Dominantna sadržajna orijentacija novoga Quoruma kvalitetan je panoramski pregled manje eksponiranih, no pozornosti vrijednih imena aktualne srednjoeuropske književnosti
Quorum 1-2-3/2014, Centar za knjigu, 2014.
Uobičajilo se hrvatsku književnu povijest druge polovice 20. stoljeća periodizirati prema časopisima, s obzirom na to da se takav kriterij markiranja i imenovanja poetičkih mijena kroz dekade (po)nudio kao jedan od ekonomičnijih načina katalogiziranja tekuće književne proizvodnje u historiziranu dijakroniju. Mada se dinamika i kompleksnost naše jučerašnje književne povijesti odabirom takvog razvrstavanja svodi na redoslijed čiji je ritam "razlogovci-pitanjaši-offovci-itd..." usporediv s dječjom brojalicom, književne se časopise više ili manje opravdano detektiralo kao pojave koje su više od pukog informativnog i (samo)prezentacijskog punkta, tj. kao mjesta koncentriranja aktualne autorske scene, pa čak i kao žarišni prostor poetičke profilacije određenog književnog naraštaja.
Poslije zlatnog razdoblja
Ma koliko poricali efekt poetičke i naraštajne homogenizacije postizan takvim putem, a posebice etiketiranje eventualnom projektnom vezom u podlozi autorskih manifestacija na matičnim stranicama svoga časopisnoga nastupa, sve ovo vrijedi i za generaciju Quoruma – barem za Quorum osamdesetih, kada je taj časopis progresivno ispisivao postmodernističku praksu, proširivao obzor interesa konvencionalnoga književnoga časopisa na područja popkulture i tzv. masovnih medija, plasirao na svojim stranicama mahom pametno birana imena svjetske teorijske i književne scene, ali i rocka i filma te supkulture, uslijed dobro artikuliranog osjećaja da se tradicionalno shvaćano književno pismo već neko vrijeme otvara i drugim medijima urbane kulture i da se nužno piše širokim intermedijalnim iskustvom. Quorum je tih jakih godina demonstrirao fascinantnu intelektualnu širinu prema odvažno prepoznatim vrijednostima modernosti i kreativnu energiju kakva se u današnjim suhoparnim publikacijama (zvanima časopisima za književnost vjerojatno samo iz proračunskih razloga), više ne nalazi, dok se ono nešto autorskoga potencijala za kreiranje ovakvoga tipa izdanja duhom vremena i realitetom naše kulturne politike fragmentiralo po internetskoj mreži.
Pohvale tom zlatnom Quorumovom razdoblju, sada već na pragu mitologizacije i mistifikacije, mogli bismo nizati tisuću i jednu noć ili bismo pak o kulturološkom značaju kvorumaške prakse mogli govoriti prepričavanjem biranih dijelova iz knjige Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši Tvrtka Vukovića, koji je temeljito elaborirao svjetonazor i senzibilitet tih pionira – istodobno i Titovih i postmodernih. Upravo Vukovićeva knjiga trenutkom objavljivanja (2005.) kristalizira znakoviti vremenski paradoks koji kvorumaše čini jedinstvenim fenomenom: u relativno siromašnome socijalističkome okruženju, gdje se ponegdje još uvijek gledalo u crno-bijeli televizor, a svakako se moglo birati između tek dva službena TV-kanala koja bi iznimno trajala do ponoći, dok se konzumeristička utopija kapitalističkoga "raja" na kapaljku nudila u duty free shopovima, razvijali su teoriju i umjetničku praksu o postmodernom okolišu do – tada se činilo – hermetične apstraktnosti, da bi se tek danas uvidjelo u kojoj mjeri njihovi dosezi i uvidi vjerno korespondiraju s trenutnim kulturno-društvenim kontekstom, puštenim da se razmaše tranzicijom i globalizacijom. Ono o čemu su kvorumaši mislili, i to još u uvjetima socijalističke (polu)izolacije, mi danas živimo, bez sposobnosti za radikalne dekonstrukcije i inteligentne subverzije kakve su oni hrabro ili naprosto razigrano obavljali.
