#440 na kioscima

17.5.2013.

Suzana Marjanić  

Dadanti i dentisti protiv hrvatske učmalosti

Sa stomatologom, književnikom, scenaristom i umjetnikom performansa razgovaramo u povodu gostovanja udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti u novomedijskoj galeriji NANO u Zagrebu 13. travnja ove godine


Udruga DADAnti nedavno je gostovala po prvi puta u Zagrebu. Kako je došlo do poziva novomedijske galerije NANO i jeste li zadovoljni odazivom zagrebačke publike?

Mi smo za ovu godinu dobili potporu od Ministarstva kulture za program “novih medijskih kultura”, a kako se galerija Nano bavi upravo time – poziv je bio logičan. Što se tiče publike, voljeli bismo da je bilo više ljudi i da su se tako upoznali s radom udruge DADAnti koji je kontinuiran u posljednje dvije godine i u kojima smo učinili zaista nebrojene stvari. No, odazvala se stručna publika, i to nam je bilo isto tako važno, pa da se i na taj način poprate događanja izvan glavnog grada.

Tom ste prigodom izveli svoj performans Dentist terrorist koji ste po prvi izveli u sklopu projekta Borisa Kadina Performing Terrorism (2012) koji se bavio istraživanjem mogućnosti medijaliziranog svijeta i terorističkim identitetom kao nusproizvodom tog istog svijeta. Međutim, riječ je o sasvim drugoj vrsti terorizma gdje ste Vi sami u zaista etičkoj nakani da kao stomatolog zaštitite djecu, stavljanjem čipova u zube svojih mladih pacijenata, od mogućih otmica dobili neagtivan pridjev terorist. Ispričajte ukratko za čitatelje/ice Zareza okolnosti navedene nelagode.

Nakana je bila zaštititi djecu od otmica tako da im se ugrade čipovi u zubiće i time omogući praćenje njihovog kretanja, a u svjetlu otmica djece koje su se dogodile. A pošto svaki zahvat u struci mora biti zakonit, red je bio da kao liječnik prijavim taj “patent” kod odgovarajuće ustanove, no tamo sam naišao na nerazumijevanje i potjerali su me pod egidom “dentist terrorist”!

To je siže performansa, a kao i cijeli projekt Performing Terrorism on je na tragu onoga što je Kadin u svojem manifestu i izrekao, a to je da se “projekt Performing Terrorism bavi istraživanjem one točke kao početka hiperstvarnosti”. U ideji moga performansa zanimalo nas je kako bi to izgledalo u jednoj struci kao što je moja, te smo se trudili napraviti, nadam se, zanimljivu opservaciju te hiperstvarnosti u stomatologiji. 

IZDISAJ HRVATSKOG REPUBLIKANIZMA

U samom opisu performansa naveli ste da se u projektu Borisa Kadina radi o svijetu hiperstvarnosti u kojem je sve moguće upravo zato jer je sve medijalizirano. I nadalje: “Naši životi se nalaze u binarnom regulacijskom sustavu da/ne, on/off. Isključujemo svoje žudnje, svoja djelovanja na društvo i negiramo da su društveni objekti/objektili već u nama. Dolazimo do točke u kojoj se čini da je naša pozicija neizgledna.” Kako u sklopu svega toga vidite budućnost RH u EU?

Ako znamo kakva su bila “strana ulaganja” u našu prošlost, bojim se naše strukturne nemoći i posvemašnjeg izdisaja hrvatskog republikanizma. Naše strukture su očajno nemoćne da artikuliraju bilo kakvu održivu platformu; poslovično vrludajuće, ne daju mi za osnovu da mislim pozitivno.

S druge strane, turobni nedostatak građanske svijesti i tragična njena sudbina, što se u prvom redu vidi u nedostatku istinske parlamentarne demokracije, ulazak u Uniju daje mi za nadu da bi to možda bio okidač i da bi se ta svijest mogla i podignuti pa da se napokon počnemo strukturirati kao moderno društvo.

Naša budućnost u Uniji je u prvom redu crna i tek ćemo uvidjeti razornu snagu tog čina koji će društvenu arhitektoniku kakvu poznajemo iz temelja prodrmati. Što će se dogoditi iza toga, to će ionako odlučiti netko drugi. Zapravo sam tužan u kakvu smo se situaciju doveli i s koje točke nastupamo. Moglo je to biti daleko pripremljenije i bolje. 

