Deaktiviraj paučinu – uhvati se posla!

Kvar u ponoć

Proganja ga

vojska preispitivanja

nebrojeni slojevi

gubitka razuma.

Samoubilački heroji

obrušavaju se s neba

laki kao

automobilske nesreće.

Sanjao je noćas

starca sa sisom

i gadno se prepao.

“žao mi je, moram poći”

nemam vremena

za tričarije

ulične hvataljke

s nepoznatim

razvedenim

nikad  oženjenim

muškarcima.

Djevojčica išaranih ruku

Njena nježnost je česma

koju Srna zavrne

kad se napije

dobije izraz lica

kao da će se šlagirati.

Na mrtvačkim sanducima

neodrađeni poslovi

crkveni romobili

požutjele suze

praznina i pokoja jadikovka

cvile

melodijom

moga staroga mobitela.

Zaustavila sam uragan

i Andreovu nakanu

otvaranja prozorâ

za olujne noći.

Uštinula u obraz

malu slatku lutkicu.

Iz dječjeg lica

isporila šav.

Dala sam ti mrave

livade

i trave.

Nisi ozdravio

ali hodaš.

Voljeni dječaci su zaspali.

o tako voljeni dječaci

ispraznili su svoja lica

u ruke mladoj mjesečini.

Kada sam ti rekla

oprosti

za nešto čega nije bilo.

Kada mi je bilo žao

glinenih golubova

šanton svile.

Narcisa

Napuštena djeca

sanjaju tričarije

bosonoge djevice

razloge bez kraja.

Kako sjedim u sebi

i poričem vjernost

dotaknuta u šapat

s rukom preko usta

tračam Sanju iz Burgundije

iz straha da osvane

samotni dan

početak predstave za

zamrznute jednoroge

kako misli da jedino što je potrebno

mogla bi biti magla.

I iz sjene mojih neshvaćanja

isplivava jedino sumnja

da ostati ću sjediti

u svom odsjaju sebe

i kad padnem u jezero

obuvena i obučena

znati ću se okrenuti na leđa

znati ću izvući sretan kraj.

Zemlja prašnjavog mirisa

“Pa ja nikog ne bi ubila,

sebi samo prijetim.”

Ovdje  samo pušim

davim se

gutam

spavam.

Ako mi želiš napraviti uslugu

posjeti turske draguljare.

Ako mi želiš nešto poklonit

tamo je pištolj od pol milje dolara

optočen je dijamantima

kakve nikad nisam htjela,

jer ja ne smijem biti bogata.

Vjera mi nalaže da šutim.

O kako se samo smijem

i veselo prolazim prstima kroz kosu

kao da je od želatine

kao da miriše.

Češljevi od bodljikave žice

pretvaraju laži u zrno.

Tu sam gdje jesam

Dom je ondje negdje.

Untitled

Banalna poruka.

Izlaz,

nehotično varanje

iskrivljena

percepcija,

nešto kao

nova igra.

“da li znaš što sve sjedi u foto A.?”

Prazan hod

ignoriranje

misli strmoglavo padaju s glave

nešto kao istina

između nas

jeza od ne imati nikog

nešto kao ljubav

bez osjećaja

posve lišena sentimentalnosti

Vanya je prestala oponašati strašilo za gavrane,

divi se strijelama  zabodenim

u tanke ali plosnate

dječje crteže.

Ne može da ne izusti

“hvala ti”.

Ljiljan

Žuto crveni

kamen

oko vrata

pogrbljeni hod

psihotično gagćanje

u sretnom kafiću

broj sedam.

Kad tramvaji utihnu

i usneš san

u kojem vidiš

da je uzalud

spajati elektrode

na njegovo

umrlo srce.

Naša kuća

u koju ulazi u snu

zapravo ne postoji zar ne?!

Samo podrum

u kojem zasvijetli svjetiljka

kad opali metak.

Pazi da ne zaluta

tebi u slikovnicu.

Paravan

Bilo je bajno

Paravan.

Crvene slike

Paravan.

Štrikovi u zraku

Paravan.

Dva drveta i uže

Izmišljotina.

Votka u bunaru

Šamar.

Odveć prozirna

za rendgenski stroj.

A Gutenberg

poželio je hlače

Jahače.

Majka me molila

da ne izađem van

“zima je već i sniježi”

neki su davno zaspali.

Šafranova baka

sirota u bogatom kvartu

dječji vlakić

božićne lampice

sat što kasni

svima koje voli.

Don Juan

nadživio je ženu.

Bila je

odveć pijana

za reći zbogom.

Odlazeća

U padanju nesvjesnih

ima romantike i optimizma.

Kako se slamaju

kako se dižu

kako ostaju

zamijenjeni voskom.

Iz tužnih limenih oluka

cijedi se kiša

podsjeća na lutanje gubitnika

zore tek usnulih

mladenaca

dječja lica umrljana hranom.

Hodnici lijepih

zatvaraju se u satove

odbrojavanje je počelo

bacite svi češljeve.

Tamo gdje nas vjetar vodi

voda je do grla i peče

Na pismu piše zakasnili ste

“nećete se vratiti kući”

Dodatak sreći

Duboko potresen starac koji nikad rata nije vidio

priča o svom gnjilom zubu

kao da je tragedija veća.

Poklopac sjedi i pravi se da te shvaća.

Da te može poklopiti

kao što krov pokrije

natkriveni parking

Čeznutljiv Glas iz pjesme

kada ti je mladić lijepio slike po gradu

na kojima je pisalo

“she makes me wanna die”

a na slici sam bila ja.

 Tko ja ?

Ja od prije?

Ona.

Ne, nego ti.

Djelo

Na obroncima dozivam te zatamnjena

ne dodirujući pogled

kojim pratiš moje kretnje.

Sve kad bih i mogla

dati ti izabrati

popuniti praznine

krškog golog podzemlja.

Na svijetu ne bi bilo

nikog da me ostavi

nikog da mi kaže:

Odlazim,

snađi se sama.

Helena

Previše putova

kojima valjalo bi ići

ali ne idi

Helena!

Učili su te

voziti skateboard

a ti ne znaš

ni pisati.

Reci mi

kako izbjeći

mlijeko iz kave

pjesme Havane

večeri satira.