Uz gostovanje varaždinske predstave Svinje autora Tomislava Zajeca i redatelja Damira Zlatara Freyja u Zagrebačkom plesnom centru
Groteska našeg doba veoma je omiljen i raširen umjetnički modalitet, ali i snop različitih stvaralačkih principa, ovisno pratimo li je u filmskom djelu Quentina Tarantina, u fotografskim instalacijama Cindy Sherman ili kazališnoj režiji Gogoljeva Revizora koju potpisuje Jernej Lorenci. U sva tri slučaja, groteska je strategija izazivanja društvene normativnosti, ali njezina refleksivna moć može biti veoma konformistička. Tarantino je mnogim gledateljima prvenstveno zabavan, pa tek onda (i ne nužno) zazoran. Prevratnička Cindy Sherman kritizira političku manipulativnost nakaradnih, shizofrenih socijalnih kontrasta naše kulture, dok se Lorenci odlučuje na polemičko ismijavanje neumjerene vulgarnosti i bezumnosti vlasti.
Groteska je u tekstu Formless Yve-Alaina Boisa i Rosalind Krauss iz 1997. godine određena kao fluidno međustanje kategorija i odnosa, kojemu pripada sve ono što je "bezoblično" ili namjerno "deformirano" do te mjere da se ne da klasificirati na jednostavan način. S time se slagao i Bataille, tvrdeći kako je zazornost, kao glavni element groteske, ujedno i način ismijavanja socijalne kontrole ljudskog ponašanja. Robert Storr u svom tekstu kataloga Disparities and Deformations: Our Grotesque (2004) smatra da groteska nipošto ne želi "miroljubivu koegzistenciju" uzvišenog i niskog, odvratnog i familijarnog. Upravo suprotno: groteska želi da nam licemjerje raznih socijalnih nesklada eksplodira u lice.
Kakvu vrstu eksplozije donosi uprizorenje drame Svinje Tomislava Zajeca, u režiji Damira Zlatara Freya i izvedbi glumaca varaždinskog HNK-a?
Crveni zubi
Glumci Matija Kezele (Ibru) i Goran Guksić (Mala Ibru) pozdravljaju nas preširokim, previše razvučenim osmjesima, između čijeg se zubnog mesa pomaljaju krvavocrveni zubi, uprljani ružem za usne.
Tko su te gospođice s perikama na "sarmice" i s čipkastim bluzicama iznad neke vrste dindrlica/krinolina (kostimograf: Damir Zlatar Frey)?
Zašto nam se tako usrdno unose u lice?
Već je i sama njihova smještenost unutar rešetki zlatne krletke neka vrsta scenskog ikonoklazma. Jesu li to zatvorske rešetke ili ukrasna ogradica nekog minijaturnog Versaillesa? Kamo nas točno dovodi razmicanje zlatnih šipkica? U prostor građanskog salona s tek jednim bidermajer kaučem u sredini pozornice. Kao u svakoj uspješnoj groteski, nije jasno jesmo li u prostoru fantazije ili u nadasve prepoznatljivoj dnevnoj sobi kakve građanske kuće.
Začudna je i bolna osjetljivost scenskih sestrica na nered u prostoru njihova kazališnog doma, kao i potpuna ravnodušnost prema ubojstvima koja "usput" provode. Poput kakve umnožene pop-verzije Lady Macbeth, protagonistice se silno uzrujavaju oko mrvica blata na svojim haljinicama, ali nemaju nikakvih problema s time da zatuku sve svoje učitelje.
Što će njima poduka?!
Njihova je domovina radosna apokalipsa kako truda, tako i znatiželje. Tu sve pršti od samopovlađivanja i pocupkivanja u ritmu omiljenih melodija. Svako narušavanje uigranog narcizma završava ubojstvima putnika namjernika.
Znači li to da je publika pozvana osuditi junakinje?
Možemo li osuditi junakinje ogrezle u cijeloživotnu degradaciju?
Možemo li ikoga pravocrtno "osuditi"?
Za kakav život nas priprema obiteljski svinjac i njegovo ritualno zlostavljanje?
Crni nokti
Sestre Ibru žive na svinjogojskoj farmi ne znajući kako izaći na kraj s brigom za svinje i potrebom pronalaženja neke manje opresivne profesije. Poput cirkuskih klaunova, u skladu s čijom su manirom našminkane, one su istodobno i nespretne žrtve (svinjogojskog) sustava i njegove burleskne krvnice. I sama je svinja nadasve mnogoznačna životinja. Tradicionalno najpametnija, a opet podvrgnuta opernom užasu svakodnevnog masovnog uzgoja i klanja. Ako postoji dublji razlog sestara Ibru da pjevaju i plešu, potom i ubijaju učitelje pjevanja i plesanja, motivacija im zvuči kao čudan spoj cirkuske i zatvorske fikcije.
One žele slobodu od svinjarija.
One žele biti više od svinja koje podižu i proždiru.
Ali te slobode nema.
