Smijem li čitati ovu knjigu? Smijem li javno priznati da sam je čitao? Smijem li govoriti o njoj? Ili su za to ovlašteni samo doktori dogmatske teologije? Što će, ako budem o njoj govorio, misliti moji kolege vjernici? Što moji kolege ateisti? I što smijem reći?
Zašto je Bog postao čovjekom = Cur Deus homo / Anzelmo Canterburyjski; preveo i priredio Stjepan Kušar. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2014.
Zašto je Bog postao čovjekom, koji su ga motivi ili koje nužnosti mogli na to navesti? Je li neko drugo biće moglo spasiti čovječanstvo – možda anđeo, možda posebno odabran i stvoren čovjek? Je li Bog mogao, obzirom da je svemoguć, čovjeka otkupiti i samom svojom voljom, migom svojeg malog prsta? Prije više od devet stoljeća ovaj je grozd problema zaokupljao benediktinca i nadbiskupa Anzelma Canterburyskog (1033., Aosta - 1109., Canterbury), kasnije proglašenog svecem (1494.) i crkvenim naučiteljem (1720.). Anzelm je o tome napisao dijalog “Cur Deus homo” (“Zašto je Bog postao čovjekom”, 1095.–1098.). Paralelno izdanje latinskog izvornika i hrvatskog prijevoda tog teksta priredio je, temeljito komentirao, i teološkim uvodom popratio Stjepan Kušar.
Fides quaerens intellectum Gledano sa strane, teologija sliči relativističkoj fizici i matematičkoj analizi: zadatak je svake od tih struka logično promišljati i koncipirati nešto što nadilazi “zdravi razum”, svakodnevnu percepciju svijeta. Ali, reći ćete, relativistička fizika svoje zaključke dokazuje eksperimentalno, a matematička analiza je naprosto primjenjiva u tom stvarnom životu (npr. u statistici); kako s tim uspoređivati teologiju? Anzelmo Canterburyjski, pošto bi shvatio o čemu govorimo – a shvatio bi, jer je, poput svih velikih srednjovjekovnih umova, bio rafiniran mislilac – odgovorio bi da su i teološke postavke eksperimentalno dokazane: u svijetu postoji zlo, postoji grijeh, postoji smrt (upravo je otkupljenje grijeha i iskupljenje za uvredu, zadovoljština ili satisfakcija, središnji pojam Anzelmove teologije; za grijeh smo, ne zaboravimo, krivi svi, samim time što smo ljudi). Teologija je tako jedan od sustava mišljenja koji logičkim operacijama trijangulira ono mišljenju nedohvatljivo – za Anzelma, recimo, Bog je onkraj svake komparacije, toliko onkraj da je čak i poimanje Njega kao “najvećeg od svega” idolatrija, obzirom da ni ono ne obuhvaća istinski Božji opseg. Unutar takvog sustava Anzelmo, živeći u svijetu gdje je, za razliku od našega, vjerovanje norma, poučava pastvu “ne da bi po razumu došli k vjeri, nego da umom i kontemplacijom uživaju u onome što vjeruju” (i, dakako, da mogu pobiti argumente nevjernika). Vjera je, dakle, zadana, a razumijevanje je bonus.
Et plus in infinitum U “Zašto je Bog postao čovjekom” razgovaraju Anzelm i Bozon (shematski – A i B). Dijalog ima dva dijela. Prvi polazi od prigovora nevjernika koji kršćansku vjeru odbijaju jer se protivi razumu, te iznosi niz “nužnih razloga” zašto nije tako: kreće od pretpostavke da Krista, njegova dolaska i otkupljenja nije bilo, pa pokazuje da su iz samog razuma Krist i njegovo djelo nužni za spasenje ljudi – da Krista nema, trebalo bi ga izmisliti. Drugi dio, istom metodom apstrahiranja ključne stavke, pokazuje da je čovjek bio stvoren kako bi dušom i tijelom uživao u blaženstvu besmrtnosti, no ta besmrtnost nije dosežna bez Bogočovjeka. Čovjeku je nužno da bude obnovljen, Bogu je nužno da dovrši ono što je stvorio (nakanio je iz ljudske naravi nadomjestiti broj palih anđela “razumnog i blaženog nebeskog grada”), a ništa se od tog “ne može dogoditi, osim ako ne bude netko tko će Bogu za čovjekov grijeh dati nešto veće od svega što postoji osim Boga”.