Bura u čašici p(r)oze
Pa nitko ili malo tko i da se posluži njihovim dragocjenim nasljeđem, danas aktualnijim nego ikad, nego novokomponirani proroci naše književne i intelektualne scene ili otkrivaju toplu vodu, ili prave buru u svojoj čašici p(r)oze, ili nas kvase djetinjastim pljuskanjem po plićaku svojih urinskih lokvica. Sva "sreća" pa postoje mediji koji to pretvaraju u sadržaj pa će i poneki ugledni književni arbitar reći da nam literatura nikad nije bila bolja, raznovrsnija i potentnija nego danas, na što možemo samo protrljati oči, jer u našoj književnosti, uz šačicu iznimaka i (polu)vidljivih, no marginaliziranih talenata, nema ničega osim repetitivnoga fabuliranja, kokteliziranog s trendovima i zapjenušanog mjehurićima jeftinog populizma, što sve skupa, shaken but not disturbed, trijumfira suncobrančićem na plaži, pod kojim takva komercijalizirana književnost, rukovođena diktatom relaksirajuće pitkosti, jedino i funkcionira. Naime, konstatira Maša Kolanović, naša vrla nova tranzicijska proza završila je u plitkosti i banalnosti, adekvatno jamesonovskom shvaćanju postmoderne kao logičnom kulturnom izrazu kasnoga kapitalizma.
Ipak, Quorumova poetička ideja i estetika uspijevaju trajati i u ovakvoj, rigidnoj klimi. To je klima koja je još 1990-e jedva dočekala da (tada s drugih ideoloških pozicija, s motivom monolitnoga nacionalizma), izrazi odioznost prema postmodernome intelektualizmu kvorumaša te njihove uznemirujuće dekonstrukcije zabravi poručivanjem da "prošlo je vrijeme Sumatra i Javi", a nadglasavanje se nastavilo i u poraću, daljnjim tranzicijskim preokretima na pozicijama (i književne) moći. Književnost ovomilenijskog mainstreama samo je retorički emancipirana od sustava, i to, paradoksalno, to manje autonomna što više psuje, no u dubinskoj strukturi svoje stvarnosne proze, čak više kalkulantski nego indoktrinirano, reproducira temeljne vrijednosti novouspostavljenog poretka, afirmirajući kroz uspjeh svoje pseudokritičnosti na top-ljestvicama domaće beletristike tržišne i medijske matrice poželjnoga ponašanja/pisanja/poslovanja, na koncu osnažujući simulaciju živosti, raznovrsnosti i dinamike iza koje se armira kultura istosti. Takva književnost pridonosi javnom dobru otprilike koliko i dopuštanje privatnom investitoru da "preporodi" unosan komad gradske baštine još jednim šoping centrom, dok kvorumaško dekonstrukcijsko vandaliziranje te iste baštine ipak nije jednaka vrsta agresije – u tim dvjema praksama razlika je između predatorstva i urbane gerile.
Gradeći imidž na ispucavanju literarnih metaka prema dnevno-političkim efemernostima i sedlajući svoju "poetiku" na blago literariziranom žurnalizmu, ti autori nisu romantični borci na Divljem Zapadnom Balkanu, nego kolonizatori. Dok se junače kritikom tekućih političkih demagogija, trbuhozbore ideologiju istinskog gospodara svih nas, izjavljujući da literatura koja ne sadrži priču i nije književnost ili, primjerice, da se pisac koji ne uspijeva živjeti od svoga pisanja (tj. koji se ne zna prodati čitateljima), i ne treba baviti tom... pa, budimo iskreni: tom industrijom. Za razliku od kvorumaške prakse paranja jezika, opstruiranja označavanja i zabijanja klina u srce znaka, između označitelja i označenoga, ovomilenijskim fabulatorima ne pada na pamet dovoditi u pitanje osnove na kojima počiva književna iluzija kao just business, pri tom više ne mistificirajući svoju poz(icij)u pojmom talenta, nego "gordim" terminom profesionalizam, ciničnim idealom inkorporiranog vojnika proizvodnje.
