bića niti ih bogovi pokreću kroz prazninu. Iako je prirodni ustroj nezamislivo širok i kompleksan, svejedno je moguće razumjeti neke od njegovih osnovnih elemenata i univerzalnih zakona. Štoviše, takvo je razumijevanje jedno od najvećih životnih užitaka.
Užitak je možda ključ za razumijevanje snažnog utjecaja Epikurove filozofije. Epikurovi su neprijatelji, posebice Crkva, napadali njegovo slavljenje užitka te izmišljali zlobne priče o njegovu navodnom razvratništvu. Primijetili su i neobičnu činjenicu da je među svoje sljedbenike uključivao žene. Prema nekima je također „povraćao dvaput dnevno zbog prejedanja“ te potrošio bogatstvo na gozbe. No, čini se da je, u stvarnosti, vodio izuzetno jednostavan i skroman život. „Pošalji mi zdjelicu sira kako bih, kada poželim, mogao dobro jesti“, jednom je napisao prijatelju.  Jedan je od njegovih učenika zapisao kako je nemoguće živjeti ugodno „bez da se živi mudro i časno i pravedno, i bez da se živi hrabro i umjereno i velikodušno i bez da se sklapa prijateljstva i bez da se živi filantropski“.
Ova filozofija užitka, koja je istovremeno strastvena, znanstvena i vizionarska, zrači iz svakog stiha Lukrecijeva epa. I letimičan bi pogled na uvodne retke bio uvjerio Poggioa kako je otkrio nešto izuzetno. Ono što pak nije mogao uvidjeti, bez da detaljno pročita djelo, bila je činjenica da je puštao na slobodu nešto što je prijetilo čitavoj strukturi njegova intelektualnog svemira. Da je kojim slučajem uvidio ovu prijetnju, možda bi rekao ono što je Freud navodno rekao Jungu dok su uplovljavali u njujoršku luku: “Zar ne znaju da im donosimo kugu?“
Svakodnevni rastanci pred smrt Postoje rijetki i moćni trenutci u kojima odavno zaboravljeni pisac kao da stoji u našoj prisutnosti i direktno nam se obraća prenoseći poruku namijenjenu prvenstveno nama. Kada sam prvi put čitao O prirodi imao sam taj dojam. U srcu Lukrecijeva epa nalazi se duboka, terapeutska meditacija o strahu od smrti, a taj je strah dominirao mojim djetinjstvom. Nije me mučio strah od vlastite smrti; imao sam običajan dječji privid besmrtnosti. Riječ je bila o uvjerenju moje majke kako je predodređena za ranu smrt.
Moja se majka nije bojala života poslije smrti, kao i većina Židova imala je maglovit dojam o tome što bi moglo doći nakon groba i malo je o tome mislila. Ono što ju je plašilo bila je smrt sama – samo tako prestati biti. Dokle mi god seže pamćenje uvijek se opsesivno prepuštala mračnim mislima o svom bliskom kraju te ih uvijek iznova prizivala, posebice u trenucima rastanaka. Moj je život bio pun dugačkih, opernih scena opraštanja. Kada je s mojim ocem odlazila iz Bostona na vikend u New Yorku, kada sam ja odlazio na ljetni kamp, pa čak – u razdobljima kada joj je bilo posebno teško – kada bih samo odlazio u školu, ona bi me čvrsto primila i govorila mi o svojoj krhkosti i nedvojbenoj mogućnosti da je više nikada neću vidjeti. Kada bismo zajedno hodali često je zastajkivala odajući dojam kao da će se prevrnuti.  Nekada bi mi pokazala venu što joj je pulsirala u vratu, uzela bi moj prst i prislonila ga na nju tako da sam i sam mogao osjetiti opasno ubrzan puls njenog srca. 
