Diznijevski asfalt u džungli

Koliko god bili oprezni i štedljivi sa superlativima, kritičari i gledatelji su samim superlativima zasuli film Apocalypto Mela Gibsona. S punim pravom. Posrijedi je vrstan, gotovo besprijekorno napravljen film o nestajanju velike civilizacije Maja, fokusiran na priču o osobnoj tragediji mladog muškarca, žitelja prašume, lovca, supruga i oca, koji za dlaku izmiče sjekirama krvoločnih ratnika Maja; i šiban nadljudskom voljom hrli u pomoć svojoj, sa smrću suočenoj obitelji.

Zaokret iz kršćanske teme o Isusovu životu, koju je obradio u Pasiji, u mračni svijet poganske mitologije – za Gibsona se pokazao plodonosnim. Religioznost i implicitno moraliziranje koji su u njegovu prethodnom filmu znali na trenutke biti iritantni (usprkos hvalevrijednom nastojanju da se oni prikriju i ublaže), u Apocalyptu su potpuno izostali. Šturi opis ovoga filma mogao bi – koliko god mu time činili nepravdu – zvučati ovako: “napredna diznijevska storija o sretnoj indijanskoj obitelji, naprasito istrgnutoj iz idile u prašumi, i o dirljivim nastojanjima pater familiasa da se otme bezočnim krvolocima – ubojicama i vrati se svojoj zemlji, ženi i djeci”. Ustvari, nešto kao hibrid Pochahontasa, Hrabrog srca i Indiana Jonesa.

Konkretnije, što se radnje tiče: nakon mirnog uvoda u priču o svakodnevici miroljubivog plemena čiji članovi u bratskoj slozi i suglasju s prirodom love u šumi, pjevaju i plešu uz vatru i odgajaju djecu – zaplet je intenzivan, iznenadan, šokantan čak. Jedne zore u selo bez najave upadnu ratnici koji u ime vladara stanu paliti nastambe, silovati žene i masakrirati starce. Nižu se prizori zbog kojih bi se oni osjetljivijeg želuca trebali možda i suzdržati od gledanja ovog filma: dio plemena izdvojen je u zarobljeničke četverorede: maltretirani preko granica podnošljivosti, dušmani ih gone u dolinu hramova da ondje budu giljotinirani u čast bogova i na opće veselje okupljenog puka.

Pomno detaljizirana i zbog toga toliko plastična i živa, evocirana je civilizacija Maja u svoj svojoj grandioznosti koja zastrašuje i budi strahopoštovanje. Strahopoštovanje bude piramidalna mega-zdanja i obredna žrtvovanja: ustvari cijela, dokumentaristički uvjerljiva atmosfera.

Zato jer je osobnu tragičnu priču jednoga zarobljenika (Jaguarova Šapa) tako promućurno kontrapunktirao “široj”, globalnijoj narativnoj panorami – onoj o sutonu moćne civilizacije – Gibson je učinio da se gledatelji potpuno unesu u sudbinu nesretnog Jaguara, a filmu je tako priskrbio zavidnu uvjerljivost i, ništa manje važno, dinamičnost radnje.

Osobno me, mnogo prije nego što se film počeo prikazivati u kinima, zaintrigirala najava da je Gibson za novi film angažirao glumce naturščike iz južnoameričkih indijanskih plemena, i da svi redom, od početka do kraja filma govore restauriranim drevnim jezikom Maja. Stvar na kojoj je film mogao i ozbiljno zapeti, ustvari je iznenađujuće uspjela: svi su glumci posao odradili bez zamjerke, Jaguarova Šapa je stopostotno uvjerljiv, bolji od bilo kojeg holivudskog glumca kojeg se u ovom trenutku mogu sjetiti – a čak i uloge djece (koje počesto znaju iritirati diletantizmom i plošnošću) ovdje zaslužuju peticu za izvedbu.

Ono što je svakako najupečatljivije u Apocalyptu – razlog zbog kojega su njime na svoje došli i ljubitelji akcije i psiholoških trilera na primjer – dio je s gonjenjem Jaguara šumom. Pomahnitali od želje za krvlju, skupina ratnika ubojica lovi odbjeglog zarobljenika kroz gustu prašumu. Za-dlaku-situacije od kojih doslovce zastaje dah, u kojima je neizbježno iskazati divljenje snimatelju, i od kojih se publika grči u sjedalima, najpamtljiviji su dio filma. U tome je dijelu do punog izražaja doveden i neobično dojmljiv vizualni sloj. Prekrasne slike prirode u kojoj se događa brutalno krvoproliće, čini to nasilje još snažnijim – Gibson se i tu pokazao znalcem efektnog suprotstavljanja različitog.

Uz napomenu da je nepošteno svoditi Apocalypto na razinu utilitarno-didaktičkog, ako je govoriti o porukama koje film odašilja, najjasnija je poruka o iskonskoj i neprevladivoj vrijednosti obitelji. Iako joj takvo “podebljavanje” možda i nije trebalo, sam kraj filma (u kojemu Jaguarova Šapa biva ponovo sretno sjedinjen s djecom i izmučenom, ali hrabrom suprugom rodiljom) funkcionira kao poanta – zaključak da je lokalno jače od globalnog, da osobno prethodi društvenim konstruktima, odnosno da je ljubav-sklad-obitelj sveto trojstvo, neprolazno čovjekovo uporište u svim vremenima.