#440 na kioscima

19.2.2013.

Neven Jovanović  

Noga filologa - E, moja ti!

Kako sam naučio jedan izraz. – U gudurama Balkana jedna je antička formula preživjela dvadeset i dva stoljeća, nekoliko seoba naroda i razmjena stanovništva, stotinu i deset naraštaja, nebrojene mijene jezika i vlasti. – Razgovor uz kavu na koji možete pozvati i Publija Terencija Afera (195-159 pr. Kr). – Lego kockice kao znanstveno pomagalo


Većinu riječi i izraza svih jezika koje znamo naučili smo, a da i sami ne znamo kako; zaboravili smo gdje smo ih i kada čuli prvi put, gdje smo ih i kada prvi put sami upotrijebili. Zato u mome jezičnom pamćenju jedan izraz strši poput palme u pustinji: situaciju u kojoj sam ga naučio i danas vidim kristalno jasno.

 

Fatička moja Kolegica nam je pričala o svojim studentskim danima. U domu je imala cimericu negdje iz okoline Imotskoga, i živopisno nam je – sa solidnom dozom kazališnog talenta – reproducirala svoje razgovore s njom, uglavnom one koji su izazivali jezične nesporazume. “I kaže ona meni: ‘E, moja ti!’ ‘Molim, što je?’ pitam je ja, jer mislim da me nešto treba. Ali ne, ništa ne treba; to se samo tako jedna žena javlja drugoj.”

Bili smo, naravno, fascinirani (cijelo je društvance imalo filoloških interesa). Prvo, “moja ti” je savršena ilustracija Jakobsonove fatičke funkcije jezika, upotrebe jezika prvenstveno interakcije radi, govorenja zato da bi ljudi bili u kontaktu, onako kao što sa suputnicima u liftu razgovaramo o vremenu. Drugo, “moja ti” je neporeciv primjer ženske upotrebe jezika – probajte samo zamisliti “moj ti” pa ćete odmah vidjeti koliko je to nemoguće, čak i prozodijski, po odnosu slogova i naglasaka. Treće, “moja ti” je očito dijalektalan, regionalan izraz; potvrđuje to ne samo činjenica da su ga svi prisutni tada prvi put čuli, nego i nesporazum kao takav: očito, postoje zajednice govornika hrvatskog u čijem fatičkom repertoaru ovog izraza nema.

I tako sam ja naučio “moja ti”.

 

Nije da me nema Što nauči, čovjek, jasno, želi i upotrijebiti; najprije tako da drugima prepričava anegdotu, onda i tako da sam nalazi situacije gdje se može reći “E, moja ti”; nešto o stanju patrijarhalnosti u našem društvu govori i okolnost da se s “moja ti” obraćam, uglavnom šaljivo, ženama koje su mi jako bliske – dakle, u intimnim situacijama muškarac može “ukrasti” ženski intimni izraz.

Tako je to trajalo neko vrijeme.

Onda sam, na svoje iznenađenje, ustanovio da je “moja ti” preskočilo granicu usmenosti, da je ušlo u pisano – ili čak umjetničko – izražavanje.

Evo rezultata površnog istraživanja.

Miljenko Jergović je izraz spomenuo 1999, u Danima, pomalo nejasno, kao da su se muškarci već onda koristili “uzrečicom”: “Takve su se rečenice izgovarale ispod glasa ili sa suzama u očima ili uz duboki uzdah, uz odmahivanje rukom i uz uzrečicu ‘e, moja ti’, koja tih godina nije bila smiješna, jer se još uvijek nismo počeli zezati na svoj račun, nego su se na naš račun zezali samo Suljo i Mujo”. Isti se pisac 2003. izrazom višekratno koristio u Dvorima od oraha: “E, moja ti, on ti je sad gore, ali ne na nebu, nego ga eno u stanu pokojne Petke.”

Slično Jergoviću, Dubravka Ugrešić je 2008. izrazom okarakterizirala govor lika-Bosanca: “E, moja ti, nisam se ovako valjo od smijeha ima sto godina! – rekao je srdačno mladić. – E, moj Sulejmane... – uzdahnula je veselo Beba.”