Jeste li nastavili sa stavljanjem čipova u zubiće vaših mladih pacijenata, jeste li pritom potaknuti tragičnom pričom nestale Lucije K.?

Kao stomatolog svakodnevno nastojim razgovarati s pacijentima o nekoj od tih tema, želim zapravo napraviti mapu naših znanja i saznati gdje smo. Mislim da se ljudi kod nas, ili točnije u Splitu još opiru, nisu još ušli u taj binarni regulacijski sustav i zbog toga sam sretan. Bez obzira na sve, ovdje još egzistiraju jedinke koje se ne daju prevariti, te svjesni svih tih vrludanja, spremni su i čekaju. To je jedina dobra vijest u svom ovom crnilu koje nas okružuje. A moji zahvati su profesionalna tajna, zar ne?

URSONATA KURTA SCHWITTERSA KAO HIMNA EU

Cijelo ste zagrebačko događanje otvorili performansom Himna pri čemu ste izgovorili Ursonatu Kurta Schwittersa kao potencijalnu himnu EU. Pritom ste kostimografski bili označeni majicama u različitim bojama, ali s istim logom (udruge DADAnti), te paralelno čitate Ursonatu, ali različite dijelove. Na koji je način Schwitters pretpostavio čitanje svoje Ursonate?

Pa upravo tako – da je svatko čita onako kako želi i s kojega mjesta želi. Ona se može čitati unisono, ali i pojedinačno. Nizozemski performer Jaap Blonk svoju je Ursonatu doveo da takvog savršenstva da je ne samo maestralno izvodi nego je i cijelu zna napamet! A složit ćete se – znati napamet toliko stihova na nepostojećem jeziku nije mala stvar. Dapače, sa svojom izvedbom on nastupa posvuda po svijetu i njegovi honorari su sasvim pristojni.

Postoje i izvedbe s cijelim opernim ansamblom. Izvedba DADAntija je samo jedna o bezbrojnih mogućnosti čitanja Ursonate. Bilo bi dobro da ona postane himna Europske Unije jer bi je ovi slabo pripremljeni narodi kao što je naš lako mogli izvoditi, a da je pritom uopće ne moraju pamtiti. Simbolički, Ursonata bi bila kvalitetan nadomjestak Lijepoj našoj koja će, bojim se, isto tako postati neka tamo himna na nepoznatom jeziku.

U najavi tog performansa naveli ste da rad ne reflektira DA ili NE, odnosno da je Vaša poruka kao udruge SVI SMO ISTI, ALI SMO SVI RAZLIČITI. I nadalje: “To se ne odnosi nužno na EU, nego i na najmanje zajednice, kakva je bračna, kao i na najveće, kakva je opća globalizacija i ujedinjenje svih država na svijetu.” Slično je govorio i Krleža – naime, običavao je govoriti da svako pitanje pretpostavlja antitezu odgovora, dakle I DA I NE.

Mi se kao udruga želimo nasloniti na to bogato kulturno naslijeđe avangarde, približiti ju ovdje, naročito u Split, gdje praktički nikada nije postojala i tako biti dio europske kulturne zajednice, sa svim svojim specifičnostima. DADAnti nije ništa drugo nego otvoreno polje za djelovanje sada i ovdje. Poziv trajno vrijedi za one koje takvo samopotvrđivanje zanima. Mi želimo graditi svijest koja će nas iznijeti u budućnosti i u kojoj se nećemo osjećati podređeno. Ili drugim riječima – ne srljamo kao guske u maglu. Dakle, želimo se pripremiti kako i spada, i pritom mislimo da smo dio europskog kulturnog kruga, i da ne ulijećemo na nepoznat teren.

Mi ne zastupamo stajalište da trebamo prodavati naša prirodna bogatstva ili izručivati generale, nego nastupamo s ravnopravne pozicije. Mi kao društvo moramo dokazati da smo sposobni odgovoriti na izazove koji su pred nama, a udruga DADAnti i svi njeni članovi su na tragu toga da grade kako pojedinačnu tako i kolektivnu svijest o tome tko smo i što smo, gdje smo i koje su naše specifičnosti. Smatramo da i ona najkrhkija biljka u (europskom) vrtu mora rasti. Mi duboko vjerujemo da naše naslanjanje na ono što je duga i velika europska misao daje garanciju za naše ravnopravno sudjelovanje.

