Death Grips su, barem u jednoj mjeri, završili sa sakaćenjem hip hopa i odlučili isto napraviti s plesnom i elektronskom glazbom
Praksa iznenadnog izbacivanja albuma postala je konstanta predvidljivo nepredvidljivog djelovanja Death Grips. Niggas on The Moon, prvi disk dvostrukog albuma Powers That B donosi osam stvari, na kojima u formi mutirane vokalne prisutnosti gostuje, ni manje, ni više, nego Bjork.
E, sad kad smo obavili ovaj obavezni informativni uvodni dio možemo priječi na stvar – Niggas on The Moon je čak i za Death Grips standarde potpuno sulud album. Manje agresivan od prethodnih, no prenatrpan informacijama do granice pucanja, predstavlja sponu između glitchaste elektronike ranih dvijetisućitih i tekućih "izreži vokalni sample na tristo načina" trendova. Stvari su sazidane od milijuna zvukova i fraza, a svaka sekunda donosi neku novu varijaciju. Ovaj pristup, istodobno repetitivan i kaotično nepregledan, stvara osjećaj dezorijentacije kod slušatelja i treba barem nekoliko slušanja za pohvatati što se događa.
Za razliku od prvih triju albuma, MC Ride je, baš kao i na Government Plates, daleko uklopljeniji u digitalni kaos koji ga okružuje, igrajući ulogu tek još jedne teksture u bendovoj viziji informacijske apokalipse. Imajući to u vidu, ispada da su Death Grips, barem u jednoj mjeri, završili sa sakaćenjem hip hopa i odlučili isto napraviti s plesnom i elektronskom glazbom.
Dokle će im za rukom polaziti da svakih pola godine izbace nešto što će makar na trenutak zatresti internetsku populaciju, teško je reći u dobu u kojem nam koncentracija traje kraće od televizijske reklame. No jedno je sigurno – ne postoji bend koji bolje utjelovljuje proizvoljni duh Interneta bolje od ovoga. Death Grips su svako vaše napisano i izbrisano slovo, oni su zapravo i daleko više od toga. Kroz pet albuma stvorili su sliku digitalnog geta, onog koji čak i oni koji ne žele sudjelovati u frenetičnom iskustvu njihovih albuma ne mogu izbjeći.