Uz predstavu Čarobnjak, prema tekstu Fedora Šilija, i režiji Borisa Liješevića i upadljivo grube propuste prilikom rekonstrukcije biografije Thomasa Manna na kazališnoj pozornici
Kada je prije nekoliko mjeseci sarajevska redateljica Selma Spahić u otvorenom pismu Direkciji Sterijinog pozorja iznijela stav da se distancira od festivala koji daje legitimitet nacionalističkoj retorici, na što je bila potaknuta pozivom Emiru Kusturici da otvori Sterijino pozorje, malo tko je uvidio dublju znakovitost samoga čina koji je Selma Spahić okarakterizirala kao etičku obvezu. Sada je već izvjesno da predstava Grebanje ili kako se ubila moja baka (vidjeti Zarez br. 346) neće igrati na novosadskom festivalu zbog glumačke solidarnosti sa redateljičinom odlukom da bojkotira festival. Ipak, ono što je najvažnije u činjenici odbijanja sudjelovanja na jednom kazališnom festivalu zbog nacionalističkih istupa Emira Kusturice jeste jasan etički stav koji individualnu poziciju stavlja iznad kolektivnih i "društveno prihvatljivih" biografija čiji segmenti po pravilu prenebregavaju "male sitnice" moralnih skretanja.
Čin postupnog uljepšavanja biografija ljudi koji su nedvosmisleno, za što postoje dokumentarni dokazi, podržavali krivu ideologiju ili njezine naopake referencije, postao je gotovo pravilo i može se reći da se radi o procesu "zalječenja povijesti" krivim sredstvima, opakom transformacijom nazadnih društvenih istupa. Drugim riječima, radi se o uopćavanju poželjne biografije bez moralnih mrlja što dovodi do procesa koji, kako bi rekao Schiller, zatire pojedinačan konkretan život kako bi apstrakt cjeline mogao produživati svoje prazno postojanje.
Ovaj nesvakidašnji potez, svojevrstan javni performans nad kolektivnim diskursom "poželjnog gosta" u pripitomljenoj zajednici, povukao je i neupadljive reference sa selektorskim odlukama ovogodišnjeg Pozorja, koje je potpisao dramski pisac Igor Bojović, jer se njegov program temelji na dubokoj malograđanskoj poetici čiji se unutarnji portret jasno formira uz dvije uvrštene predstave u ovogodišnju selekciju. O predstavi Konstantin i njezinoj pogubnoj malograđanskoj poetici već je bilo riječi u Zarezu (vidjeti broj 354), dok će druga predstava, u kojoj nalazim sličnosti sa reakcijom Selme Spahić, biti predmet analize u ovome tekstu. Riječ je o predstavi Čarobnjak u režiji Borisa Liješevića koja je, gotovo jednoglasno, dobila izrazito pozitivne kritike i dobar prijem u srbijanskoj kulturnoj javnosti.
Rječitost, ne i proturječnost Odmah na početku želim istaknuti da mislim da se radi o gruboj devastaciji kazališnoga čina kao mjesta "poticaja reakcije" u gledalištu, da se korištena poetika razračunava s kritičkom intelektualnom, dakle i umjetničkom, praksom, da je ponuđena paradigma performativne geste, prisutne u predstavi, neinventivna i manipulativna prema gledalištu jer je sustav pojmova "zarobljen" u raznim slikama bez imalo analitičke prodornosti i intertekstualnog diskurza. Konačno, možete se pitati kako sam u vezu doveo reakciju Selme Spahić na "biografiju" Emira Kusturice i predstavu Čarobnjak Narodnog pozorišta iz Somboru? Paralela se ukazala kao neizbježna ilustracija prevladavajućeg "uglađenog", "građanskog", "kulturnog" teatra, koji svoj temelj gradi na potpuno pogrešnim pretpostavkama melankoličnog "čitanja" velike literature te koji ima za cilj publiku "raznježiti" našminkanim biografijama i velikim parolama ispod kojih ne ostaje ništa od suštinskog iznenađenja svojstvenog teatru kao "živoj" umjetnosti koja dovodi u pitanje društvenu problematiku, a ne postavlja se u pozu suučesničkog namigivanja.