DADAnti

Odakle proizlazi opčinjenost dadaizmom i kako ste se međusobno okupili u toj zajedničkoj zanesenosti te tko sve čini udrugu DADAnti? Naime, zagrebačkoj publici predstavili su se uz Vas i Franko Bušić, kao osnivač udruge, Mario Krajinović, Hrvoje Bubić i Jurica Ivčević. Eto, ukratko nam predstavite članove…

Dadaizam nam daje ono široko polje u radu i tamo se osjećamo komotno. Mi nismo isključivo dadaisti nego se jednako naslanjamo na sve druge avangarde i postavangarde, kao i underground. Tomu smo se priklonili jer smo shvatili ogroman potencijal djelovanja koji svi ti pravci pružaju.

Strukturirani smo kao i svaka udruga u Hrvatskoj. Imamo predsjedništvo, tajnika, redovne i pridružene članove. Naravno i skupštinu. Skupština se sastaje jednom godišnje, iznosi se izvješće o radu i prave se zaključci. Ispunjavamo sve zakonske obveze koje se od udruga traže i mislim da nam u tome nema premca. Sve je do u detalje zabilježeno i dokumentirano. Na našoj Facebook stranici praktički je svaka DADAnti večer dokumentirana, tako da onaj tko se hoće upoznati s radom Udruge treba samo otvori tu stranicu.

Ako se pojavite na DADAntiju i ako ste redovni u dolascima, najprije postajete pridruženi član, onda redovni i ako ste stvarno marljivi, možete postati i predsjednik udruge, tko vam brani!

Pored tih redovitih večeri, koje su zapravo svojevrstan inkubator novih stremljenja, pokrenuli smo i izdavaštvo. Objavili smo dvije zbirke poezije (Crnković, Bušić), zbornik (Bušić, Barišić, Pavletić), strip, napravili smo veliki broj izložbi, performansa, video radova, gostovanja, ugostili druge autore, itd. Uskoro izlaze nove dvije knjige poezije (Barišić, Bubić). Uglavnom, latili smo se posla, jer dosta nam je splitske (i hrvatske) učmalosti.

BEZ I PROTIV AKADEMIZMA

Nedavno je u Laubi, u organizaciji Sandre Križić Roban, odnosno časopisa Život umjetnosti i Laube, održan razgovor o splitskoj umjetničkoj sceni, gdje je između ostalog naglašena kreativna uloga UMAS-a i Odsjeka za povijest umjetnosti na splitskom Filozofskom fakultetu u odnosu profesori/ice – studenti. Kako biste osobno opisali splitsku umjetničku scenu, s posebnim naglaskom na akcionističkoj i performerskoj sceni?

Uopće nemamo doticaja s akademskom scenom, niti nas ona, ruku na srce, previše zanima. Mi smo usredotočeni na svoj rad i imamo toliko posla da ne stignemo pratiti sve te, rekao bih, dosadne rasprave “o sceni”. Split je i inače grad u kojem se ponajprije puno priča, a malo radi. Kod DADAntija je obrnuto.

Imamo odlične kontakte s nezavisnom scenom i čim je nešto organizirano, manje-više svi nastupamo. Neki naši članovi nastupaju i na toj, kako ste rekli, akcionaškoj sceni, ali kao DADAnti ne. Mi smo udruga za eksperimentalnu umjetnost i sve što ima prizvuk politike nas ne zanima. Niti želimo sudjelovati u tim bespredmetnim hrvatskim prijeporima koji zapravo samo odvlače pažnju od bitnoga i vuku nas u ambis. Naravno, a sudjelujemo kada je riječ o elementarnim ljudskim pravima, zaštiti ugroženih skupina, pojedinaca i sl. Tu ćemo zasigurno svaki put priskočiti.

Kojim ste performansima i akcijama kao DADAnti sudjelovali na festivalu NUS (Neafirmirana umjetnička scena), koji je oformljen iste godine kada i Vaša skupina, udruga DADAnti, te koje ste umjetnike/ice mlađe generacije performansa posebno zamijetili na tom festivalu?

