U povodu 110. godišnjice osnutka grupe Die Brücke te 77. godišnjice samoubojstva
E. L. Kirchnera
U jednom mogućem povijesnoumjetničkom osvrtu na članove skupine Die Brücke i njihove grafičke radove, Magdalena M. Moeller posebno će se osvrnuti na njihovu produkciju drvoreza: u prevladavanju otpora materijala urezivanjem nožem nastaje napeta forma, koncentracija na bitno, određenost izraza; a upravo će u toj produkciji oni biti najnapredniji te predvidjeti one stilske elemente koji će se naknadno pojaviti u crtežu i slikarstvu.1
Dana 7. lipnja 1905. godine osnovana je u Dresdenu umjetnička grupa Die Brücke (udruživanjem Ernsta Ludwiga Kirchnera, Fritza Bleyla, Ericha Heckela i Karla Schmidt-Rottluffa). Trideset godina poslije, 15. lipnja 1938., Kirchner je u Davosu počinio samoubojstvo. Premda se njegov čin uglavnom interpretirao s obzirom na izložbu Entartete Kunst i sistematsko uništavanje moderne njemačke umjetnosti 30-ih godina, a to znači, prije svega, radova umjetnika pripadnika grupe Die Brücke, priređivač ukupne Kirchnerove korespondencije, Hans Delfs, u izdanju iz 2010. godine, skloniji je izvođenju zaključka kako je zapravo bolno odvikavanje od uzimanja lijekova bilo istinskim otponcem za Kirchnerov psihički krah. Iz Kirchnerove korespondencije nejasno je, međutim, kada je počela njegova ovisnost o veronalu i morfiju, no sasvim je izvjesno da se prvi spomen motoričkih poteškoća nalazi već u pismu iz listopada 1915. godine; tada piše da ga potreba za radom čini ludim, dok istovremeno zbog slabosti ne vlada više svojim udovima.
Istovremeno osamljeni i zajedno
Kirchner se javio u rat dobrovoljno; u vojsci je, prema vlastitim zapisima, od 1. srpnja 1915. godine. Hans Delfs navodi da postoje dvije mogućnosti zašto je to učinio: prema jednima, Kirchner se javio u vojsku kako ne bi bio pozvan u pješadiju, dok drugi tvrde da se javio da ne bi izgladnio. Rani Kirchnerov život kao umjetnika obilježen je siromaštvom i intenzivnim radom. Međutim, simptomatično je da već iste godine piše o djelomičnom oslobođenju od službe, s čim u vezu dovodi tuberkulozu. Priređivač, međutim, ističe kako je njegovom kasnijem odlasku u Davos povod bila bolest bubrega, a zahvaljujući toj dijagnozi Kirchner će od 1917. do kraja života svoje vrijeme provesti među proplancima švicarskih Alpa. U svakom slučaju, Kirchner se od sredine prosinca 1915. našao u njemačkom lječilištu Königsteinu kod Frankfurta. I od tamo bježi, i to u nekoliko navrata, u svoj berlinski atelje. Delfs to tumači dvojako: s jedne strane, Kirchner je osjećao nezatomljivu potrebu za radom, a s druge se strane teško prilagođavao redu u lječilištu.