Predstava Čarobnjak mladog dramatičara Fedora Šelija u režiji Borisa Liješevića tematizira život pisca Thomasa Manna, obuhvaćajući razdoblje od 1891. godine, kada je Mann bio đak i imao petnaest godina, do 1949. godine, kada je njegov sin izvršio samoubojstvo. Drama je fragmentarno uobličena, pored biografskih pokazuje izrazito jake fiktivne elemente i zamišljena je, prema riječima pisca, kao eksperiment. On dodaje da pored toga što je drama hommage velikom piscu, ona je "ujedno i priča o značaju umjetnosti, o odnosu umjetnika i sredine, komad u kojem se miješa granica između stvarnosti, sna, sjećanja, mašte, dokumentarnog i fiktivnog". Središnja dilema Thomasa Manna, prema ovome komadu i predstavi Borisa Liješevića, jest dvojba između neobičnosti umjetnikova svijeta i običnosti svakodnevne radnje. Ta dvojba muči i Thomasa Manna na sceni, i to pred njegovim velikim uzorom književnikom Goetheom. Ipak, banalizacija lika i djela Thomasa Manna ne može se toliko zamjeriti dramskom piscu, jer on i sam ističe da je riječ o eksperimentu u kojemu je malo više fiktivnog i iracionalnog, koliko redatelju Liješeviću i dramaturgu Branku Dimitrijeviću, koji su postupkom melankoličnog izraza zauzeli poziciju rječitosti, ne i polemične "drskosti".
Lažna biografija Osnovna teza ove predstave jeste dilema između "običnog" i "neobičnog" života, raskorak između obiteljskoga života koji Manna ne zadovoljava i neostvarenih preokupacija društvenim i umjetničkim prilikama prema kojima osjeća u isto vrijeme ushićenje i gađenje. Upravo je to dokaz da ova predstava ne koristi mogući potencijal "razgradnje" jedne biografije koja je, koliko je poznato, malo slikovitija od unutarnjih tlapnji o nesretnoj obitelji i rivalstvu sa starijim bratom, također piscem. Kao način da se spomenuti nedostaci u kritičkoj konceptualizaciji izvedbe nadomjeste i lažno razrade koriste se elementi aktivnog suodnosa gledatelja i glumaca i to kroz prvorazrednu banalizaciju scene i gledališta. Sve što se događa u tu svrhu - od osvjetljavanja pozornice mobitelima gledatelja, bacanja knjiga iz gledališta na scenu gdje se grubo razračunava s nepodobnim piscima, video projekcija spaljivanja knjiga pod nacističkom Njemačkom - predstavljaju dekor koji služi kao pokriće nerazrađenoj koncepciji jedne biografije na kazališnoj sceni. Postupak je opasan jer se povijesna biografija dekonstruira plitkim humorom, arhaičnim prosedeom, patetičnom matricom i tako udovoljava najnižim strastima malograđanskoga teatra.
Ono što najviše smeta u ovako postavljenoj scenskoj mreži jeste nedovoljna biografska razrađenost glavnog lika predstave i dramaturška nedosljednost. Poznato je da je ličnost Thomasa Manna vrlo znakovita baš kada je riječ o političkom i javnom djelovanju i njegovom prijelazu od propagandiste za vrijeme Prvog svjetskog rata do pacifiste i mirotvorca tijekom Drugog svjetskog rata. Ta dvojnost, koja očituje njegovu biografiju najdramatičnije je razdoblje njegova života, ali u predstavi nije spomenuta gotovo niti u jednom segmentu.
Konstrukcija društvene biografije Ponajbolju političku biografiju Thomasa Manna dao je Alastair Hamilton u knjizi Intelektualci i fašizam. Praveći jasnu razliku između Manna tijekom razdoblja između dva svjetska rata, Hamilton je pokazao suštinsku proturječnost u stavovima velikog pisca. Prema shvaćanju Thomasa Manna, Prvi svjetski rat bio je neophododan jer se radilo o borbi između dva principa - reakcionarnoga umjetnika koji je proizvod njemačke kulture i intelektualca koji je bio demokratski proizvod civilizacije. Tijekom rata zadržao je svoju izrazito militarističku oštricu, pravdajući njemačke ratne poteze, zbog čega dolazi u sukob s nekolicinom pisaca i rođenim bratom, čija je ličnost u predstavi pokazana u sasvim pogrešnom ključu - kroz relacijski odnos podsmjeha i rivaliteta prema mlađem bratu.