Mora da je bila u ranim tridesetima u vrijeme kada počinju moja prva sjećanja na njene strahove koji su očito bili puno stariji. Čini se da su počeli deset godina prije mog rođenja kada je njena mlađa sestra, kojoj je bilo tek šesnaest godina, umrla od prehlade. Ovaj događaj, uobičajen prije pojave penicilina, još je uvijek bio otvorena rana: moja je majka neprestano govorila o tome tiho plačući i tjerajući me da čitam, čitam i čitam dirljiva pisma što joj ih je sestra napisala tijekom svoje fatalne bolesti. Zarana sam shvatio kao je majčino “srce“ – otkucaji što su nju i sve oko nje dovodili u stanje obamrlosti – bilo njena životna strategija. Bio je to način da ujedno izrazi i bijes (“Vidiš kako si me uzrujao”) i ljubav (“Vidiš kako i dalje radim sve za tebe, iako mi se srce slama”). Bilo je to glumljenje, proba za pogubljenje kojeg se bojala. No, prije svega bio je to način da pridobije pažnju mog oca, mog brata, mene i da zahtjeva našu ljubav. Činjenica da sam to razumio nije umanjivala efekt koji je to imalo na moje djetinjstvo: volio sam svoju majku i strahovao da je ne izgubim. Teško da sam bio sposoban razlučiti psihološku strategiju od opasnog simptoma (a mislim da nije ni ona). Kao dijete nisam raspolagao sredstvima kojima sam se mogao zaštititi od ovog upornog tupljenja o nadolazećoj smrti kao ni od otežavanja svakog rastanka osjećajem finalnosti.
Atomski ateizam Ispostavilo se da je mojoj majci nedostajao tek jedan mjesec da doživi devedeseti rođendan. Kada sam otkrio ep O prirodi još je uvijek bila u svojim pedesetima. Do tada je moj strah od njene smrti već bio isprepleten s bolnom spoznajom kako je poslušno služeći svom opsesivnom strahu upropastila većinu svog života – te bacila sjenu na moj vlastiti. Lukrecijeve su mi riječi stoga zazvonile zastrašujućom jasnoćom: “Smrt se nas ne tiče”. Njegovi su stihovi (i ovdje u prepjevu Marka Tepeša) zasjekli ravno u srce njene i moje tjeskobe:
“Tako, kad ne bude nas već, kad rastanak tijela i duše,
Kojih jedinstvenom vezom za život smo sposobni, dođe,
Dašto, kad ne bude nas, zacijelo nam se ništa
Ne će uopće moći dogodit, ni oćut pobudit,
Makar se pomiješa zemlja s morem, a more s nebom.
Dapače, ako duha još narav i duše još sila
Osjeća nešto, čim iz našeg tijela izašla je, ipak
Nas se to ne tiče ništa, jer mi postojimo samo
Kao jedinstvo uz tijesnu povezanost duše i tijela.
Pa ako bi i vrijeme po samrti sabralo opet
Našeg tijela atome i složilo, kao što su sada,
Te bi se svjetlo života povratilo ponovno nama,
Ipak ni događaj taj nas ne bi se ticao ništa,
Jer bi na pređašnji život ponestalo sjećanja nama.
Ko što se ne tiče nas, što nekada prije smo bili,
Tako i nema tjeskobe za budući život naš ništa.”

Ludost je provesti život u tjeskobi zbog smrti, pisao je Lukrecije. Siguran je to način da nam život prođe neispunjen i bez užitka. Lukrecije je time izrazio misao koju si još nisam bio dopustio artikulirati: prenijeti tu tjeskobu na druge je manipulativno i okrutno.
