Ekofeminizam u svom holističkom pristupu analizira ne samo "drugost" žena, već i društveno marginalizirane skupine društva, kao i prirode i prirodnog
Iako Vandana Shiva govori o prividnom izostanku alternative mogućeg načina života, činjenica je da je to samo privid. I ona sama, zajedno s još nekoliko grana ekofeminizma nudi, zasad ili na mikroskali ili samo teoretski, nekoliko potencijalnih rješenja za uređenje društva.
PLANETARNA DEMOKRACIJA
Shiva rješenje vidi u suzbijanju monokulture i poticanju raznovrsnosti. Monokulture se vode za idejom "bolje više, nego manje": potrošačkim mentalitetom koji potiče masovnu proizvodnju i konstantnu izmjenu proizvoda, ostavljajući iza sebe opustošenu prirodu, iscrpljene resurse i nalazišta istih, zagađenje okoliša što neminovno utječe i na elementarne nepogode (reakcija zemlje na beskrajnu i iracionalnu eksploataciju). Proizvodnja monokulturnih umova, koja se prema Shivi odvija unutar svih institucija koje gradimo, otupljuju našu kognitivnu sposobnost shvaćanja i viđenja šire perspektive.
Shiva1 (2000: 113) govori o “planetarnoj demokraciji” nasuprot današnje “umiruće demokracije” , te “živoj ekonomiji” zasnovanoj na ljudskoj kreativnosti, inteligenciji i samoorganizaciji u kojoj se prihod osigurava na povratku rada, a ne povratu investicije kapitala. (prema Buzov2)
Planetarna demokracija je zasnovana na lokalnoj demokraciji, bazirana na živim (ekološkim) kulturama i globalizira mir, brigu i suosjećanje. Shiva uvodi i pojam biodemokracije u kojem svi sustavi znanja i proizvodnje koji koriste biološke organizme imaju jednaku vrijednost naspram imanentnog bioimperijalizma koji podrazumijeva zaštitu znanja i proizvodnje isključivo zapadnih korporacija.3 Bez uvažavanja “Drugih” i uključivanja istih u životni proces ostajemo siromašni i zakinuti za čitavu jednu sferu mogućih alternativnih rješenja, inovacija, kreacija, a nastojeći ih ukalupiti u monokulturni kalup potenciramo mogući sukob i/ili društvenu i ekološku katastrofu.
MINIJATURIZACIJA INDUSTRIJE I ANDMINISTRATIVNE UPRAVE
Françoise d’Eaubonne4 smatra da odnos ekologije i oslobođenja žena potrebuje ponovno zadobivanje vlasti nad tijelom (osloboditi se uvijek znači raspolagati tijelom i vremenom). Ističe kako je podložnost određenom autoritetu glavna prepreka neposrednoj demokraciji. Kritizira rascjepkanost rada i specijalizacija, tj. načelo automatizacije, zajedno s načelom atomizacije, naglašavajući kako su sve sfere života raspršene, s mnoštvom mikrosredišta čime se nalazimo posvuda, a zapravo nigdje konkretno, jer se sve razvodnjava i dijeli.
“Minijaturizacija je tehnički moguća na industrijskoj razini (proizvodne jedinice i sredstva iskorištavanja resursa) jednako toliko koliko i na razini administrativne uprave. Ona će biti odgovor enormnim i sofisticiranim kompleksima kojima upravlja malen broj stručnjaka, koji su i sami u službi još manjeg broja svemoćnih vlasnika proizvodnje.”5
Govori o decentralizaciji proizvodne moći, razvoju samouprave u manjim grupama ljudi koje će upravljati malenim skupinama sredstava za proizvodnju koje će pripadati reduciranoj i minijaturiziranoj industriji. Pojam rada (i plaće) nadomjestio bi pojam službe i razmjene izobrazbi. Tako bi ljudi, umjesto da prolaze čitave horde specijalista, bili sposobni sami rješavati probleme i svesti svoje opslužitelje na strogi minimum.
Smatra da bi razmjena rada bila puno efikasnija od ovog sustava gdje svakodnevno svoj rad tj. vrijeme prodajemo za novac kako bi mogli kupiti proizvode koji su produkti tuđeg prodanog rada/vremena. Čvrsto vjeruje kako upravo ekofeminizam može spasiti svijet od patrijarhata, osvijestiti ljude po pitanju uništenja okoliša, potencijalne nuklearne opasnosti i izopačenog sustava profita koji nas masovno porobljava.
SOCIJALNI EKOFEMINIZAM – "DIREKTNA AKCIJA"
Socijalne ekofeministice uglavnom početnu inspiraciju za svoju viziju svijeta nalaze u teoriji Murraya Bookchina koji smatra da kapitalizam treba nadomjestiti ekološki orijentiranim društvom. Odlike tog društva bile bi nehijerarhijski odnosi, decentralizirane zajednice, eko-tehnologije, organska proizvodnja hrane i industrijama po ljudskoj mjeri. Polazište svega bi bilo kreiranje društva koje nastoji živjeti u skladu s prirodom i ljudskim dostojanstvom.
