O pozadini katalonskog referenduma
Dana 11. rujna 2012., na Katalonski nacionalni praznik, oko milijun i pol ljudi zaogrnutih žuto-crvenim katalonskim zastavama okupilo se u Barceloni, glavnom gradu te španjolske pokrajine, kako bi istaknuli svoju želju za nezavisnošću od Kraljevine Španjolske. Krajem istog tog mjeseca u katalonskom je regionalnom parlamentu prihvaćena rezolucija kojom je odobreno raspisivanje referenduma za neovisnost. Referendum je bio predviđen za 2014. godinu.
Na tristotu godišnjicu pada Barcelone u Ratu za španjolsko nasljeđe, 11. rujna 2014., dva milijuna Katalonaca u već dobro poznatom folkloru žuto-crvenih zastava okupilo se na ulicama Barcelone kako bi formirali slovo V (kat. votar: glasovanje). Taj čin simbolizirao je zahtjev za demokratskim izjašnjavanjem o budućnosti Katalonije. Krajem rujna predsjednik katalonske regionalne vlade Artur Mas i Gavarró odredio je 9. studeni 2014. kao službeni datum održavanja referenduma. Očekivala se reakcija nacionalne Vlade u Madridu, formirane od strane konzervativne stranke desnoga centra PP (Partido Popular), koja svojom dosadašnjom oštrom retorikom i hladnim pristupom Kataloncima nije ostavljala previše nade. Nekoliko dana nakon objave datuma, Ustavni sud u Madridu proglasio je referendum ilegalnim.
Usprkos zabrani i napetim odnosima između Barcelone i Madrida, odlučeno je da će se referendum održati iako njegovi rezultati neće biti pravno obvezujući. Referendumu se konačno odazvalo 2,3 milijuna birača od ukupno 5,5 milijuna građana s pravom glasa u pokrajini Kataloniji. Od ukupnog broja glasača, 81 posto odgovorilo je pozitivno na oba postavljena pitanja: "Želite li da Katalonija bude država?" i "Želite li da bude nezavisna?". Svega 10 posto izjasnilo se kako žele da Katalonija bude država, ali ne i neovisna od Španjolske, dok je tek 4,5 posto zaokružilo negativan odgovor na oba pitanja.
U ovom trenutku ne može se znati hoće li rezultati referenduma dovesti do boljih pregovaračkih pozicija za Katalonce unutar Kraljevine Španjolske, eventualne federalizacije zemlje, ili će Katalonci inzistirati na promjeni španjolskog ustava i raspisivanju obvezujućeg referenduma koji bi mogao dovesti do otcjepljenja.
Legitimacija štednje separatizmom Ipak, zanimljivo je primijetiti da je u anketama provedenima 2005. godine svega 14 posto Katalonaca izrazilo želju za otcjepljenjem. Nakon nedavno održanog referenduma 9. studenog, taj postotak iznosi 80 posto, odnosno vjerojatnije između 50–60 posto ako u obzir uzmemo cjelokupno biračko tijelo (izlaznost na referendumu bila je manja od 50 posto). Naglu erupciju separatizma svakako treba povezati s pojavom ekonomske krize 2008. godine pa stoga stvarnu prirodu suvremenog katalonskog nacionalizma valja tražiti u ekonomiji. Katalonija je ekonomski najsnažnija španjolska regija te jedna od 10 najsnažnijih u Europi. Sa svojih 7,5 milijuna stanovnika čini svega 15 posto ukupnog stanovništva Španjolske, dok istovremeno tih 15 posto stanovništva donosi 20 posto ukupnog španjolskog BDP-a. Od cjelokupnog iznosa prikupljenog poreza u Španjolskoj, 22 posto prikuplja se u Kataloniji, a ona donosi i 25 posto španjolske turističke dobiti i 27 posto prihoda od ukupnog španjolskog izvoza.
Katalonija kao najbogatija španjolska regija u zajedničku madridsku blagajnu šalje više novaca nego što joj se iz nje vraća. Usporedno s pojavom ekonomske krize i socijalnih problema koje ona sa sobom nosi, u Kataloniji je došlo do naglog porasta želje za promjenom takve unutarnje politike. Najjača katalonska stranka u vremenu nakon Francove smrti jest stranka desnog centra CiU (Convergència i Unió). Stranka koja je zaslužna za stvaranje katalonske autonomije 1979. godine, u godinama aktualne ekonomske krize zaoštrila je politički diskurs u smjeru stvaranja nezavisne katalonske države. Može se reći kako se CiU do danas na vlasti u Kataloniji održala upravo obećanjima o raspisivanju referenduma za katalonsku nezavisnost. Ekonomska politika kakvu zagovara ova vladajuća stranka na čelu s predsjednikom Arturom Masom svodi se na politiku radikalnih socijalnih rezova i mjera štednje.
Katalonija je u vrijeme krize postala najzaduženija španjolska regija. Kako bi riješio taj problem, Mas ju je izložio eksperimentu dobro poznate politike štednje i rezova, što je uništilo regiju socijalnog blagostanja iz vremena prije krize. Financijski rezovi u školstvu (12 posto), zdravstvenoj skrbi (11 posto), javnim službama (15 posto) i ostalim sektorima očigledno nisu donijeli pozitivne rezultate te je neučinkovitost vlastite politike valjalo prikriti evociranjem katalonskog nacionalizma i guranjem nacionalnog pitanja u fokus javnosti.
