Za Tuđmana, pretpostavljam, domovina ne bi bila teško pitanje, nego lak odgovor
Da se malo našalim, jer mislim da ozbiljne stvari kadšto valja promatrati i s druge, vedrije strane: Matan me asocira na Henryja Millera. Da nije bilo onih erotskih opisa u Millerovim knjigama, možda se većina nas u svojoj nježnoj dobi ne bi latila Millera, i možda on, koji je za mene, i ne samo za mene, jedan od najvećih pisaca ovoga stoljeća, ne bi imao toliko čitatelja. Slično je i s Matanovom knjigom: da nije fotografije iz Dretelja, da nije propitivanja "naše" krivnje, ne bi zanimanje za knjigu bilo ovako veliko.
Ta "naša" krivnja samo je jedna od važnih tema ove, za mene izvrsne, knjige. U prvomu redu sagledavam je kao »malu povijest« i važan prinos ukupnoj povijesti Domovinskog rata koji je u Hrvatskoj izbio isključivo kao obrambeni rat, da bi poslije zadobio određenu kontroverznost, pa tako više nismo sigurni kakav je, zapravo, bio taj rat, gledajući u cjelini i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tko se tu branio, a tko napadao. A možda smo čak i sigurni: u jednoj je fazi bila samo obrana, u drugoj je bila obrana i napad, i tu se svašta pomiješalo, jer da se nije pomiješalo, mislim da ne bismo sada sjedili ovdje i razgovarali o ovoj temi.
Zlo koje se ne može isprati Da i ja kažem svoje mišljenje o možda najtežem »domovinskom« pitanju: jesmo li svi kao Hrvati krivi. Htio bih se baš izrijekom izjasniti. Moj odgovor je, ponajprije, da smo, zapravo, svi kao pojedinci-žrtve ovoga rata. I u tome smo jako slični Muslimanima, pa i Srbima. Držim da u svojevrsne žrtve treba ubrojiti sve one (ne znam kako da ih nazovem, ne bih ih mogao nazvati baš ljudima) koji su planirali, naređivali, poticali zločine - sjećate se Araličinih lancuna u Slobodnoj Dalmaciji iz '93. godine o Bosni i Muslimanima - pa i one koji su provodili etničko čišćenje u ime navodnih hrvatskih nacionalnih interesa postavši tako ne samo slični nego i isti prvotnim agresorima. Vlastodršci i poslušnici vlasti iz Hrvatske i onoga dijela Bosne i Hercegovine kojemu se predugo i jako licemjerno tepalo "Herceg Bosna", moralno su i ljudski diskreditirani do kraja svojih dana, uprljani crnilom mržnje i zla koje se ne može baš ničim isprati, i u tome smislu oni su za mene žrtve. Njih, dakle, tretiram i kao krivce i kao žrtve, a sve ostale ili ponajprije ili u potpunosti kao žrtve. žrtve su prije svega ljudi koje je zahvatila lančana reakcija etničkog čišćenja; žrtve su i oni takozvani obični ljudi koji su slijepo vjerovali šovinistima iz vlasti, vojske i medija, a sada ih zbog toga grize savjest ili bi ih barem trebala gristi. žrtve su i oni među nama koji su za vrijeme rata hrabro upozoravali da se zlo ni s čim ne može opravdati, te da put za osiguranje nacionalnih interesa, i za prijeko potrebno stjecanje samostalnosti Hrvatske, nikako ne smije biti popločan mržnjom i zločinom.
Za teška pitanja Kao zadrti individualac ne vjerujem da postoji neka opća karakteristika hrvatstva, kao ni nijednog drugog nacionalnog bića. Ali vjerujem da postoje opća obilježja određenih vlasti, uključujući onu koja od '90. godine ima Hrvatsku. Zasigurno je opravdano usvojiti ocjenu o krivnji HDZ-ove vlasti, i to ne samo za zločine počinjene u ime hrvatstva, već i za druga zla, u rasponu od sustavnog potkradanja i osiromašenja većine građana, potiranja medijskih sloboda pa sve do grčevitih pokušaja da se uguši demokracija.
Na kraju, zamislimo da je svoj dnevnik iz rata objavio predsjednik Tuđman. Možda je on i pisao dnevnik. U isto vrijeme njih dvojica pišu dnevnik, negdje oko dva sata ujutro, pišu ljudi svoje dnevnike, jedan tamo u Banskim dvorima, a drugi negdje u Zagrebu, blizu, možda dvjesto metara udaljeni jedan od drugoga, pod svjetlom lampe, ogrnuti dekicom. Pišu njih dvojica dnevnik ne znajući jedan za drugoga. Zamislimo da je sad objavljen i taj dnevnik. Za Tuđmana, pretpostavljam, domovina ne bi bila teško pitanje, nego lak odgovor. Ja osobno ipak preferiram - u ovom smislu javnoga života i promišljanja tako teških, dramatičnih događaja kao što je rat kojega smo svi žrtve - one koji postavljaju teška pitanja.