"Jezoviti" časopis
Patetično je reći da je čitateljsko opredjeljenje između čitanja kvorumaškog pisma i komercijalne beletrističke robe aktualne hrvatske književne industrije ekvivalentno izboru između crvene i plave tablete u Matrixu, no posve je primjerena kada u odnosu tih dviju poetika preciziramo kao temeljni problem pitanje (non)konformizma.
U svakom slučaju, u zavladaloj klimi realizirane postmoderne novi brojevi Quoruma pojavljuju se poput derridaovske sablasti, diskretno, s ruba, periodično, "jezovito" podsjećajući monopolističke "komercijaliste" s naše scene da nisu svi glasovi (razlike) do beznačajnosti iznivelirani u kakofoniji internetskoga bespuća, a pogotovo da slika "najbolje književnosti do sada u Hrvata" nije bez šavova i pukotina. Istina, u odnosu na najprogresivnije razdoblje svoje povijesti, današnji je Quorum naizgled defenzivnog karaktera čak i u svome sadržaju, a ne samo u konceptu, i danas je po relevanciji i kapitalnosti možda zasjenjen Europskim glasnikom, dok mu ponekad kvalitetom pozornost preuzima Tvrđa, a aktualnošću pojedinih tema i zastupljenošću regije Sarajevske sveske.
Ali kvorumaškoj ideji, u duhu postmoderne filozofije, ionako nije strano njegovati vlastite slabosti i nedostatke kao nešto što može biti konstitutivnije od naizgled čvršćih uporišta časopisne kvalitete.
Ili riječima Jelene Lengold, gostujuće srpske spisateljice u novom Quorumovom trobroju: "Klonim se takmičenja, pa i sa samom sobom. Radije negujem slabića u sebi." S portretom Jelene Lengold, realiziranim kroz uvodni intervju i presjek proznoga stvaralaštva u izboru Gordane Crnković, ne samo da se demantira ona slavna Lasićeva izjava kako bi nas "srpska književnost trebala zanimati koliko i bugarska", nego i otpočinje dominantna sadržajna orijentacija tog novog Quorumovog trobroja: kvalitetan panoramski pregled manje eksponiranih, no pozornosti vrijednih imena aktualne srednjoeuropske književnosti, pa se čitatelju nudi pregled nove mađarske poezije, uvid u pjesnički jezik Uroša Zupana te predstavlja postkomunistička atmosfera u prozi češkoga autora Jaroslava Rudiša, dok je iz srednjoeuropske arhive "izvučen" odlomak iz romana Palim Pariz Poljaka Brune Jasieńskog. Iako datira iz 1929. godine, očito je da je temom osnivanja proleterske države i motivom terorizma itekako u dijalogu s današnjim prijeporima i konfliktima neoliberalnog kapitalizma. Teorijska produkcija u ovom broju posve izostaje, izuzmemo li kratku i originalnu opservaciju Zorana Roška o avangardnom i subverzivnom karakteru realizma.
Tom inventivnom promjenom optike Roško oponira onim elitističkim stavovima koji u realizmu vide najbanalniju tehniku prepisivanja stvarnosti čiju zavodljivu manipulativnost treba trajno razotkrivati u ime kreativnijih ili sofisticiranijih modeliranja zbilje, ali se zanimljiva Roškova predgovorna razmišljanja vrlo brzo prekidaju prepuštanjem prostora odlomcima iz eksperimentalno razigranog iskušavanja konvencija realizma perom Édouarda Levéa.
Domaća književna produkcija zastupljena je kroz autorske doprinose Ivane Miloš, Damira Šodana, Marije Georgiev i Vande Mikšić, ali i uvrštavanjem jedinog književnog celebrityja među njih: Zorana Ferića. Uz tradicionalni blok književne kritike, zastupljen je i putopisni žanr indijskim "razglednicama" Dinka Telećana, da bi četristotinjak stranica ovoga Quoruma, bogatog odreda dobrim književnim odlomcima raznovrsnih autora, bilo okončano fotografskom galerijom Goranovog proljeća iz 2014. godine. Glavnouredničko orkestriranje Miroslava Mićanovića rezultiralo je dobro uštimanim trobrojem još vitalnog Quoruma.