Domaći autorski strip: korijeni, postignuća, trajanja

Strip i film, dva bliska medija, osim vremena rođenja i brojnih formalnih sličnosti, veže još nešto – i jedan i drugi karakterističan su način vizualnog izražavanja 20. stoljeća, grane umjetnosti nastale u okružju masovne proizvodnje i potrošnje i sveobuhvatna širenja informacija, a ti društveni i ekonomski procesi i danas traju te presudno određuju vrijeme u kojem živimo. Film i strip danas, kao i nekad, zadovoljavaju glad širokih narodnih masa za slikama, za fikcijom; ispunjavaju našu potrebu identificiranja s arhetipskom emocijom, našu potrebu prepoznavanja sebe u različitom, individualnog u općem, i to čine na uzbudljiv, atraktivan i svima pristupačan način. Zbog svega toga strip i film nisu samo mediji izražavanja, u svojoj formalnoj prirodi neovisni od ekonomskih i političkih previranja – oni su i industrija. Istina, zbog svoje velike prilagodljivosti, film, a pogotovo strip, nisu imali poteškoća nastaniti se i razviti u gotovo svim krajevima zemaljske kugle.

Za razliku od filma, koji i na posve amaterskoj razini zahtijeva određena ulaganja tehničke prirode, strip svojom apsolutnom demokratičnošću dopušta svima da se izraze – potrebna je samo crtaća podloga i nešto što će na njoj ostaviti trag. Pa ipak, u kontekstu liberalnog, kapitalističkog društva u strip, a pogotovo u film, mnogo se ulaže. Pitanje isplativosti nekog projekta vjerojatno u filmskoj industriji, gdje se obrću milijuni dolara, ima veću težinu. No ono ni u strip-industriji (bila ona američka, europska ili japanska, da imenujemo najvažnije) nikako nije zanemarivo. Prema tome, ako se neki medij, prihvaćen kao grana umjetnosti, može shvatiti i kao sredstvo zabave širokih masa, prirodno se nameće pitanje integriteta autora, njegovih namjera, originalnosti i ambicija. Zašto netko crta stripove? Zbog zarade? Kreativnog nerva? Ljubavi spram medija? Kakvoj se publici obraća? Kakve reakcije očekuje, i očekuje li ih uopće? Ne manje važno, kojim putem svoja djela predstavlja publici (strip-časopisi, albumi, izložbe…)? Sva ta pitanja bitna su i u kontekstu razvijene, razgranate industrije stripa (ili, manje pragmatično, strip-scene), ali u domaćem kontekstu male, premda čvrste scene, koja se još oporavlja od nedavno prebrođenih kriza, ta pitanja postaju primarna.

Naizgled nepremostiv zaostatak

Zaostatak strip-scene bivše Jugoslavije za svjetskom, uzrokovan prvenstveno ratom, činio se u drugoj polovici devedesetih nepremostiv. Izdavalo se relativno malo, a ono što je objavljeno uglavnom nije utjecalo na promjenu ukusa publike, niti je odgovaralo kretanjima u zapadnim (pa i dalekoistočnim) zemljama – preštampavali su se stari stripovi, već mnogo puta pročitani, i nije bilo nekih većih pomaka. U Hrvatskoj devedesetih strip nije bio jedina umjetnost koja je patila zbog masovnog državnog neukusa, ali je njegov pad bio jednako dubok kao i pad filma. Pa ipak, i u devedesetima su se desile neke značajne stvari, koje su najavile revitalizaciju scene u novom stoljeću. Čitava jedna generacija vrhunskih autora stripa (Macan, Sudžuka, pokojni Biuković, Ribić, Parlov, Žeželj i dr.) bila je, zbog krize izdavaštva, prisiljena stvarati stripove za strano tržište, a spomenuti autori u inozemstvu većinom objavljuju i danas. U okviru postojećih stranih serijala i u nekim vlastitim, originalnim projektima ti su autori dosezali vrlo visoke domete, a razvijaju se i dalje te se na svaki njihov strip budno pazi na rodnoj grudi.

Tužna je, međutim, činjenica da u Hrvatskoj nisu imali nikakve mogućnosti živjeti od svoga rada. Suočeni s kompromisima, nije im bilo druge nego da pokušaju izraziti sebe u nekim unaprijed zadanim svjetovima, a pojedincima je to doista polazilo za rukom (npr. Biukoviću u brojnim stripovima unutar Star Wars univerzuma, Ribiću u recentnom stripu Loki rađenom za Marvel itd.). Za to vrijeme u Hrvatskoj neki novi klinci pokrenuli su niz fanzina i tako ubrizgali serum života malaksaloj sceni, i premda financijskih temelja za veći rast scene nije bilo, nešto se ipak dogodilo. Strip je, ako ništa drugo, opet djelomično zaživio među mladom, studentskom populacijom, paralelno je postojao u specijaliziranim dječjim časopisima (Smib, Modra lasta), a kad je zajedničkim snagama starije i mlađe generacije autora (te sveprisutnog Radija 101) organizirano prvo izdanje festivala Crtani romani šou, situacija je definitivno krenula nabolje. Nakon korjenite promjene vlasti i država je obratila pozornost na strip kao legitiman segment kulture te je financijski podržala neka izdanja i manifestacije. Polako se i izdavačka aktivnost počela mijenjati te su se na domaćem tržištu konačno pojavili i neki novi stripovi, isprva rijetko (Bone, Usagi Yojimbo), a potom sve više i sve češće. Donekle pojednostavljeno, ali malo pomalo, i eto nas gdje smo sad. Ponuda domaćih izdanja stranih stripova danas je na visokom nivou, objavljuje se svašta – od Bonellija, mangi, američkih komercijalnih naslova, pa do novog europskog stripa (pogotovo francuskog), američkog nezavisnog stripa, raznih dosad neprevedenih klasika (posebno britanskog i južnoameričkog stripa) itd.