Napokon, 2010. je nastala pjesma “E, moja ti” srpskog folk-pjevača Darka Radovanovića (1975-2011): “E, moja ti, nije da me nema / živim ti ja tristo na sat / i Bog oprosti a ti meni ne znaš / ti meni ne bi u inat”; čini se da je Radovanovića pretekao Balašević, stihom “Ej, moja ti, nemoj da ti moram faliti” u tamburaškoj baladi iz 2008.

 

Mulieribus apta blandimenta Leksikograf će primijetiti da “potvrđene upotrebe” književnosti i pop-glazbe baš i ne odgovaraju mom dojmu o “moja ti” kao obraćanju žena ženama. S izuzetkom Jergovićevih primjera, u prikupljenoj građi s ‘moja ti’ muškarci oslovljavaju žene. I teritorijalno pisane potvrde, vezane pretežno uz Bosnu, ponešto odstupaju od lokacije u anegdoti moje kolegice (Imotska krajina).

No, ono što me zbilja iznenadilo – što je jednu jezičnu sitnicu pretvorilo iz zrnca za razgovor uz kavu u punokrvni kuriozitet – bilo je naknadno zapažanje da se “moja ti” može naći u komedijama rimskog književnika Terencija, gotovo stotinu godina starijeg od Cicerona (Publije Terencije Afer, 195. ili 185. - 159. pr. Kr). Na primjer. U komadu Braća (Adelphoe), adaptaciji dviju drama grčkih komediografa iz prethodnog stoljeća, Menandra i Difila, Terencije prvi prizor trećeg čina otvara razgovorom majke obitelji – zabrinute jer joj kći rađa – i njezine stare robinje:

“Molim te, dadiljo draga (mea nutrix), što će sada biti?” – “Pitaš što će biti? Sve najbolje, bože pomozi.” – “Evo joj baš, moja ti, počinju prvi trudovi (Modo dolores, mea tu, occipiunt primulum).” (Usput: primulum, teško prevodiva, a emocionalno jarko obojena umanjenica od primum “prvo”, i sama bi mogla biti daljnji primjer afektivnijega – dakle “ženskog” – načina izražavanja.)

Mea tu ne samo da je doslovan ekvivalent za “moja ti”, nego je, uz drugo Terencijevo mjesto gdje se mea tu javlja, kasniji antički komentator Donat dodao sociolingvističku napomenu: “moja i moja ti i molit ću (amabo) i drugo tome slično izrazi su ljubaznosti prikladni ženama (mulieribus apta sunt blandimenta)”.

U gudurama Balkana Senzacionalist u nama pomislit će: “Eto ti ga na! U gudurama Balkana jedna je antička formula preživjela dvadeset i dva stoljeća, nekoliko seoba naroda i razmjena stanovništva, stotinu i deset naraštaja, nebrojene mijene jezika i vlasti!” Trijezan će ga razum odmah ohladiti. Takva je teza nedokaziva, nemoguće je isključiti slučajnost; kad imate punu kutiju lego kockica, naravno da ćete povremeno složiti par sličnih kombinacija. I dalje smo, zapravo, na razini kurioziteta i razgovora uz kavu; za ozbiljnije pothvate nužno bi bilo naći daljnje nezavisne potvrde, u nekom trećem jeziku ili razdoblju.

Lavirajući između senzacionalista i trezvenjaka (svaki znanstvenik mora tako lavirati: bez srca nema vatre, bez razuma izmiče tlo pod nogama), zadovoljimo se time što smo na kavu, uz neznanu Imoćanku, Jergovića, Ugrešić i pokojnog folk-pjevača, mogli pozvati i Terencija. I što će neki budući prevodilac Braće na hrvatski moći – za razliku od svojih engleskih, njemačkih, francuskih, talijanskih kolega – mrtav-hladan, i potpuno vjerno, napisati: “moja ti”.

preuzmi
pdf