#440 na kioscima

9.7.2015.

Goran Čolakhodžić  

Detaljne pripreme

Ulomak iz Goranom za mlade pjesnike nagrađenog rukopisa Na kraju taj vrt


Nagrada Goran za mlade pjesnike, utemeljena 1977. u okviru SKUD-a "Ivan Goran Kovačić" i pjesničke manifestacije Goranovo proljeće, dodjeljuje se od tada svake godine u Goranovom rodnom Lukovdolu, na prvi dan proljeća, Goranov rođendan te UNESCO-ov dan poezije, 21. ožujka. Na natječaju, koji se raspisuje početkom kalendarske godine, mogu sudjelovati pjesnikinje i pjesnici do 30. godine života koji još nisu objavili knjigu poezije. Potrebno je poslati cjelovit rukopis pjesničke zbirke. Usto treba priložiti kratku biografiju i adresu stanovanja, a žiri u kojemu se rotiraju suvremeni pjesnici/kinje i kritičari/ke, predložit će najboljeg mladog autora/icu za nagradu, odnosno objavljivanje prve knjige. Pjesme se šalju na adresu SKUD Ivan Goran Kovačić s naznakom "za natječaj" (Opatovina 11, Zagreb) ili na e-mail: info@igk.hr (kao Word dokument).

 

Naznake

Javljale su se rijetko i kratko,

mjehurići u čistoj vodi kasnih ljetnih dana,

nevidljive ptice.



Pupale su u plavilu neba, još samo jednom jasnog,

kvržice na kori tišine, sve zrelijoj što je manje

ostajalo kolovoza.



Pupao je njihov zov, pup pup pu-pu,

pomalo neptičji, svakako nepoznat,

brz, kratak i neopaziv.



Posljednji put smo ih čuli početkom rujna,

da bi onda zašutjele, mada to nitko

nije ni zamijetio, kamoli spomenuo.



Mislim da su bile jedna od popratnih naznaka jeseni,

pandan plavljenju grožđa,

prvo jutarnje stezanje u grlu.



Detaljne pripreme

1.

Baka se dugo već boji prvih dana kolovoza,

jer zaplavljuju šljive, šljive joj najteže padaju.

Svatko si sam određuje neki okidač melankolije:

ona je uzela te šljive čija je reakcija neodložna,

one moraju postati plavi Sveti Elmo i time –

već prekasno – najaviti udarac hladnijih noći.



Iz tjedna u tjedan se prati pomak zalaska sunca

natrag na istok, svake se godine, kao da je to

nešto neviđeno, žali za brzim kraćenjem dana

(koje je uvijek dulje od duljenja), živi se jesen

mjesecima unaprijed, cijelu se godinu podredi

njezinu odlasku, slatkom drhtaju gašenja.



2.

Šveđanin priča o dinama, dinama nadsvođenim

dinama od zgusnutog mraka zalaska, mraka studenog,

priča o crnom uvijanju čvoraka na Jyllandu. I ne pita

za moje čvorke, koji luduju za bobicama bazge,

od kojih se lišće krošanja pretvara u perje, a vjetar

smjenjuje stalno varirani ritam ptičjega govora

sad, u rujnu, rujnu nalik rujnu Toskane, toplijem,

svjetlijem, otkrivenom, blaženo nesvjesnom zime.



Ipak nas plaše kad u grupama većim od deset

još od ranog kolovoza pretražuju polja i voćnjake:

tražeći hranu, ali mi ih krivimo da kopaju za jeseni,

da je vuku iz grana kao što vuku prezrele bobe,

pomamno, neprekidno, gluhi za pljesak i deranje

Zaštitnika ljeta, od sunca žednih znoja i tijela.





3.

Taj prevjes vlage nad Velebitom,

uz tanki obrub onog što smo ostavili,

podsjeća me na jedan od deset filmova koji će vas rasplakati,

Legendu o jeseni. Iz autobusa, možemo uzeti

da je gorje neku tisuću metara više

i da je onaj suhi Ličanin Brad Pitt

koji se poljem vraća iz razvrata.



Iz autobusa možemo uzeti i gustoću zraka,

zelenost kresta, ugodnost brzog bijega od završetka

prije nego nas stigne, onu sreću zbog izmicanja

koja izaziva salve vjeveričjeg smijeha, onoga koji

navodi odrasle da vas češkaju po kosi.

Na sjeveru počinju šubertijade, no mi još ne kasnimo,

još si možemo priuštiti sendviče u busovima.



Preklopi

Drugi dolazak, svjetlost ovaj put krvavija,

u sobi se razvija miris od sastavnih dijelova,

nudeći nešto nemoguće.

Ulazim u rujan, miriše proljeće.



Nešto se spaja u britkost visibaba, onu zelenost

koja nastaje iz raspada rano, rano u godini.



Godina je preklopljena kao papir, tako da su

dijametralno suprotni dijelovi jedan do drugoga.



S jedne na drugu stranu velikog luka

probio se zapah buđenja.



Zaziv bazgi

Možda da kraju privedemo jedno izgnanstvo:

bazga divno cvate.

Smireno i sustavno tiranstvo

dugo je zelene mladice držalo van vrta; sad da se vrate,

da se u njemu nastane s mirom,

to želimo.