Na oba dosadašnja NUS-a bili smo pozvani i imali zapažene nastupe. Snaga DADAntija je u tome da svatko od nas može u bilo kojem trenutku nastupiti. Na prvom NUS-u sudjelovao sam svojim performansom Pružamo usluge koji smo izveli Franko Bušić, Bruno Pavletić i ja. Na drugom NUS-u izveli smo performans Kroćenje obodnice Andrije Crnkovića, profesora na Pravnom fakultetu, koji smo izveli ponovo nas trojica. Imali smo cjelovečernji program u Mostaru na MOtus festivalu, gdje smo izveli pet preformansa, zatim bili smo na Adria Art Annaleu (AAA), na DOPUST-u itd.

Od mlađih performera meni su zanimljivi Bruno Pavletić koji je naš član, Ozren Ćatović koji je isto naš član, a koji se za sada povukao, te Gildo Bavčević i Ivan Perić. Ima ih još, ne brinite, ali su samozatajni.

MKC

Kakvo je danas stanje stvari u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru, što se tiče izložbi, multimedijalnih događanja, koncerata?

Ne znam što bih rekao... Mi smo godinu i pol bili tamo i zaista smo htjeli biti dio MKC-a, iskoristiti taj fenomenalni prostor na najbolji način; potaknuti druge na rad, jer tamo je stacionirano nekoliko udruga, koje se, ruku na srce, sve to vrijeme i nisu pretrgle od rada. Kad je došlo do odlučivanja, stvari su dobile sasvim suprotan tijek od onoga što je bilo logično da se dogodi, a to je da ljudi koji tamo redovno dolaze, brinu se o prostoru, nešto organiziraju – da ti ljudi i dalje nastave raditi u tom smjeru. Što je na koncu smisao jedne takve ustanove; a ne da netko to vodi tko se iznebuha pojavio i hoće preuzeti sve. Valjda postoji neki red... Mi tu nismo vidjeli nikakvu  logiku.

DADAnti je, rekoh, bio najaktivnija udruga cijelo vrijeme, no subjektivne procjene nekih koji su odlučivali što i kako dalje su bile takve da se nisu poklapale s onim što su DADAnti objektivno uočili i htjeli, te smo krenuli na svoju stranu. Ja sam i očekivao da će se nešto tako dogoditi, jer u Splitu se i ne može baš lako nešto pozitivno organizirati. Stoga sam sretan što je DADAnti nastavio raditi u drugom prostoru, a za ostalo me, kad već tako hoće, “boli uho”.

NIJE PROBLEM U LJUDIMA VEĆ U STRUKTURAMA

Koji su trenutno aktualni festivali u Splitu koji promiču umjetnost performansa (npr. DOPUST, NUS, Xontact, Adria Art Annale), kao i događanja (pored udruge DADAnti tu je i Mavena koja je organizirala Re:Referendum u Staroj gradskoj vijećnici i Performing Terrorism u Amfiteatru Doma mladih, a tu je i projekt OUR sa zapaženom izložbom o Jugoplastici)?

Ti festivali se održavaju jednom godišnje ili su održani samo jednom i nikad više. Osim NUS-a i Adria Art Annalea čini mi se da ostali i nemaju kontinuitet. Iz razgovora s njima znam kakav je to ogroman napor i samoodricanje uopće organizirati neku od takvih manifestacija i pravo je čudo kako to oni uopće uspiju na koncu i napraviti.

Mi smo zaista otvorena srca sa svima surađivali i nastupali, a to ćemo činiti i ubuduće. Nije problem u ljudima, problem je u tim našim strukturama koje ljudima koji kvalitetno i široko rade praktički ne daju ili daju mizernu potporu. Logikom toga, kako ćete očekivati da takve stvari imaju dugi vijek?

Je li udruga DADAnti sudjelovala u angažiranim umjetničkim projekima poput “Dalmacijavina” i “Jadrankamena”, te koliko su u tim projektima sudjelovali sami radnici/ice?

Naravno da smo sudjelovali. Na svim manifestacijama toga tipa smo sudjelovali. Pa bože moj, to se u krajnjoj liniji ticalo i roditelja nekih od naših članova. Kako ne bismo sudjelovali i dali potporu ljudima koji su bez valjanog razloga dovedeni pred egzistencijalni zid?! Bušić i Pavletić su proveli cijelu pretprošlu zimu s radnicama Uzora na Rivi s megafonom u rukama.

