Kao dva zaigrana dječarca (u retoričkom i intelektualnom smislu) prvo su se zajedno podvukli pod ćupriju pa su se u mraku čvokali u njoj pa su se razišli i počeli nabacivati blatom preko ćuprije. A jedina im publika babe koje sjede na klupi po cijele dane i komentiraju dnevna zbivanja u svojem sokaku
Upućen je javni apel Slavku Liniću da nas prestane maltretirati. Nas, a zapravo Zorana Milanovića koji je zavapio da je dosta Linićevih jamranja po konferencijama za medije preuveličanog značaja. Kako je bazen Spačve poplavio, tako je poplavio i njezin karmički polubrat Slavko.
Umjerenošću i dostojanstvom kraljevske persone po najurivanju s pozicije ministra financija, Linić je isprva odbio napasti Milanovića iz poštovanja prema europskom festivalu demokracije i neglasanja te dičnoj ustanovi socijaldemokracije domalo inkarnirane u još uvijek mu partiji. Namjesto toga samo mu je namaknuo omču oko vrata i strpljivo gladio konja pod njime. (Ominozno oblačeći mutnim prijetnjama ispod glasa pred novinarima.) Jer Slavko je timski igrač.
Krvopije su prve pristigle Dok je Zoran bdio nad županjskom Posavinom u svojem bijelom šatoru postavljenom na parkiralištu u radničkom naselju Šećerana, ne mogavši oka sklopiti što od Linića, što od najezde komaraca, Slavko je pomno pripremao odabrane riječi kojima će jednom zasvagda razotkriti Milanovićev podmukluk. Voda je prodirala u Spačvi, a i Slavko se punio emocijama i pravedničkim bijesom. Ništa nije moglo zaustaviti muljevitu bujicu istine i laži.
Kada je napokon osvanuo dan konferencije, cjelokupni hrvatski živalj je iščekivao podne i pol na svojim smartphoneima i tabletima. Svi smo željeli čuti sve ono što smo već znali: da je Zoran prgav i da je bio grub prema Slavku, zatim red samorazumljive familijarne korupcije i, zapravo, samo jednu bitnu stvar, a to je priznanje da u Ini nešto smrdi, nešto što nije MOL. Osim slučaja Ine, Linić nije rekao ništa vrijedno spomena i ništa novo. A i o tome se pisalo, no članovi Vlade su se dosad pravili da se to ne događa, povinuvši se volji s vrha stranke, nipošto državnim interesima. Da nas je barem Linić maltretirao ili zabavio, a ne uljuljkao u san i prevrtanje očima. Za zabavu ćemo morati pričekati Bandićevu posjetu poplavljenim područjima, a komarci nas ionako svakodnevno maltretiraju.
Svake se godine u proljeće obavlja dezinsekcija trenutno poplavljenih i otplavljenih krajeva, trava se kosi da se komarci manje kote, a učvršćuju se i obavezne mreže na prozorima. Izlazak noću u slučaju da te dvije metode zakažu ili ne budu pravovremeno provedene iziskuje ludički duh i korizmu od češanja. Ove godine, osim što će cijelo područje nepodnošljivo zaudarati do daljnjega zbog prelijevanja septičkih jama i neuklonjenih leševa životinja, sezona komaraca je bila u punom jeku već u svibnju. Krvopije su prve pristigle na mjesto zločina, takoreći. Tu ni šatori postavljeni na parkiralištima namijenjenima stanovnicima radničkog naselja i preostalim stotinama radnika Sladorane d.d. ne pomažu; izlaze i ulaze kad god požele, slobodno tumaraju vodenim i medijskim putevima.
Dok se prije nije moglo riječi čuti o Županji i okolnim mjestima, sada su na sve strane, svi im žele pružiti ruku i pomoći. I problem nezaposlenosti će se riješiti do daljnjega, samo što masu nezaposlenih na istoku ne mogu progutati ni poplave i popratno im zapošljavanje. Takav kapacitet nema ni domaći hrast lužnjak koji je napokon dočekao svoj trenutak da se konačno napije vode. Glas Slavonije navodi: "Kako doznajemo od voditelja Uprave šuma Vinkovci Zlatka Cegledija, hrast vapi za dovoljnim količinama vode. Hrast je inače poznat kao drvo duboka korijena, koji voli vlažno tlo s puno podzemnih voda." (23.5.2014.) Nije da se visokokvalitetno hrastovo drvo suši jer se Spačvanski bazen isušuje, niti da se repu teško vadi iz zemlje jer isto tako nema vode.
