Nije čudno što se životinje rađaju na planinama, na kopnu i moru; uzrok su tome građa, i hrana, i priroda. No, da iz vatre nastaju ptice zvane pirigoni, da žive u istoj toj vatri i njome se hrane, leteći ovamo-onamo, to je već čudesno. Divljenje izaziva i okolnost da te ptice, čim izađu iz vatre-hraniteljice i dotaknu hladno nebo, odmah skončavaju. A koji je uzrok da se iz vatre rađaju, a od zraka umiru, prepuštam drugima neka kažu.
Zmija ljutica obavlja snošaj ispreplevši se sa ženkom; ona pripušta mladenca i nimalo se ne protivi. No kad su pri kraju ljubavne naslade, mlada suprugu naplaćuje visoku cijenu pristanka na seks; priljubivši mu se uz vrat, odgrize mu glavu. On umire, a ona biva oplođena i zatrudni. Ne liježe jaja, nego žive mlade, i već obdarene zlom zmijskom prirodom: izgrizu majčinu utrobu i tako izlaze osvetivši oca. Što su prema tome, dragi moji tragičari, Oresti i Alkmeoni?
Ove je rečenice napisao Klaudije Elijan, Rimljanin koji je živio krajem drugog stoljeća, za vladavine cara Septimija Severa (193-211). Elijan je pisao na grčkom; odlomak koji sam ovdje preveo potječe iz njegova djela O osobitosti životinja, zbirke zanimljivosti o životinjama okupljenih, bez posebnog reda i plana, u sedamnaest knjiga (u Elijanovo vrijeme, svitaka papirusa). Zanimljivosti o životinjama za nas su nepretenciozno, zabavno štivo - vjerojatno su nešto slično bile i za Elijanove suvremenike - ali i zagonetka: kako je to moguće?
Ljudsko i ne-ljudsko Da je čovjek mudar i pravedan, da se brine za svoju djecu, da roditeljima iskazuje dolično poštovanje, da pribavlja sebi hranu, izbjegava zamke, i čini sve ostalo što mu daruje priroda, to neće biti neočekivano; čovjek, naime, ima sposobnost govora, najvredniju od svega, i sposobnost razmišljanja, koja je najspasonosnija i najkorisnija; osim toga zna se i bojati bogova i štovati ih. Ali da i nijeme zvijeri zahvaljujući prirodi imaju udjela u određenoj vrlini, da se i kod njih susreću mnoge i divljenja vrijedne ljudske odlike, to je već nešto posebno. Temeljito poznavati njihova osobita svojstva, i ono čime se ostale životinje odlikuju ništa manje nego ljudi, to je obilježje kulturna i visoko obrazovana duha.
Predgovor djela o osobitostima životinja počinje od ljudi. To smo mogli i očekivati. Prva naša reakcija: životinje su ono što mi nismo. Susret sa životinjama jača naš ego, profilira granice našeg identiteta. To je baština naše dominantne kulture i naše dominantne religije. Ljudska posebnost, dostojanstvo i samosvijest lice su čije je naličje ljudska odvojenost od prirode, razlika ljudi i životinja.
Stoga mogućnost da se i kod životinja mogu susresti “mnoge i divljenja vrijedne ljudske odlike” pomalo uznemirava. Kao što je – poprilično – uznemiravala i mogućnost da čovjek i “majmuni” imaju zajedničkog pretka.
Kirnjice i papigače Jedne drugima pomažu, poput ljudi koji su vjerni i iskreni suborci, ribe koje poznavatelji morskog ribolova vole zvati kirnjicama, a žive u otvorenom moru. Svaka od njih, kad shvati da je član jata uhvaćen, dopliva čim brže može, podupre ga leđima, i zalijetanjem i guranjem iz sve snage pokušavaju spriječiti da bude izvučen. A i papigače su dobri zaštitnici svoga rodnog jata. Okupljaju se i žurno grizu tunju da bi spasile uhvaćenoga; često je pretrgnu i vrate mu slobodu, ne tražeći za spašavanje nikakvu naknadu; često im i ne uspije, ali ipak daju sve od sebe.