Glumci, osobito veoma apelativan Goran Guksić, uspješno love frekvenciju očaja poznatu nam iz posljednjih kadrova filmova potjere, u kojima slavodobitni zločinci ipak na kraju stradaju pod kišom policijskih metaka. U predstavi Tomislava Zajeca, kao i u filmu Natural Born Killers (1994.) redatelja Olivera Stonea i parcijalnog scenariste Tarantina, to se neće dogoditi. Sestre-ubojice proglasit će da se zločin uvijek isplati. Gledajući, međutim, trijumf njihove sveubilačke slobode, teško je u njemu razbrati išta osim valova panike i tjeskobe, zbog kojih se psihoza nikada ne uspijeva racvjetati u raskošnu ružu anarhije. Kao u dramama Heinera Müllera, Elfriede Jelinek ili Thomasa Bernharda, zločin ima posljedice mnogo dublje od formalne instance istrage i zakonskog kažnjavanja. Biti u zločinu slično je kao dobiti ulogu u de Sadeovim scenarijima: subjekti osciliraju između tupe apatije i brutalne agresije, bez terapijske moći uspostavljanja suradnje ili ravnoteže koja se neće u stotinki sekunde premetnuti u masakr.
Zajec daje naslutiti da je sljedeća etapa sestrinske isključenosti iz svijeta vezana i za mogućnost sestrinskog međusobnog obračuna, kao što i scenarij filma Natural Born Killers daje naslutiti da se završna obiteljska idila serijskih ubojica veoma, veoma lako može pretvoriti u erupciju uzajamnog zatiranja. Zločin je utoliko ludilo konspirativnosti, jer se savezništvo u zločinu posve lako može preokrenuti u ratnu zonu – u kojoj obavezno stradaju svi slučajni i namjerni svjedoci.
Stanje zločina kao dramsko stanje donosi sa sobom i posve opipljivu emocionalnu i intelektualnu plićinu, u kojoj likovi ili vegetiraju ili uništavaju. Plićina se pretvara u pustinju visoke napetosti kad svinje, kao izvori sestrinskih obiteljskih prihoda na farmi, odjednom počnu pobolijevati i umirati – kao i onda kad sestrama učini da je jedan od njihovih učiteljskih zarobljenika ipak uspio pobjeći iz zarobljeništva. Da bi opstala, psihoza se mora odvijati u posve izoliranim uvjetima. Stoga bi zlatna krletka s početka i kraja predstave mogla biti i groteskna slika sestrinske ambicije, stremljenja prema uzvišenosti koja skida sa sebe prizemnost sveopćeg svinjca. Taj elegantni ptičji stan ipak ih neće uspjeti osloboditi močvare koju žive, ma koliko pri tom ubojstva počinile. Baš kao i gospođi Macbeth, ruke su im stalno prljave.
Štake umjesto krila
Unatoč mnogim mučnim dimenzijama, Freyeva predstava ipak nudi i neku vrstu ljepote ili groteksne aure precizno provedenog rituala. I to ne samo onog žrtvenog. Lik ptice po imenu Flafy u izvedbi glumca Aleksandra Kabilja nespretno "leti" pozornicom mašući dvjema dugim štakama, uistinu sličnima nekoj vrsti podrezanih krila. Sestre ga nekoliko puta pokušavaju dokrajčiti, ali invalidna ptičica ipak im nekako umiče. Lik Tate (Josip Marković), također jedan od stradalnika sestrinske osvete i zatvorenik obiteljske drvarnice, dovezen je na pozornicu u invalidskim kolicima u poluživom stanju, nalik na krpenu lutku koja nespretno visi obješena na naslon svog sjedala, pa ipak će taj smoždeni Tata ustati da nespretno zapleše s jednom od svojih mahnitih kćeri. Veoma je teško objasniti zašto u tim prizorima nezamislive groteske ima neke čudne liričnosti. Možda je ono "nezamislivo" ujedno i najplodnija dimenzija grotesknog modusa: ako su principi preživljavanja utjelovljeni u sestrama ubojicama, onda mrtvi likovi moraju biti nemjerljivo humaniji od njih. Riječ je o liričnosti koja nema za svrhu prozvati neku jasno odredivu socijalnu nepravdu niti stati ispod stijega političkog protesta. Više je nalik natpisima vizualnog umjetnika Brucea Naumana, na kojima ispod pojma "dobrotvori" bljeska pojam "lijenost". Tako se u groteski uvijek pretapaju zločin i nemoć, kao što se u likovima žrtvi miješaju posvemašnja degradacija i dublje dostojanstvo.
Varaždinske Svinje, nastale prema tekstu Tomislava Zajeca iz 2001. godine, doživjele su već nekoliko scenskih uprizorenja, s time da drama u interpretaciji Damira Zlatara Freya doista nezaboravno pogađa "bujanje" groteksno neizmjerive samoljubivosti likova. Jedine olakotne okolnosti te izvedbe su redateljski humor i fini glumački rad na svakom detalju pokreta i emocionalnog naboja. Sve ostalo je briljantno napisana snomorica iz koje se civilizacijski ne uspijevamo probuditi. Riječ je o uprizorenju koje podsjeća i na surovu Freyjevu režiju Genetovih Sluškinja (2001.), u posve muškoj podjeli, s time da su Svinje još tamnija i nemilosrdnija predsava.
Predviđa li ona vladavinu najbezdušnijih ili je sustavno ismijava?
Sudimo li po političkim pozornicama, groteska samu sebe zatvara iza rešetaka, koliko god da se zatvorenici smiješe i smiješe i smiješe (citiram Shakespearea) pri odlasku s funkcija.