"Manovi politički spisi puni su proturječnosti, budući da je proturječnost svojstvena samoj njegovoj osobnosti. Predlažući jednu racionalnu obranu iracionalizma, on iznevjerava svoju vlastitu svrhu", piše Hamilton. U vrućici podržavanja ratnih ciljeva Njemačke, a sa sve učestalijim pritiscima da se poštuje Versajski ugovor, Francuska je napadom primorala Njemačku na "pasivni otpor". To je ražestilo Thomasa Manna pa, kako bilježi Hamilton, piše Ernstu Bertramu: "Mnogo što je izgubljeno, i to je, poput tako mnogo i gorih zločina, na grijeh Francuzima. Grozan narod, užasan, užasan. Ništa drugo ne mogu reći. Ali ta njihova mješavina bestidne svireposti, koja, bez sumnje, ima seksualne primjese, i vanjskog sloja humane i sentimentalne frazeologije, koju stavljaju pred oči Europe, izaziva u meni svu onu bezličnu, mitsku nenaklonost za koju sam sposoban, uz jedno uistinu poražavajuće gađenje".
Klime poratnog društvenog i socijalnog osiromašenja i jačanja "nacionalista kod kuće" bio je svjestan i Mann pa se baveći realnošću koja ga opovrgava vrlo brzo priklonio pacifističkoj strani. Prve iskorake ka tomu polju nalazi u kritici Oswalda Spenglera, njemačkog pisca i autora knjige Sumrak zapada, koja u velikoj mjeri utječe na nacionalistički duh poratne Njemačke tvrdnjama da je Zapadu došao kraj i da je svijet pred definitivnom apokalipsom jer je došlo vrijeme da "povijest svijeta postane sud nad svijetom". Mann je kritizirao njegova stajališta 1922. godine, ali i tada je bio oprezan, konstatirajući da je njegova knjiga "plod ogromne snage volje" i intelektualni roman velike vrijednosti. Uvidjevši prilično ispraznu politiku Hitlera i opasnost njegove segregacije, Mann drži brojna predavanja protiv režima pa biva isključen iz Akademije nauka 1933. godine. Iste godine napušta Njemačku uvjeren u poraz Hitlera na izborima, ali se "tek travnja 1935. pomirio s idejom da Hitler neće pasti i javno napao nacionalsocijalističku vladu."
Dvojnost kao iskra dramatičnosti Dvojnost između, uvjetno rečeno, "ranog" i starog" Manna je prilično nezaobilazna karika biografije koja se ne smije, niti može, prešutjeti. U njihovom odnosu nalazi se iskra dramatičnosti iz koje se može pronaći i iskra kritičnosti sadašnjeg trenutka koju predstava pokušava proizvesti, ali ne uspijeva, jer publiku zavodi lažnim biografskim savršenstvom pisca. Takav nekritički odnos, koji ne uključuje Manna zagovaraoca rata i Manna koji 30-ih drži predavanje u Beethovenovoj dvorani protiv fašizma "užurbano, nervozno", jer je u sali bilo dvadesetak Goebbelsovih jurišnika, proizvodi poslušnički teatar bez suštine, kao što u isto vrijeme omalovažava gledatelje površnim tonom.
Ako se izuzme glumačka ekipa predstave, Saša Torlaković, Svetozar Cvetković, Radoje Čupić, Tatjana Šanta Torlaković i Marko Marković, koja je dala najbolje u svojim interpretacijama, ostalo je nejasno kome je namijenjena ova uglađena, salonska predstava. Prekrajanje biografija korak je ka radikalnijem poniženju zajednice i "memorijalizaciji" istine. Kako je vrlo slikovito napisao Henryk Broder: većina radi ono što je u sličnim situacijama uvijek i radila: čisti. Što više smrde oni alegorični leševi u ormaru, to više moraju sijati pločice u kupaonici. Budućnost pripada reciklaži, a brojni šareni kontejneri za bijelo staklo, zeleno staklo, papir i plastiku značajno doprinose boljem izgledu gradova. Kad bi Hannah Arendt 1993. došla u posjetu Njemačkoj, smjesta bi joj bilo jasno da njemačko biće ne oličava parola "rad oslobađa", nego jedna prilično (b)analna izreka: "Izvana gladac, a iznutra jadac".