Utjecajnost epa Kada se Lukrecijev ep vratio u cirkulaciju 1417. čini se da je pogodio neke od svojih ranih čitatelja jednakom snagom  kao i mene – osjećajem da vam se netko direktno obraća preko ponora. No, naravno preokupacije su bile daleko drugačije. Ljudima koje je proganjala slika razapetog Krista, tresao strah od pakla te opsjedao bijeg od vatra čistilišta, Lukrecije je ponudio viziju božje ravnodušnosti. Nema zagrobnog života, nema sistema kazne i nagrade nametnutog s visina. Bogovi, samim time što su bogovi, nikako nisu mogli biti zainteresiran za živote ljudskih bića. Jedno jednostavno ime za kugu koju je donio Lukrecije i optužba koja se od tada često čula protiv nje jest ateizam. Nekih šest ili sedam desetljeća nakon što je Poggio vratio ep u cirkulaciju, atomizam je smatran opasnom prijetnjom kršćanstvu. Atomističke knjige su spaljivane, svećenstvo u Firenci zabranilo je čitanje Lukrecija u školama. No, pjesme je teško ušutkati. Dok je Crkva pokušavala potisnuti O prirodi, jedan je mladi Firentinac za sebe prepisivao čitav ep. Bio je odveć lukav da bi direktno spomenuo O prirodi u slavnoj knjizi koju će kasnije napisati. Njegov je rukopis identificiran naknadno – 1961. godine – prepisivač je bio Niccolo Machiavelli. Thomas More se u svom najpoznatijem djelu Utopija otvoreno prihvatio epikurizma – stanovnici njegove imaginarne zemlje su uvjereni kao cjelina ili barem većina ljudske sreće leži u potrazi za užitkom. Sam Shakespeare je dijelio interes za Lukrecijev materijalizam zajedno s Spenserom, Donneom, Baconom. Mogao je o njemu raspravljati i s kolegom dramatičarom Benom Jonsonom čiji se potpisani primjerak O prirodi danas čuva u knjižnici Houghton na Harvardu. Shakespeare je na Lukrecija mogao naći i u jednoj od svojih najdražih knjiga – Montaigneovim  Esejima.
Do sedamnaestog je stoljeća privlačnost epa postala tolika da ju je postalo nemoguće obuzdati.  Veliki francuski astronom, filozof i svećenik Pierre Gassendi posvetio se ambicioznom pothvatu pomirenja epikurejstva i kršćanstva. Jedan od njegovih najdarovitijih studenata, dramatičar Moliere, izradio je stihovani prijevod O prirodi koji na žalost nje sačuvan. U Engleskoj je bogati John Evelyn, poznat po svojim dnevnicima, preveo prvu knjigu Lukrecijeva epa, a Isaac se Newton proglasio atomistom. U sljedećem je stoljeću Thomas Jefferson posjedovao barem pet latinskih izdanja O prirodi zajedno s prijevodima epa na engleski, talijanski i francuski. U jednom je pismu Jefferson na upit o svojoj životnoj filozofiji odgovorio: “I ja sam sam epikurejac.” Ono što se naziralo na horizontu bili su zapanjujući empirijski uvidi te eksperimentalni dokazi intuicije klasičnog atomizma. Kada se Charles Darwin u devetnaestom stoljeću zaputio da odgonetne misterij podrijetla vrsta, nije se trebao oslanjati na Lukrecijevu viziju posvema prirodnog, neplanskog procesa stvaranja i raspadanja koji se obnavlja seksualnom reprodukcijom. Ta je vizija već bila direktno utjecala na evolucijske teorije njegova djeda Erasmusa Darwina, a Charles je mogao svoje argumente potkrijepiti i vlastitim istraživanjima na Galapagosu i drugdje. Kada je Einstein pisao o atomima njegovo se rasuđivanje oslanjalo na eksperimentalnu i matematičku znanost, ne na antičke filozofske spekulacije. No te su spekulacije, priznao je Einstein, otvorile put dokazima na kojima počiva moderni atomizam. Dokaz Lukrecijeve prisutnosti u modernoj misli leži u činjenici da njegov ep ne mora više biti čitan te da drama njegova gubitka i ponovnog otkrića može pasti u zaborav.