Bjelovarska Pepeljuga i vinkovačka maćeha Dok je Linić hrabro denuncirao Milanovića, čudan splet okolnosti uvukao je u medijski kovitlac Spačvu, rijeku s pripadajućom šumom, i Spačvu, vinkovačko poduzeće na koje se zagrcnuo Slavko. Vjerujemo li Liniću, radi se o podloj premijerovoj podvali, planiranoj nadugo i naširoko. Kao dva zaigrana dječarca (u retoričkom i intelektualnom smislu) prvo su se zajedno podvukli pod ćupriju pa su se u mraku čvokali u njoj pa su se razišli i počeli nabacivati blatom preko ćuprije. A jedina im publika babe koje sjede na klupi po cijele dane i komentiraju dnevna zbivanja u svojem sokaku. Nažalost, Ivo Josipović nema ovlasti majke da ih odvuče za uši. Nije da ne bi htio.
Međutim, "Slučaj Spačva", koji postoji valjda samo da se napakosti Liniću, tiče se i drugih ljudi; manje važnih, ali ipak ljudi. Manipulacije procjenama zemljišta i prekrajanja prostornih planova već nas smaraju lagano, kao i predstečajne nagodbe i jadikovke svježe otpuštenih ili višemjesečno neplaćenih radnika. Skoro da su napornije od "Nisam ja, on je!" i "On je, nisam ja" borilačkog spektakla završne borbe Linić vs. Milanović.
"Tržište je krahiralo, proizvodnja padala, a dugovi samo rasli. Dvije godine razmišljao je kako spasiti firmu i što s golemim dugovima i onda je smislio plan. U prosincu 2012. zatražio predstečajnu nagodbu." Spretni poduzetnički duh vlasnika Spačve, Darija Puljiza, spasio je dan. Isti taj Dario Puljiz bio je i vlasnik bjelovarskog poduzeća Česma koje je odglumilo Pepeljugu u priči o vinkovačkoj maćehi, a koje je svojevremeno zapošljavalo 1700 ljudi. Razlika između te priče i ostalih priča o jadu i bijedi tranzicije i privatizacije je da se radnici Česme nisu lako pomirili sa svojom sudbinom.1 U travnju je još jednom neizbježnom konferencijom najavljeno da će Česmu preuzeti Linićev (trenutni) prijatelj Jozo Kalem, tj. njegova firma Tehno-term. Protiv Joze Kalema podignuta je optužba da je obmanuo sud u Ogulini pri akviziciji IGM Tounj, ali “[k]ako neslužbeno saznajemo iz drugih izvora, Kalem tvrdi da nije kriv.” (Novi list, 4. 4. 2014.) Na konferenciji, doduše, nije bilo nikoga od ulagača, nego samo članovi lokalne vlasti. Najavljeno je da će se zaposliti sveukupno 200 radnika, od čega 100 starih i 100 novih. No u lokalnim bjelovarskim medijima može se saznati da tamo radnika nema: u pogon nitko ne ulazi, niti tko iz njega izlazi. Najvažnije je da se zavrtio medijski zvrk.
Predstečajne nagodbe su pak bile kamen pomutnje u odnosima s Milanovićem, ustvrdio je Linić. Dok se Linić spustio među običan puk i poduzeća manja od Ine, Milanović je ostao u svojim premijerskim visinama, surađujući s politički postavljenim članovima Uprave Ine. Slavko Linić je htio oporezivati bogate, Milanović nije dao. Milanović je bio u bijelom šatoru, a Linić se šuljao po Poreznim upravama i katastrima. Milanović je snishodljivo odmahivao na Linićeva "otkrića", Linić je poput Ankice Lepej ustao protiv tiranina. No Linić je isto tako bio ministar u Račanovoj vladi u kojoj je odigrao ulogu koju je već odigrao (i mi ćemo ostati diskretni o detaljima), dok se Milanović u to vrijeme ogrešivao o jezik u NATO-u. Samo što prijatelje i ambicije možeš birati, a familiju i stranačku liniju ne.