Ekonomska retorika Katalonski nacionalizam i separatistički osjećaji taloženi u posljednjih 300 godina, potpomognuti ljevičarskim otporom prema fašističkoj diktaturi u Madridu, iskorišteni su od strane političkih elita kako bi se skrenula pozornost od vlastite političke neučinkovitosti i brojnih korupcijskih skandala. Ovdje svakako valja istaknuti slučaj Jordija Pujola, osnivača stranke CiU, tvorca katalonske autonomije i svojevrsnog "oca" suvremenog katalonskog nacionalizma. Ovoga je ljeta otkriveno kako je Pujol na svojim tajnim računima u Andori i Švicarskoj nagomilao milijune eura ne plaćajući tako porez u Španjolskoj, odnosno Kataloniji.
Tradicionalno jaka katalonska ljevica, razjedinjena u nizu različitih partijskih varijanti, vjeruje kako bi socijalno pravedniju državu lakše bilo ostvariti u nezavisnoj Kataloniji nego što je to trenutno moguće u Kraljevini Španjolskoj. ERC (Esquerra Republicana de Catalunya) je socijaldemokratska stranka, najjača oporbena snaga u katalonskom regionalnom parlamentu, koja zastupa otcjepljenje. PSC (Partido de los Socialistas de Cataluña) je katalonski ogranak PSOE (Partido Socialista Obrero Español), najjače španjolske socijaldemokratske stranke. PSOE i PSC zalažu se za mogućnost katalonskog demokratskog izjašnjavanja, ali u konačnici rješenje vide u federalizaciji zemlje. Tu su koalicija stranke zelenih ICV i komunista EuiA koji podržavaju i ideju federacije i otcjepljenja, dok se CUP, antikapitalistička stranka s nekoliko zastupnika u katalonskom parlamentu, zalaže za izlazak Katalonije iz Kraljevine Španjolske, ali i iz Eurozone.
Katalonski argumenti za nezavisnost i otcjepljenje od Španjolske zaista su više ekonomske prirode negoli etničke ili jezične. Ti argumenti svode se na negodovanje zbog gubitka novca koji se ulaže u nerazvijenije španjolske regije poput primjerice Andaluzije i Ekstremadure. Takva retorika, svojstvena brojnim suvremenim separatističkim pokretima poput flamanskog, sjevernotalijanskog ili škotskog, podsjeća na onu Slovenije i Hrvatske iz razdoblja 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih godina prošloga stoljeća koja se također svodila na negodovanje radi odljeva novca za južne jugoslavenske pokrajine poput Kosova.
No kao što su i Slovenija i Hrvatska uvozile velike količine jeftinih sirovina i hrane iz manje razvijenih dijelova Jugoslavije kako bi ih potom industrijski preradile, a od toga zatim i profitirale, tako je i Katalonija veliki uvoznik jeftinijeg materijala iz Španjolske. Katalonci u velikoj mjeri baš na temelju tako uređenih trgovačkih odnosa unutar Kraljevine Španjolske ostvaruju visoke stope izvoza industrijske robe. Upravo bi zbog toga bilo kakav traumatičan scenarij razlaza između Katalonije i Španjolske bio poguban kako za španjolsko, tako i za katalonsko gospodarstvo.
Alternative nepostojanju alternative Ono što ne ohrabruje jest retorika španjolskih vladajućih struktura koja se svodi na opetovano negiranje postojanja katalonske države u povijesti i na iskaze apsolutne nespremnosti na bilo kakav ustupak prema katalonskoj inicijativi za neovisnošću. Nastavak takve politike bez dijaloga mogao bi značiti konačni okidač za raspad postojeće španjolske države.
Situacija bi se mogla umiriti promjenom retorike, odnosno promjenom sadašnjih vladajućih političkih struktura na obje strane. Dok u Barceloni postoje umjerenije opcije koje se zalažu za pravo izjašnjavanja katalonskog naroda, ali u konačnici ne žele otcjepljenje nego federalizaciju, na nacionalnoj španjolskoj političkoj sceni pojavila se nova politička struja koja bi mogla unijeti promjenu i u odnose između Barcelone i Madrida. Riječ je o lijevoj antikapitalističkoj stranci Podemos osnovanoj početkom ove godine, čija popularnost neumorno raste. Stranku su osnovali mladi intelektualci okupljeni na prosvjedima protiv vladine politike mjera štednje. Svega nekoliko mjeseci nakon svoga osnutka, zahvaljujući iznimnim rezultatima na izborima za Europski parlament, naizgled neozbiljna i beznačajna grupa aktivista pronašla je svoje mjesto na dosada dvostranačjem zamorenoj španjolskoj političkoj sceni. Iako je Podemos na spomenutim izborima za Europski parlament u Kataloniji dobio nešto manje glasova nego u ostatku Španjolske, potpora stranci i u toj pokrajini osjetno raste. Usprkos činjenici da ne priželjkuje katalonsko otcjepljenje koje bi za španjolsko gospodarstvo značilo veliki udarac, stranka Podemos podržava ustavne promjene i katalonsko pravo na demokratsko izjašnjavanje što, sudeći prema trenutnom stanju, predstavlja nužan korak u mogućem rješenju katalonskog pitanja.