Uznemirujuća hladnoća Rukopis koji je Poggio pronašao 1417. i sam je s vremenom bio izgubljen – njegova slova odbačena, a pergament recikliran za pobožnije svrhe. Ključni kanal kojim se klasični ep, nakon što su ga iz tisućljetnog sna probudili humanisti, vratio u cirkulaciju bio je elegantni prijepis što ga je priredio Poggiov bogati prijatelj – bibliofil Niccolo Niccoli. Niccoli je ostavio svoju vrijednu zbirku Firenci i danas se njegov primjerak Lukrecija čuva u hladnoj sivo-bijeloj Biblioteci Laurenziani što ju je Michelangelo konstruirao za Medice. Označen kao “Kodeks Laurentianus 35.30” skroman je to svezak uvezen u izblijedjelu, otrcanu crvenu kožu, podstavljenu metalom, s lancem pričvršćenim za dno stražnje korice. Malo ga toga fizički razlikuje od ostalih svezaka što se čuvaju u zbirci, osim možda činjenice da zajedno s njim na stolu za čitanje dobijete i rukavice od lateksa. Ruke su mi drhtale od uzbuđenja dok sam ga držao i gledao u njegove elegantne retke. Mnogo je godina prošlo od trenutka kada sam iz košare u New Havenu izvukao knjigu mekih korica s cijenom od deset centi. Moje majke nema već više od deset godina, polagano gušenje izazvano prevelikim dotokom krvi u srce oduzelo joj je njen strah od smrti. I moj je otac, blagoslovljen bržim odlaskom, već dugo mrtav, zajedno s mnogoljudnom generacijom tetki i ujaka koji su svojedobno činili snažan bedem protiv mog vlastitog nestajanja. Iz nužnosti sam usvojio jedan od slavnih aforizama Lukrecijeva učitelja Epikura: “Od drugih se stvari moguće zaštiti, no kada je o smrti riječ mi ljudi živimo u gradu bez zidina.”
No usvojio sam i puno toga što nije bilo u skladu s Lukrecijevim razmišljanjima o prirodi stvari. U sekularnoj, skeptičnoj kulturi nije neka utjeha spoznati kako nema zagrobnog života. Možda i postoji neka utjeha u spoznaji da mrtvima nikako ne mogu nedostajati živi, no, naučio sam kako to ne oslobađa žive njihovog žaljenja za mrtvima. Zar antički pjesnik nije iskusio bol te je smatrao vrijednom razmatranja? Teško mi je prepoznati posvema srodnu dušu u nekome tko je kao Lukrecije nalazio ugodnim s obale promatrati brod što tone u divljim valovima ili pak s uzvisine gledati vojske što se bore na polju “nipošto, ko da je slast u ikoga stradanje gledat, već, jer ugodno jest, što sam si bez ovijeh zala“. Više sam uz Shakespeareovu Mirandu koja mučena vizijom brodoloma viče: “Patih s onima koje vidjeh patiti“. Ima nešto uznemirujuće hladno u Lukrecijevom prikazu užitka, prikazu koji ga dovodi do toga da one koji pate od intenzivnih ljubavnih boli savjetuje da ublaže svoju uznemirenost čestim mijenjanjem ljubavnika.
Svejedno sam, okružen postignućima renesansne Firence u velikoj Biblioteci Laurenziani, osjetio punu snagu onoga što je ovaj rimski pjesnik ostavio svijetu, tegobnu stazu što je vodila od slavljenja Venere, preko slomljenih stupova, te pored crkava visokih kupola i inkvizicijskih lomača prema Jeffersonu, Darwinu i Einsteinu. Zabilježio sam i ono što je Lukrecije predao meni osobno: sredstva da umaknem majčinim strahovima što su me gušili te ohrabrenje da pronađem duboko zadovoljstvo u svom kratkom vremenu na obalama svjetlosti.

