Metafizika dijete: kako zaustaviti barabu s kolačima i Ikareku zabraniti da se obžderava Suncem
“I svakako smanjite unos kolača”, reče nutricionistkinja.
“Znači, šećera?”, pitao je Kenet Baturinski.
“Ne, znači kolača. Ne radi se tu samo o sastojcima, nego i o sveukupnoj auri kolača kao simbola svega slasnoga.”
“A kekse mogu jesti?”
“Sad ne možete. I nemojte više pitati ništa, jer na sve što pitate odgovor će biti ne, a za ono što ne pitate odgovor će biti: možda – sve ovisi o tome ima li za vas keks, ili to nešto drugo za što me još niste pitali, auru kolača. Jer s aurom ide i aura, razumijete?”
“Ne.”
“Smanjite unos kolača.”
Posljednji unos kolača Da smanjim unos kolača, zapita se Kenet Baturinski. Baš! Isprva nije suviše brinuo o tom sumnjivom nutricionističkom savjetu. No par dana poslije zamijeti kako od posjeta nutricionistkinji doista nije pojeo niti jedan jedini kolač. Savjet je, valjda, djelovao subliminalno, kako se to obično kaže. S obzirom da savjetima tog tipa Kenet Baturinski ionako nije suviše vjerovao – osim toga nije mu bila mila pomisao da mu itko mijenja ponašanje subliminalnim porukama sumnjivog sadržaja – odlučio je odmah nakon posla posjetiti slastičarnu. Vincek – uvijek siguran izbor. Premda ga je iznenadila gužva: red za sladoled protezao se ulicom i zadnji pretendenti na sladoledne užitke stajali su već opasno blizu tramvajskoj pruzi. Progurao se nekako do vitrine s kolačima pa zastao pred njom jedno duže ili kraće vrijeme. Nije se mogao odlučiti između zaherice, torte od badema i voćno-kremastih košarica. Sva tri su kolačasta proizvoda bila krcata kalorijama, slatkasta i putrasta, idealna za slanje prepametne nutricionistkinje i njezinih savjeta do sto đavola. Bilo što da uzmem dobro je, pomislio je, ali zašto se onda ne mogu odlučiti?
Stajao je pred vitrinom sve dok mu neki od klinaca, koji su se tu kao nešto naguravali, nije svoju već ranije dobivenu kuglu sladoleda (stračatela, vanilija ili crni kokos) nenamjerno sasuo niz vrat! Bio je to popriličan skandal u inače mirnom lokalu, klinac se ispričavao, osoblje je brisalo i sušilo Keneta Baturinskog sa svih strana da bi mu na kraju, a što drugo, ponudili besplatan kolač!
Dobio je po šnitu zaherice i doboš torte (koja tek što nije bila otišla na bubanj!). Odlomio je komad vilicom, prinio ga ustima i... nije ga uspio staviti u usta. Oblio ga mlaki znoj, a titraji panike zagmizali tijelom poput mladih guja.
“Možda gospodin želi kolače za doma?”, pitala je gospođa slastičarka.
Želi, gospodin želi. Gospodin ne zna što mu je, kao da ga viša sila sprječava da obavi taj jebeni unos kolača! (“Viša... moš mislit’ viša”, gunđao je u sebi Kenet Baturinski. Ali da je sila, jest.)
Aurodemija Spakirali su mu kolače, a Kenet Baturinski bacio je paketić u koš čim se našao na ulici. Slutio je da je s kolačima gotovo. Ili da posjeti ponovo nutricionistkinju, objasni joj stvar, zatraži da povuče riječ, kletvu tu svoju, nadnaravni akt, što li? Ili da se javi na psihijatriju?
Nisam valjda baš u toj mjeri podložan sugestijama, uvjeravao se, mogu ja to sam. Krenuo je kući. Parkirao je auto pred zgradom i u obližnjem mini-marketu (jednom od posljednjih) kupio kekse. Obične napolitanke. Slatko. Doma se jedva i pozdravio sa suprugom, Vidette Rudier-Baturinskom, i malenim Otmarom. Grozbirljivo je otvarao napolitanke.
“Ali tata”, reče maleni, “”ne smiješ prije ručka!”
Ti ćeš mi reći, pomisli Baturinski, i prinese punu šaku tog odvratnog slatkoida ustima. Nije išlo. Znači, auru kolača vrlo sam efikasno prenio na obične kekse, ako je po nutricionistkinji, pomislio je. A možda je maleni u pravu, najprije bi trebao ručati. Sarma od jučer, naravno, svaki dan je sve bolja. Postavio je stol, supruga je iznijela lonac; zagrabili su svatko u svoj tanjur, a Kenet Baturinski pomolio se prije obroka. Molitva, očito, nije bila uslišena – nije, naime, mogao jesti ni sarmu! Koji vrag, pomislio je, zar je moguće da čak i masna sarma ima auru kolača!
“Što je Kenete?”, pitala je supruga.
“Ništa”, odgovorio je, ali nije bilo ništa.
Ustao je, uputio se u kuhinju, otvorio frižider. Probao neoguljenu mrkvu. Kikiriki maslac. Hren. Kobasicu. Ništa nije mogao staviti u usta. Uzeo je s komode mljeveni papar pa još neke začine – ništa nije prošlo.
“Kenete, što ti je!?”
“Sve!”, rekao je pa zagrizao u vlastite nokte do mesa.