Viseće štitove neka razastiru širom

nad živicom, šupom, kad ih doselimo

ovamo opet. Kažu da brane kuću od zloga,

da hrane kukce, ptice i ljude;

čini se da bazge, poput gloga, nude

i tajnovito čišćenje noći od mraka.

I dok sam te prije tražio, podmuklo,

da vidim kako ću te, između maka

i lišća rabarbare ščepati, čupati, danas te promuklo

zovem i dozivam k sebi da probiješ ogradu,

da prijeđeš k našoj vlasti,

zaboraviš zavadu,

jer u našem ćeš kućnome kozmosu

odsad u miru bit pozvana cvasti.



Posude

Posude, zemljane, napukle,

ipak upotrebljive, dugo stojeće

na zraku i kiši, ljušte se

lijepo, kao i koža. Djeluju

kao dijelovi prirodnog stroja

za odjekivanje, svojim dnima

odbijajući odzive. Služe

tome da voda kroz njih prolazi

i zaostaje, i da naočigled

pokazuju funkcije zemlje,

budući od nje, dižući gore

truljenje, klijanje, primjere bilja.

U kutu vrta, pod živicom,

leže prazne posude (tu je

njihova soba), čekaju proljeće

novih udomljenja, dotle

potiho zazivajući mahovinu,

nešto stalnije.



Rukama grobljima

Moje su ruke ljetno groblje komaraca

T. Augustinčić



Lako je nekoga voljeti kad ne znaš

kako provodi zadnjih pet minuta prije spavanja,

kad si uvjeren da liježe anđeoski

i da mu nevini san odmah gasi sve nagone.

Treba se, međutim, opijati smjesama

smijeha i snebivanja, čežnje i gađenja,

seksa i ranjavanja. Moje su ruke u listopadske večeri

groblja komaraca, oni isti živi dlanovi

kojima ti, kao šafran proljeće, obuhvaćam lice

i sve tvoje mekosti i napetosti,

kao što usta obujme udove.

I hajde sad reci kako me voljeti

kada te milujem grobljima,

kada te dvama poljima stratišta vodim kroz ljubav

i krijem to od tebe?

Slutim da si majstor stapanja,

zato te i volim krvavih dlanova.



Šmekerska

Ujesen su noći najduže.

Dajem im najviše oduška,

spremajući zimnicu za njihov dolazak

(zapravo ne jedu ništa, osim nešto sala –

od njih se suši i suče – ali dugo ostaju).



Posebno su slatke. Već uvježbani i oslobođeni,

sada isprobavamo nove položaje

za spavanje, više ili manje akrobatske,

obranjive i neobranjive, vrlo suptilno različite.



Deka preko boka možda će izazvati

osjećaj šumskoga tla pod leđima/tvojega dlana na bedrima,

knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora,

time i gledišta snova. A onda pravim pokuse

s razmakom glave i mobitela: snovi su valovi,

interferencije stvar su frekvencije,

kako tek mogu njima izmijeniti krajobraz noći?



I onda liježem u mraku

i čekam, uvijek beskrajno strepeći od trenutka

zaspavanja, jer se ne može isjeći, spoznati, s njim pregovarati,

jer je isto što i smrt.



Teško poklopljenog drži me jesen u snu,

često bez snova, jer za njih nema mjesta

između glave i sloja gline, cigle noći.

Glava je u sivoj ilovači, noge u šljivama,

noć u voćnjaku.



Ujutro planiram večernje lijeganje.

Po tome znam da je kasno u godini,

da se zemlja, mozak i ličinke

sezonski grče prema unutra.



Lov

Lovio sam zečeve

obilno i nečujno:

nišan je ubijao, nije bilo pucnja,

krznene su vreće padale bez odgode

na suhu travu sumraka. Ostajali su

kruti, otvorenih očiju, bez kapi krvi

na stegnutim ranama, zapravo smiješni,

neopasni u toj smrti koja nije

preotela život, pa je bila prozirna.

Meni nije nestajalo metaka,

a ni njima smrti: stalno su je producirali

po humcima i jarcima.

Spušta se jesen, bit će da je to.



Aubade

Da sad ovaj autobus ostane nasukan

negdje na okuci ceste,

na suncu,

bio bih prisiljen ispijati soja-sos

i jesti kurkumu, japansku robu

(posebna grana sokushinbutsua, žuta).

Čega još ima u torbi? Platnena vreća

za staviti pod glavu,

prljava majica,

plava pidžama s mirisom noći na koje se

moram naviknuti –

tragovi dana u samotnom dvojstvu.

Bazično stanje je odvojenost,

odsustvo default. To nas i čisti.

Bit će još podugo tako, sve dok ne nestane

torbe i busa, dok se na prašnjavoj

okuci ceste, u rujansku nedjelju,

ne prestane strepjeti.

 

Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu, a živi u Samoboru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studije anglistike i rumunjskog jezika i književnosti. Prevodi s rumunjskog i na rumunjski. Poeziju i u znatno manjoj mjeri prozu piše uglavnom kontinuirano od početka srednje škole. Objavljivao je u časopisu Poezija.

preuzmi
pdf