Prevela: Višnja Pentić
Emitirano na Trečem programu Hrvatskoga radija

 

Stephen Greenblatt: Čovjek od odgovora U ogledu Čovjek od odgovora (The Answer Man) ugledni američki povjesničar književnosti Stephen Greenblatt sažeto iznosi ideje svoje najnovije knjige Preokret: kako je svijet postao moderan (The Swerve: How the World Became Modern) obrađujući ih u svijetlu osobne povijesti. Posljednja Greenblattova knjiga objavljena prošlog rujna već je osvojila američku Nacionalnu književnu nagradu za 2011. godinu u kategoriji publicistike, a tema joj je kulturni preokret renesanse prikazan kroz priču o ponovnom pronalasku Lukrecijeva epa O prirodi za koji se u srednjem vijeku vjerovalo kako je izgubljen.  Nakon što je rukopis 1417. godine slučajno otkrio lovac na knjige Poggio Firentinac, u njemu zastupljene ideje ponovno su ušle u opticaj te su svoju aktualnost sadržale do danas. Naime, Lukrecije je bio sljedbenik grčkog filozofa Epikura te je u svom epu u šest knjiga zanosno opjevao njegovu materijalističku filozofiju koja, kao i sama renesansa za koju je Greenblatt stručnjak, u središte društveno-etičke problematike stavlja čovjeka. Iz Lukrecijeva materijalističkog monizma (materija i duh čine cjelinu) izvire i njegovo viđenje smisla života koji pronalazi u razotkrivanju zakonitosti prirode koje nas može osloboditi okova religije kao i straha od smrti. Sreća ljudskog života, koju rimski pjesnik vidi kao vječnu težnju za užitkom i duševnim mirom, može se postići samo znanjem.  Stoga je O prirodi ne samo magistralan pokušaj prikaza materijalnog svemira, već i oda snazi čovjekova uma i napretka.  Greenblattova osnovna teza je kako su u O prirodi sadržani temelji moderne misli te kao se fundamentalan utjecaj njegova djela može pratiti od renesanse u kojoj su ga oduševljeno čitali Shakespeare, Bacon, Montaigne, Machiavelli, preko prosvjetiteljstva pa sve do znanstvenih uvida Darwina i Einsteina. Lukrecije je svojim idejama atomizma i ateizma bio jedan od ključnih aktera kulturnog preokreta renesanse tvrdi se u Greenblattovoj knjizi, no u ogledu Čovjek od odgovora, američki povjesničar književnosti progovara i o osobnim razlozima koji su ga, još kao studenta, snažno privukli Lukrecijevu djelu. Iz autobiografskih crtica iznesenih u tekstu saznajemo kako je još od djetinjstava i sam bio moren posljednjim pitanjima smrti i neizbježnog gubitka voljenih, a s kojima ga je uporno suočavala tjeskobom mučena majka. Greenblatt je tako u Lukrecijevom epu neočekivano pronašao odgovor na pitanje kako da se otrgne okovima svojih stvoritelja i zaputi u vlastite pustolovine na obalama svjetlosti. O aktualnom zanimanju za Lukrecija svjedoči i netom objavljen engleski prijevod A. E. Stallingsa u izdanju Penguina te prošle godine objavljeno hrvatsko izdanje koje uz jedini postojeći integralni prepjev Lukrecija na naš jezik, a koji je još 1938. godine izradio Marko Tepeš, donosi i dvije nove rasprave o Lukreciju Davida Sedleyja, profesora antičke filozofije na Sveučilištu Cambridge. Greenblattov ogled koji slušamo u emisiji ne samo da uvjerljivo pokazuje utjecaj epa O prirodi i u njemu iznesene epikurske filozofije na moderno razumijevanje svijeta, već i nudi nešto čega obično nema u tekstovima povjesničara, naime, komadić osobne povijesti.   Razlozi koji su ga privukli rimskom pjesniku bili su, otkriva Greenblatt, privatne naravi. Neki od odgovora koje je čitajući Lukrecija te njegova štovatelja Shakespearea sam kasnije iznašao nesumnjivo odzvanjaju univerzalnošću.