Ni nokti nisu išli. Aura je obuzela sve. Osjećao se kao novorođeni zombi. Otvorio je prozor, zaurlao u ljubičasto predvečerje i bacio se u dubinu. No ispalo je da stanuje u prizemlju. Tako da je sve to skupa bio tek početak.
Naravna stvar Nije to, naravna stvar, bio pravi pokušaj samoubojstva. Malo se Kenet Baturinski bio prohisterizirao, ništa više od toga. To s kolačima i njihovom navodnom aurom brzo ga je prošlo, nije ga puno ni namučilo koliko je moglo, zar ne? I ništa čudno u daleko čudnijim vremenima u kojima smo prisiljeni živjeti, mislio je. Evo što se, primjerice, dogodilo njegovom prijatelju Nemilu Grenobéu, kojeg je sreo kad se vraćao iz pošte, u koju je pak išao bez pravog razloga.
Trajao je vedar, ali tek prosječno topao ljetni dan, što je navodilo manje postojane jedinke društva da posumnjaju u globalno zagrijavanje. Kenet osobno nije sumnjao, nije bio baš tako labilan i povodljiv, znao je da je riječ tek o lokalnoj temperaturnoj anomaliji. No, u rečenoj je anomaliji itekako uživao, premda je znao da će ga, kao što to biva nakon svakog uživanja, do večeri sustići osjećaj krivice i pitanja tipa:
“Uživao jesi, a što si učinio da smanjiš vlastitu emisiju CO2?”
“Ali ja nemam vlastitu emisiju CO2”, odgovarao bi u tom zamišljenom dijalogu nekome, neznanome nekome, ali taj netko, taj neznani, efemerni i imaginarno-marginalni entitet, taj mu nije vjerovao, cijedio je ekološku svijest iz Keneta Baturinskog, cijedio je natenane.
I iscijedio bi svijesti, možda i dva deci, da Baturinskog iz gore opisane osmislice nije trgao zaziv:
“Kenete!”
Glas iz šipraga Glas je dolazio ne iz standardne podstabalske sjene, već iz dubina ukrasnog, a opet poludivljeg šipraga koji se vanjskim granama privijao skroz do zemlje, da bi unutar svojega habitata tvorio neku vrstu mračne zelen-špilje. Baturinski se približio habitatu i zavirio u tu duboku sjenu. Trebalo je neko vrijeme da mu se oči priviknu na tinjavu jetkost jedva prispjelih fotona.
“To sam ja, Nemil”, reče lik u sjeni; tad je tek Kenet Baturinski prepoznao obrise tijela i poneku crtu lica staroga prijatelja.
Nemila je u zadnje vrijeme slabije viđao. Bio je napustio sve ekološke udruge u općini, demonstrativno je pokušao istrgati svih pet, šest plastificiranih iskaznica na komadiće (no samo ih je uspio iskrzati), tako da se našao u svojevrsnoj nemilosti mjesnog odbora. I još kad se doznalo da je upao u sangejzing... Kenet osobno nije se ljutio na njega, nastojao je um držati čistim od takvih stvari, uspješno ili ne, ne zna, nije na njemu da govori o sebi, govorio je sebi u sebi.
Sangejzeri su, kao što je poznato, ekstremna njuejdžerska skupina čiji članovi tvrde da se hrane Suncem; najuočljiviji su upravo ljeti, kada ih se može vidjeti na plažama, u parkovima i po proplancima kako goli do pasa izlažu svoju staturu toj gore gorućoj zvijezdi. Oni izvješteniji u tom solarnom nutricionizmu navodno više i ne jedu normalnu hranu, žive od Sunčeva sjaja te gledaju ravno u žutu zvijezdu unatoč očitom riziku od oštećenja vida. Nemil Grenobé već se skoro godinu dana aktivno bavio opisanom rabotom.
Previše Sunca “Nemile”, obratio mu se Kenet, “dugo se nismo vidjeli. Jesi li dobro?”
“Kako se uzme.”
“Sunce?”
“Da, previše Sunca.”
“Pa da, kakvo hranjenje Suncem! Reci, kako da ti pomognem?”
“Nikako. Nije ono što ti misliš, Kenete. Već šest mjeseci nisam pojeo ništa na usta. Sunce jest jedina hrana potrebna čovjeku. Globalno zagrijavanje omogućilo je još i veću provodnost energije; pitanje je dana kada će svi shvatiti da više nije potrebno jesti.”
“Dobro znaš da globalno zagrijavanje ne znači više Sunca! Riječ je o atmosferi, emisija CO2…”
“Oni tako žele da misliš. Sunce, samo Sunce.”
“Što radiš onda tu u sjeni?”
“Bit će da sam se ipak malo previše izlagao Suncu.”
“Vidiš!”
“Ponavljam, nije ono što ti misliš. Stvar je u tome da sam se previše izlagao Suncu, a kako je Sunce hranjivo, ja sam se naprosto udebljao! Zato se skrivam ovdje u najdubljoj mogućoj sjeni – jer sam na dijeti. To što sudjelujem u najvećoj revoluciji u povijesti čovječanstva ne znači da se trebam fizički zapustiti!”
“Slažem se, ali... no dobro, ok”, reče Kenet Baturinski pomirljivo. “Mogu li onda nešto učiniti za tebe ili...”
“Možeš”, odgovori Nemil, “stani par metara ulijevo, ispred Sunca, tako da mi sjena u kojoj boravim bude još dublja!”