Veličina je uvrede, naime, proporcionalna veličini onoga tko je uvrijeđen. Grijeh je uvreda Boga, Bog je najveće od najvećeg (i još više od toga), te je veličina te uvrede neizmjerna; jedina zadovoljština za nju je žrtva koja "više nego u beskonačno" nadvladava sve ljudske grijehe – dug je bio toliki da ga je mogao namiriti samo Bog, premda je to morao učiniti čovjek, pa je tako isti bio i čovjek i Bog. Kako znamo, taj je Bogočovjek na čudesan način uzet "iz grešne mase", rođen je bez grijeha od djevice koja je rođena s (istočnim) grijehom. Nadalje, jedino Njegova smrt nije bila nužna – za razliku od Ivana Krstitelja i brojnih drugih mučenika, On je smrt mogao otkloniti – te je "slobodno Ocu prinio što ni po kakvoj nužnosti nikad ne bi bio trebao izgubiti, a za grešnike je isplatio ono što za sebe nije morao isplatiti". (Da, Anzelm je svjestan da ovdje zalazi na područje lingvistike: "Ako te uznemiruje riječ 'morati' i ne možeš je shvatiti a da ne podrazumijevaš neku obvezu, znaj da kao što se događa da se kojiput kaže 'moći' i 'ne moći' i 'nužnost' ne zato što su u stvarima o kojima se izriču, nego jer su u nečem drugom, tako je i s riječju 'morati'. Kad, naime, kažemo: siromasi moraju dobivati milostinju od bogataša, to nije ništa drugo doli ovo: bogataši moraju udijeliti milostinju siromasima...")
Adoratio eucharistica Zaklapam knjigu s trunkom nelagode. Prijevod je kompetentan, izvedba profesionalna – uz komentar, uključuje i kazalo latinskih pojmova i njihovih prijevoda, kao i biblijskih imena; udio tiskarskih grešaka, mada primjetan, nije zabrinjavajuć – a i oprema je elegantna (cijena je knjige, doduše, povisoka). No, u Hrvatskoj koju rastače višegodišnja kriza, u kojoj bujaju nezaposlenost, prezaduženost i iseljavanje, čija su neuralgična žarišta nacionalizam i klerikalizam, te u kojoj jedan rektor želi vratiti jedno sveučilište “biblijskim vrijednostima”, a jedan nadbiskup poziva jedno kazalište da u predstavi o ustaštvu “ne skrnavi najsvetije kršćanske simbole” i preporučuje “euharistijsko klanjanje kao zadovoljštinu za blaćenje i gaženje Onoga kojeg one predstavljaju” – zašto se u takvoj Hrvatskoj, devetsto godina nakon Anzelma Canterburyjskog, pojavljuje takva knjiga?
Prvo na um pada posve pragmatičan odgovor. U Hrvatskoj je od 1997. godine teologija legitimno znanstveno područje, zakonski ravnopravno fizici i filologiji. Za znanstveno područje nema ničeg normalnijeg nego baviti se temeljnim znanstvenim radom – činiti dostupnim važne dokumente, razvijati i precizirati terminologiju, interpretirati te dokumente (prijevod je najbolja i najpotpunija interpretacija).
Drugi je odgovor možda iznenađujuć: u Hrvatskoj je Anzelmo Canterburyjski već prilično prisutan. Naime, njegova su se najvažnija djela – Monologion, Proslogion i još nekoliko njih – pod naslovom Quod vere sit Deus pojavila još prije petnaestak godina, 1997.-1999., također dvojezično, u prijevodu Marine Miladinov, a u izdanju Demetre; sam je Kušar Anzelmov život i djelo prikazao nešto ranije, u drugom svesku Hrestomatije filozofije (1996.). Cur Deus homo naprosto upotpunjava cjelinu.
Smijem, stoga, “Cur Deus homo” čitati kao stručnu knjigu, kao predmet profesionalnog interesa. Kolege je čitaju kao povjesničari filozofije, religije i teologije – filolog je čita kao netko tko se bavi svim tekstovima na grčkom i latinskom.