"Bio sam sretan kad su me otpustili, i odmah započeo oblikovati ono što sam vidio na novi način", piše Kirchner u pismu od 15. prosinca 1915.2 Premda je njegova ovisnost o morfiju već trajala, a poteškoće s rukama i nogama bile prisutne, u to je vrijeme završio ciklus drvoreza kojima ilustrira priču Adalberta von Schamissoa o stanovitom Schlemihlu iz 1813. (Peter Schlemihls wundersame Geschichte): Schlemihl prodaje sjenu za zlatnike te ga društvo osuđuje jer je propustio prepoznati važnost sjene. Kirchner, stvarajući u tradiciji kulta genija njemačkog romantizma i u skladu s Nietzscheovim iskazom o umjetnosti kao "najvišoj zadaći" i "metafizičkoj djelatnosti", stvara svoju priču o umjetniku koji zahvaljujući stvaralačkom činu biva izdvojen iz mnoštva kojemu predaje vlastite vizije. Tako Kirchnerov doprinos povijesti drvoreza u boji tumači Günther Gercken u monografiji posvećenoj Kirchnerovim ciklusima drvoreza, stvaranim od 1915. do 1918., pa cikluse Triumph der Liebe prema Petrarci i Absalom prema Starom Zavjetu, svrstava u istu grupu sa Schlemihlom, nalazeći da im je zajednički kontekst nastanka, u vrijeme tjelesnog i psihičkog sloma, rata i bolesti, "na vrhuncu njegova umjetničkog djelovanja".3 Time te radove svrstava na sredinu Kirchnerovoga umjetničkog puta. U tom smislu Gercken povezuje umjetničku produkciju istovremeno sa zapisima umjetnika: godine 1918. Kirchner piše Glaubensbekenntnis eines Malers, u kojem prepoznaje zajedništvo svih ljudi na zemlji, koji su, poput "duhovnih čuvara svijeta", istovremeno osamljeni i zajedno, vladajući tim svijetom bez sistema moći, oni pomažu čovjeku u radu, a taj im čovjek vraća svojim radom; njima je moguće pripadati ako se čovjek razvlasti (odsebi) i potpuno je otvoren, jer ne postoji ništa što bi bilo zabranjeno i ne postoji zakon osim onoga potrebe duha. "Najveća tajna jest i pritom potpuno čista, da ti ljudi često ne znaju da pripadaju tim čuvarima. Oni te ne upućuju prema zakonima. Ti se određuješ sam. To znači: ti odlučuješ."4
Životne priče bolesnika No usporedbu s Kirchnerovim zapisima ne čini samo Gercken. I Annemarie Dube-Heynig početkom 1960-ih godina svoju monografiju posvećenu Kirchnerovoj grafici počinje citatom teksta Ispovijedi jednog slikara napisanog 1918. godine. Unatoč trpljenju i muci u osamljenosti (Švicarske), Kirchner nastoji, piše Dube-Heynig, strpljivo i ustrajno opstojati kao čovjek i umjetnik. Već ona primjećuje da je taj ciklus drvoreza više od ilustracije, da se radi o autobiografskom prikazu.5 Ona će preuzeti Kirchnerovo svjedočenje Gustavu Schiefleru koji je sastavio katalog Kirchnerove grafike, o tome kako vidi svoje posredovanje Schlemihlove priče: u pismu od 28. srpnja 1919. godine6 on piše o shvaćanju priče kao “životne priče bolesnika koji pati od straha od progonjenja”, čovjeka koji je postao svjestan svoje “beskrajne malenkosti”, ali i obmane svijeta. On prodaje svoju “najunutrašnjiju vlastitost”, čime gubi duševnu uravnoteženost. Simbolički je to prikazano prodajom sjene. Prodaja onostranom zlom biću (vragu) svoje sjene znači dobrovoljno prijavljivanje u vojsku, “jer sam sam bio za to kriv”. Kada se sjena opet pojavljuje, Kirchner joj usporednim obličjem supostavlja lik Schlemihla (umjetnika) koji nastoji ući u tragove sjene, poput “duševnog puta jednog iz vojske otpuštenog” (Schlemihlov susret sa sjenom). Kirchner u tom pismu priznaje da nije uspio iznaći prikaz posljednjeg prizora – Schlemihlovog spasa odbacivanja zlatnika i prepuštanja znanstvenom putu.
Gercken će ići i korak dalje te u Kirchnerovoj opsjednutosti radom i nemogućnosti postizanja veze s drugim ljudima naći volju za životom koja je blizu sklonosti smrti. On će pritom spojiti Kirchnerovu bol zbog nepriznavanja od strane društva i stvarni progon Nacionalsocijalista. Nepriznavanje ga prati tokom cijelog života, a progon za 1930-ih samo je to pojačao. Koje su osobine ilustracije Schlemihla iz 1915. godine? Gercken vidi izvornu priču kao bajkovitu pripovijest s realističkim opisima detalja, stavljenu u kontekst građanskog društva, dok Kirchner gradi svoje ilustracije na ispovjednoj interpretaciji sebe: Kirchner drugim riječima koristi tekst kao vanjski okvir za izlaganje aktualnog života, sudbonosne marginalizacije umjetnika, koji vlastiti život gradi u svijetu propadanja tradicionalnoga građanskog društva.