Nepostojanje strip-časopisa

A domaći strip? Pojavi se tu i tamo album nekog autora, uglavnom kompilacija prethodno objavljenih radova, rijetko izvorno djelo. Radi se o malim nakladama, manjima nego u stranih stripova. U pitanju su izdanja realizirana prvenstveno iz entuzijazma, nikako iz želje za zaradom. Neki od tih stripova (poput Marušićeve Entropole) čučali su u ladici prije no što su ponuđeni izdavaču, koji je često i sam autor stripova (npr. agilni Darko Macan) ili zagriženi entuzijast. Objaviti strip domaćeg autora, i računati na nekakav profit, često je riskantan posao. Domaći je strip, naprosto, ulaganje na duge staze. Nikakvo ulaganje u domaći strip neće biti trenutačno isplativo, a ipak, ono je baš zbog toga nužno. U takvoj situaciji, u kojoj nema govora ni o postanku nekakve industrije, već samo o postojanju izdavačke scene, pitanje o autorstvu, postavljeno na početku teksta, dobiva svoj lokalni smisao i svoju težinu. Ako autorski strip ne definiramo samo tržišno-ekonomski (autorski strip je onaj čiji je autor vlasnik ekskluzivnih autorskih prava), već ga definiramo kao strip crtan radi želje za stvaranjem, propitivanjem medija, izražavanjem osobnih problema i preokupacija, davanja obola vlastitoj sredini (ukratko, radi svih razloga zbog kojih nastaje umjetničko djelo), onda je pravo pitanje gdje se u Hrvatskoj takav strip danas može objaviti, hoće li ga tko čitati, i može li se od crtanja takvih stripova (barem donekle) preživjeti. Ili autor o onome što ga zaokuplja i tišti mora govoriti, u mediju kojeg voli, negdje drugdje, na nekom drugom kraju zemaljske kugle?

Naravno, nije sve tako crno kako se iz ovih pitanja možda naslućuje. Prostora za takav strip u Hrvatskoj ima, ali svakako ne dovoljno. Ključan je problem, a to sam u ranijim tekstovima također spomenuo, nepostojanje strip-časopisa koji bi se distribuirao na kioscima, objavljivao (ne nužno isključivo) domaće autore i redovno ih plaćao za njihov rad. Pokušaja rješavanja tog problema bilo je, tokom devedesetih i nadalje, napretek, ali uglavnom nijedan nije zaživio, ili barem preživio, osim posljednjeg – časopisa Q Darka Macana, koji unatrag nekoliko brojeva objavljuje većinom domaće autore, a u paralelnoj Biblioteci Q objavljuje njihove albume. Časopis financijski podržava Ministarstvo kulture, u početku se prodavao na kioscima, ali zbog nedostatka sredstava, i naravno, kratkoročno neisplative urednikove odluke da se posveti domaćim autorima, morao se vratiti u knjižare i distribuciju internetom, poput svojih prethodnika. Pa ipak Q je i dalje značajna pojava, te jedna od rijetkih tiskovina u kojima mlađi autori mogu debitirati originalnim stripom i doprijeti do onoliko širokog kruga čitatelja koliko to u Hrvatskoj može biti.

Gerilska pozicija i otpor komercijalnom stripu

S druge strane, postoje i autori nespremni na bilo kakve kompromise u smislu prilagođavanja publici, koji tvrdoglavo gone svoju viziju stripa, koliko god ona hermetična i teško probavljiva bila. Autori takva, underground izričaja okupljeni su oko strip-kolektiva Komikaze (Armanini, Rebac, Barić, Janković, Župa, Jukić-Pranjić i dr.) i među prvima su stripove počeli objavljivati na internetu. Time su istaknuli svoju gerilsku poziciju, otpor bilo kakvu komercijalnom stripu te povezanost s raznim glazbenim supkulturama i avangardnim kazališnim grupama, a posebno s Autonomnim centrom za kulturu, tj. Attackom, nevladinom organizacijom koja već godinama uzaludno traži prostor za nesmetano kreativno djelovanje. Okupljajući istomišljenike s raznih strana, Komikaze su ubrzo postale internacionalna skupina. Uz financijsku pomoć Ministarstva kulture uspijevaju objaviti kolektivne albume (kompilacije radova prethodno objavljenih na www.komikaze.hr) nekoliko puta godišnje, a kako nemaju tendenciju širenja prema, uvjetno rečeno, mainstreamu, nego teže za povezivanjem sa sebi sličnim pokretima u regiji i svijetu, čeka ih daljnji uspjeh u okvirima koje su si sami zadali.