Historia difficilis Naznake nelagode sličnoj mojoj nalazim, međutim, i u priređivačevu predgovoru. “Je li nam danas potreban”, pita se Kušar, “taj termin – satisfakcija (...)? Na razini dogmatske teologije on je prijeko potreban (...) Ali on je također jedan od onih termina koji su danas postali ‘manje prikladnima’ da izraze istinu kršćanskog nauka koju u sebi nose. Imajući u vidu svu tešku povijest koja se za nj ‘zalijepila’ i mentalitet koji se oko njega oblikovao, valja reći da je potreban težak napor obraćenja misli kako bi se satisfakcija korektno razumjela i izložila (...) Na pastoralnom, pak, planu postoje drugi termini koji mogu primjerenije i za nas danas prihvatljivije izreći ono što je taj termin htio izreći: obnovu čovjeka, novo stvorenje.”
Potaknut Kušarovim riječima, i ja primjećujem kako, prvo, Anzelmov tekst operira u eteričnom prostoru “čiste teologije”, ondje gdje je čovjek vis à vis vječnosti i beskonačnosti, izvan svakog svjetovnog i vremenitog konteksta. No ni sam Anzelm nije bio izvan takvog konteksta kad je pisao: kao nadbiskup Canterburyja našao se, osim pred uobičajenim administrativnim zadaćama, i u sukobu s bahatim kraljem Engleske Vilimom II. Riđim, koji je prethodno bio neko vrijeme držao položaj nadbiskupa upražnjenim kako bi se koristio nadbiskupskim prihodima, a od Anzelmova se izbora kralj ogorčeno borio da zadrži vlast nad engleskim crkvenim poslovima; zato će 1097. Anzelmu čak biti zabranjen povratak u Englesku, jer je otišao u Rim bez kraljeva odobrenja. Taj se vremeniti kontekst, međutim, u Anzelmovu dijalogu o Bogočovjeku jedva može naslutiti (ima o tome neka daleka aluzija u predgovoru), i na kušnji smo čitati njegov tekst ili kao čist doprinos povijesti ideja – onome dezinficiranom platonskom svijetu u kojem se ideje rekombiniraju “ničim neizazvane” osim težnjom k Istini – ili kao još jedan dokaz važnosti universalia sunt realia u umovima ljudi srednjovjekovlja: opći pojmovi stvarno postoje, jednako kao što postoje stolci ili planine (samo još više). Universalia sunt realia, pa je to što se Anzelm kao Anzelm nateže s politikom i financijama, s hladnoćom i glađu, s kugom i hemeroidima, s čađavom lojanicom, buđavim kruhom i ciknutim vinom – sve je to manje važno od nastojanja da jedan Naučitelj pronikne u otajstvo Spasenja. Naučiteljev je pravi zadatak, i jedini vrijedan zadatak, unaprijediti razumijevanje općenitosti, a sve je ostalo nužno zlo.
U našim su umovima, međutim, univerzalije izgubile status realija. Zato nam je teško – ili: odviše lagano, zavodljivo lagano – razumjeti Anzelmovo stajalište. Zato u njega sumnjamo, zato mislimo (i druge učimo) da čak ni najuzvišeniji tetris teoloških ideja nije nastajao u vakuumu mimo povijesnog konteksta. Anzelm je imao svoje muke; naša je muka, različita od njegovih, osjećaj da istina nije ni na jednoj strani samoj: ni u eteričnim visinama čiste znanosti, ni u balkanskom blatu konteksta. Između menadžerskih sastanaka i božićnog šopinga imam sat vremena mira: hoću li gledati televiziju, provjeravati status na fejzbuku, čitati Pikettyja ili čitati Anzelma Canterburyjskog? Imam mogućnost oblikovati funkciju katoličke crkve u svojoj zemlji: hoću li je pozicionirati kao jakog igrača na političkom polju, dobro financiranog čuvara nacionalnog identiteta i službu socijalno-psihološke skrbi – ili ću misliti na univerzalije, shvaćajući ih ne kao flatus vocis i očekivani retorički ukras, već, u Anzelmovu duhu, kao sustav spoznatljiv maksimalnom logičkom dosljednošću i intelektualnim poštenjem?