Aura umjetničkog djela S povijesnoumjetničkog stajališta, Gercken vidi u Schlemihlu "zaključak desetogodišnjeg [Kirchnerovog] razvoja ekspresionističkog iznalaženja formi"; pritom je važno majstorstvo u kompliciranom preklapanju ploha i oblikovanju bojom s nekoliko otisnih ploča. Nasuprot mogućnosti realističkog prikaza, Kirchner nastoji oko "aperspektivne tvorbe prostora" i unošenja pigmenta kao vrijednosti svjetla. Kirchner zapravo prevladava kolorirani drvorez u kojemu obrisi, posredovani pločom, bivaju ispunjeni plohom boje, a stvara miješane tonove boja otisnutih s nekoliko ploča.
Pa ipak, duhovnost kao obilježje drvoreza nastalih 1915., deset godina nakon stvaranja grupe kojoj nije manjkalo promocije upravo grafičkih radova, predstavlja dodanu vrijednost počecima ekspresionističkog iskaza. Pripadnost ekspresionizmu Kirchner je nakon 1913. izrijekom odbijao. Te je godine sastavio Brücke-Chronik te je u budućim svojim brojnim osvrtima svojevoljno interpretirao stvarne podatke o njezinu nastanku, trajanju i prestanku postojanja; naime, premda je slao taj dokument mnogim prijateljima i mecenama, propustio je naglasiti da se grupa raspala upravo zbog njegovog insistiranja na vlastitoj interpretaciji. To će, međutim, biti još jedan od načina na koji će Kirchner graditi svoju izdvojenost iz svijeta. Duhovna vrijednost promovirana je Ispoviješću jednog slikara, ali ne samo zato što je Nietzsche postojao kao poticaj, nego i zato što se umjetnik osamio i, osim posjeta nekolicine prijatelja i kolekcionara te nekih umjetnika, vodio komunikaciju isključivo preko pisama.
Od početka rujna 1917. do sredine rujna 1918. Kirchner nije bio u stanju pisati. U nekim pismima Erna Kirchner piše kako mu liječnici ne daju šanse. Do proljeća 1921. ovisan je o morfiju. Nakon prestanka uzimanja opijata potpuno ozdravlja. Ta se ovisnost ponavlja opet 1932. Činjenica da je bio najzadovoljniji kada je o vlastitom radu pisao sam (pod pseudonimom de Marsalle) te potreba da se odupre bilo kakvoj recepciji koja bi ga slavila bilo u dekorativne svrhe ili u smislu masovnog prihvaćanja, svrstavaju ga u umjetnike koji su vlastitu slobodu stavljali na prvo mjesto. U ime aure umjetničkog djela.
Bilješke:
1 Moeller, Magdalena M, “Die ‘Brücke’, Zeichnungen, Aquarelle, Druckgraphik”, u: Die ‘Brücke’, Zeichnungen, Aquarelle, Druckgraphik, katalog izložbe, Brücke-Museum Berlin, 6. ožujka – 26. srpnja 1992., str. 31
2 Henze, Wolfgang (ur.), Ernst Ludwig Kirchner, Gustav Schiefler, Briefwechsel 1910-1935, Stuttgart, Zürich: Belser Verlag, 1990., pismo 50
3 Gercken, Günther, Ernst Ludwig Kirchner, Holzschnittzyklen, Peter Schlemihl, Triumph der Liebe, Absalom, Stuttgart und Zürich: Belser Verlag, 1980., str. 7
4 Ibid, str. 78
5 Dube-Heynig, Annemarie, E.L. Kirchner, Graphik, München, Prestel-Verlag, str. 58
6 Henze, Wolfgang (ur.), Ernst Ludwig Kirchner, Gustav Schiefler, Briefwechsel 1910-1935, pismo 121.