Tko je pokrenuo Mrežu solidarnosti koja se predstavila ove godine na NUS-u. Iz medija sam shvatila da ključnu ulogu imaju Antej Jelenić, koji je nakon očeve smrti preuzeo organizaciju AAA, i Petar Grimani.

Ne samo oni. I mnogi drugi su sudjelovali u cijeloj toj stvari. Mrežu ne mogu sačinjavati samo dva člana.

Zamjetno je da Split ima vrlo jaku scenu što se tiče doku-projekata, i to u poveznici s radnicima/radnicama koji su bezdušno opljačkani i ostavljeni bez temeljnoga prava na rad. Možemo navesti OUR – njihov spomenuti projekt “Jugoplastika”; nadalje, tu je Mreža solidarnosti, svakako NUS, utemeljen 2011. godine, niz umjetnika/ica mlađe generacije koji su se izdvojili kao pripadnici aktivističkoga angažmana – npr. Gildo Bavčević i njegov sjajan projekt/performans Dalamacijavino Resistance. Tu je zatim i Tamara Bilankov koja je na splitskom Gay Prideu unatoč gradskoj zabrani podigla zastavu tolerancije… Koliko je na navedene projekte djelovao splitski anarhosindikalistički duh vremena, dakle MASA-ine akcije?

Iskreno, nisam sasvim upoznat sa svim tim pojedinostima jer sam prvenstveno fokusiran na svoju profesiju, na pisanje i rad u Udruzi. U svakom slučaju, velik je broj ljudi koji su aktivni na tom fonu i Split je zasigurno na dobrom putu da se strukturira i etablira kao moderan grad i grad ugodnog življenja.

S druge strane, Split je grad koji u mentalitetnom, obrazovnom i svakom drugom društvenom smislu još nije spreman da apsorbira sve te nove ideje koje su, recimo to tako, u duhu vremena. Mislim da se s nekim stvarima ide prilično oštro i na silu, bez da se provede neka bazična priprema, tako da neke stvari koje izgledaju loše zapravo ispadaju loše jer su loše pripremljene. Iz iskustva znadem da ako ljudima za nešto ponudiš valjane razloge, oni to u pravilu i prihvate. Ali ako im nešto forsiraš na silu, to neće dobro proći.

Upravo sam u pripremi jednog dokumentarca koji govori na tu temu. Nastojat ćemo u njemu raščlaniti neke takve tipične splitske prijepore.

Napisali ste i scenarij za film Brda 21000 Split u režiji Silvija Mirošničenka, koji je zagrebačka publika imala prigodu vidjeti na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. U Galeriji NANO spomenuli ste da je riječ o kvartu sličnom zagrebačkoj Dubravi; dakle, koje su sličnosti u mentalitetima?

Brda su žestoki kvart kao i Dubrava, i to mi se baš sviđa. Recimo, počnem zahvat na pacijentu, pa drugi put kada je naručen, pravosudni policajci ga dovedu s lisicama na rukama. Nemam što drugo reći nego “Hoćete li mi odvezati pacijenta?” Brda su idealna za kvartovski dokumentarac. Stvarno ne znam što bih na Bačvicama snimao!

I završno pitanje, koje sam u razgovoru za Zarez postavila Franku Bušiću: kako izgledaju Vaše dadaističke večernje izvedbe, gestualne poezije?

Ako ste se baš nakanili da nam se predstavite, Vaša nesvakidašnja prilika se ukazuje svakog ponedjeljka u 20:30 h u klubu Ghetto. Znači, oboružani vašim uratkom slobodni ste da se zaputite tamo, još ako je pjesma koju pročitate toliko dobra, proporcionalno koliko je gadljiva širem auditoriju, vi ste obavili cijeli posao i postat ćete naš omiljeni gost, s perspektivom da ako ste uporni i baš svaki put dođete, postanete i naš punopravni član. Ako uz pjesmu priložite i najmanju naznaku performansa, barem to bilo pomicanje obrve ili češanje po jajima, našem oduševljenju neće biti kraja.

Eto, tako bi otprilike izgledalo kada netko zadovolji naš kriterij čitanja poezije. Znači, možeš uraditi bilo što, popratiti svoju pjesmu bilo kakvom gestom, zvukom i sl., samo nemoj, molim te, stajati k’o neka tamo ukočena mona, jer ćemo te gađati s nečim.

preuzmi
pdf