Osim Komikaza, još neke strip-grupe, poput Emisije emocija (Pisačić, Steinfl, ponovno Janković i Jukić-Pranjić) i Divljeg oka (Gačić, Nemeth, Klakočar, Dulčić i dr.) također stripove objavljuju na internetu, a objavljuju ih i razni amateri, ali i profesionalci, na web-stranicama specijaliziranim za strip, poput www.stripovi.com. Očito je, dakle, da distribucija autorskog stripa u Hrvatskoj prilično ovisi o osobnoj inicijativi autora te da se uglavnom kreće nekomercijalnim kanalima, bili oni fanzini ili mreža. Od rata pa nadalje rijetki su bili slučajevi kad je naručitelj bio spreman platiti originalni strip-projekt i autoru dati kreativnu slobodu, ili čak prihvatiti autorov prijedlog i progurati strip nastao isključivo na njegovu inicijativu. Pojedini svijetli primjeri vežu se uz dječji časopis Modra lasta, u kojem su devedesetih profesionalni autori stripa vezani za domaće tržište imali najviše posla. Znalo se dogoditi i da iskusni autori ponude časopisu strip koji će kasnije biti dugovječan i sjajno prihvaćen, poput Svebora i Plamene Macana, Sudžuke i Pisačića i Gluhih lasta Štefa Bartolića. Pa ipak, uza sve pogodnosti što ih Modra lasta nudi domaćim autorima, ostaje činjenica da su njeni stripovi svojim načinom prodaje (list se distribuira isključivo po osnovnim školama) ograničeni na precizno određenu publiku, te je time sužen i raspon njihovih tema, koliko god se tokom godina autori trudili pomicati granice. Tek kompiliranjem značajnih Lastinih serijala u albumima (Svebor i Plamena, Zimonićeva Zlatka itd.) oni su doprli do šire publike te se time definitivno potvrdila njihova univerzalnost i visoka kvaliteta.

Klasici domaćeg stripa

Ukratko, originalnog, autorskog stripa u Hrvatskoj ima, ali po učestalosti izlaženja, prodaji i distribuciji debelo kaska za stranim stripovima. Kao jedan od načina da se tržište obogati stripovima domaćih autora pokazalo se prevođenje njihovih stripova rađenih za strane izdavače, pa je tako i domaća publika dobila priliku čitati izvrsne Grendele Macana i Biukovića, te Odmetnute Delana i Sudžuke. S druge strane, kako su ti stripovi lako nabavljivi u specijaliziranim knjižarama (kakvih samo u Zagrebu ima tri) i putem interneta, postavlja se pitanje smisla njihova prevođenja (osim ako se radi o doista vrhunskim djelima), te se nameće zaključak kako je financijsko podržavanje stripa nastalog u Hrvatskoj bolji način njegove revitalizacije. Nužno je također čitalački obrazovati publiku, tako da svi budu upoznati s klasicima domaćeg stripa od Radilovića, Bekera i Delača do Devlića i Kordeja. Time prvenstveno želim upozoriti kako većina stripova autora starijih generacija do dana današnjeg nije objavljenja u albumima, ili ako je objavljena, kao što je slučaj s Kordejem, ti su albumi odavno rasprodani, nikada opet izdavani i vrlo ih je teško naći. I odnos prema prošlosti i tradiciji određuje sadašnjost domaćeg stripa, a nepostojanje pravog kontinuiteta (u smislu učenja i utjecaja) između njegovih najvažnijih razdoblja (tj. pojava četiri važne generacije domaćih strip-autora), također uvjetuje trenutnu nezavidnu situaciju.

Postojeći pluralizam domaće strip-scene itekako se treba nastaviti razvijati, s tim da bi svaki od sudionika trebao biti svjestan činjenice da je podrška domaćem stripu, bila ona financijska, medijska ili čak moralna, od najveće važnosti. Talentiranim autorima mora se moći omogućiti mjesto da se razvijaju i, ukoliko to žele, profesionaliziraju. Jedna razvijena strip-scena mora imati svoj mainstream i svoj underground, niz stranih i domaćih izdanja, barem jedan ili dva komercijalna časopisa i suvisao strip-festival, kao i ozbiljnu teorijsku i organizacijsku podlogu u kulturnim krugovima. Premda to vjerojatno zvuči kao nedostižan ideal, to je cilj kojemu bi trebalo težiti. Ako se osvrnemo unatrag i uočimo nedvojbeni napredak strip-scene u odnosu na devedesete, jasno je da za takve ambicije postoje realni temelji. Sada naprosto treba raditi na jačem povezivanju svih postojećih inicijativa, jasnu definiranju zajedničkih ciljeva i daljnjem širenju čitalačke publike, za što svakako ima potencijala. Uloga izdavača i strip-autora, kao i teoretičara, dijelom je i odgoj publike, te u njoj obavezno treba potaknuti jači interes za domaći strip.