Chaia Heller govori o moćnom vojnom industrijskom kompleksu i korporacijama kao glavnim odgovornima za zagađenja i pojačavanje efekta staklenika. Potencijalno rješenje vidi u konceptu "direktne demokracije" i o konceptu sličnom minijaturizaciji, dakle organizaciji unutar zajednica. Direktnu demokraciju naglašava kao stavku, jer država koja oduzima građanima moć uporabom opresivnih aparata (vojske, policije) da "direktno odrede i izvršavaju poslove proizvodnje, tehnološke primjene, zdravlja i obrazovanja vezano za zajednicu, prisvaja ulogu vlade."6
King i Sturgeon, u sličnom kontekstu kao Heller, govore o “pokretima direktne akcije”: aktivističkim performansima koje bi prakticirali ženski, antiratni, ekološki i pokreti za građanska i ljudska prava – novi društveni pokreti s novim načinom obraćanja javnosti. Oni su, za razliku od većine društvenih pokreta usmjereni na pojedincu ili društvu, ne prema političkoj vlasti i odnosima proizvodnje.
Heller ovakav način aktivističkog djelovanja putem javnih nastupa, billboarda, performansa naziva “ilustrativnom opozicijom”. One u konačnici imaju ulogu rekonstrukcije zajednice i osvješćivanja “slobodnog pojedinca koji ima kapacitete da direktno, etički i racionalno upravlja društvenim poslovima.” Potiču načela zelene političke akcije koje na prvo mjesto stavljaju demokratsku participaciju, nenasilje i poštivanje različitosti.7 Oslobađanjem pojedinca stvaraju se “liberalne zajednice” koje uključuju i žene.
ZAKLJUČAK ILI "PRVI" NASUPROT "DRUGIH"
Umjetno stvorena dihotomija od "Nas" čini dvije, tri, pet i više grupacija. Monokultura nam diktira koje su vrijednosti "Prvih" tj. bezvrijednosti "Drugih".
Zato Shiva i d’Eaubonne i Heller i mnoge druge ekofeministice propagiraju kontekst zajednica na lokalnoj razini, vraćanje ljudima mogućnosti odlučivanja o vlastitim sudbinama (ne da o tome odlučuje korporacijski sustav ili država), povratak demokracije u istinskom smislu riječi, dijalog između različitih i postizanje ciljeva nenasiljem i arbitražom, prihvaćanje diverziteta kao mogućnosti za napredak, brojne nove ideje, shvaćanja svijeta i mogućnosti boljitka. Ali osim toga, važno je istaknuti kako su svi ljudi dio prirode i ona je dio nas. Pod prirodu spada sva naša okolina i ne-ljudski stanovnici. Iako se polemizira oko etike skrbi i "pravog" načina tretmana i suživota sa životinjama i odnosa prema njima, ekofeministice se generalno slažu da treba živjeti u skladu s prirodom, a ne boriti se protiv nje.
Svaka opresija na pojedinca, opresija je na cijelo čovječanstvo, jednako kao što je i svaka opresija na prirodu samo udarac nama samima. Ekofeministice smatraju da je temeljni problem muški obrazac ženske subordinacije i degradacije zapravo prototip za mnoge druge oblike zlostavljanja.
Tako nam povijesno brojni pojedinci svojim primjerom pokazuju da postoji podudaranje aktivističkih oponiranja protiv potlačivanja crnaca i žena, kao i potlačivanja životinja, čime se otvara paralelizam između rasizma, seksizma i specizma. Stoga aktivisti za prava, odnosno oslobođenje životinja ističu sljedeći slogan: "Oslobođenje životinja je oslobođenje ljudi."8 (Govedić i Marjanić, 2008; 9)
Ulomak iz veće cjeline koju je autorica napisala kao završni rad na Odsjeku za kulturalne studije (kolegij: Spolni i rodni identiteti) pod naslovom RASIZAM=SEKSIZAM=SPECIZAM (ekofeministički argumenti).
Bilješke:
1 Shiva, V. , “Prijetnje biološkoj i kulturnoj raznolikosti”, Treća br.2, sv. 2 , Centar za ženske studije, Zagreb (2000), str. 113.
2 Buzov, I. "Prema ekofeminističkom društvu, ili o svijetu u kojem razlika ne stvara hijerarhiju i dominaciju", U: Ekofeminizam nova politička odgovornost, Colorgrafx, Beograd (2012), str. 62.
3 Shiva, str. 114
4 d' Eaubonne, F. , "Što bi moglo biti ekofeminističko društvo",. Treća br.2, sv. 2 , Centar za ženske studije, Zagreb (2000), str. 62.
5 Ibid., str. 61.
6 Buzov, str. 64.
7 Bookchin, iz Buzov 2012; str. 74.
8 Govedić N. , Marjanić S. , "Prvo lice životinjske jednine", Treća X/ 1 , Centar za ženske studije, Zagreb (2008), str. 9.