Živeći u vrijeme nakon Darwina, tražili smo drugačiji način da sačuvamo ljudsko dostojanstvo i ljudsku posebnost. Dosjetili smo se onda tome da su životinje strojevi, sklopovi uvjetovanih reakcija koje je “izravno u gene” upisala evolucija: milijuni i milijuni godina prirodnog odabira, opstanka i razmnožavanja najsposobnijih i najprilagođenijih. Iz takve perspektive, ono što se nama može činiti kao voljna, planirana radnja tek je izvršavanje algoritma sastavljenog neovisno o pojedinom organizmu. Sve je ostalo antropomorfizam, pripisivanje ne-ljudskome misli, želja, osjećaja koje imaju ljudi. A to je naprosto smiješno (vidi Elijana: “vrate mu slobodu, ne tražeći za spašavanje nikakvu naknadu”).
Sova kao talisman Lukava je životinja, i čarobnicama slična, sova. Kad je uhvaćena, prvo opčini ptičare, te je nose uokolo kao ljubavnicu ili, časna riječ, kao talisman - na ramenima. A noću ona za njih bdije i glasom, kao da baja, šireći hipnotičku i zanosnu čaroliju, privlači ptice i posjeda ih blizu sebe. A ponekad i danju pticama prijeti lukavstvo drugačije vrste, imitiranje: svaki put složi drugačije lice, od čega sve ptice bivaju opčinjene i ostaju šokirane, obuzete silovitim užasom zbog onoga što sova prikaže.
Izbjegavanje antropomorfizma nije, međutim, bilo idealno rješenje. Nije nam omogućilo, recimo, da shvatimo sve o životinjama. Usto, i posve mimo “znanstvene objektivnosti” i “dostojanstva”, za lovce - koji su tisućama godina predviđali kretanje lovine zamišljajući što životinje namjeravaju, što misle i osjećaju - antropomorfizam je čitavo vrijeme bio vrlo efikasan pristup.
Ako, međutim, Elijanov antropomorfizam izgleda smiješno (a izgleda), to upućuje na dvoje. Prvo, možda je Elijan htio da neke njegove pričice budu smiješne. Možda se zafrkavao. (Kao što zaziremo od pripisivanja namjera i želja životinjama, tako nam je teško prihvatiti da su ljudi prošlosti mogli biti neozbiljni.) Drugo, možda je Elijanov antropomorfizam pretjeran zbog izostanka kontrole.
Ne znaju male jegulje Što se tiče spola, neke se životinje dijele na mužjake i ženke, ali druge ne; za njih se tek po analogiji može reći da na svijet donose mlade i da su noseće. Kod životinja koje život provode na jednom mjestu nema dvojnosti spolova, kao ni kod školjkaša. Kod mekušaca i rakova nalazimo mužjake i ženke; tako je i kod svih životinja koje imaju noge, bile dvonošci ili četveronošci; ukratko, tako je kod svih koji parenjem proizvode žive mlade, jaja ili ličinke. (...) No, kod kukaca i riba susreću se slučajevi odsutnosti dvojstva spola. Na primjer, jegulja nije ni mužjak ni ženka, i ne može ništa roditi. Oni koji tvrde da se katkad nađu jegulje s potomstvom u obliku vlasi ili crva pričvršćenim za njihova tijela naprosto nasumično nagađaju, jer nisu pažljivo promotrili položaj takvih pričvršćenja. Naime, nijedna jegulja niti životinja te vrste ne može roditi mlade ako prethodno ne položi jaja; a nikad nije viđena jegulja s jajetom. Životinje koje rađaju žive mlade nose ih u maternici, i vrlo tijesno pričvršćene, a ne u trbuhu; jer, da se zametak nalazi u trbuhu, bio bi izložen procesu probave kao svaka hrana. Kad ljudi dvojstvo spola kod jegulja argumentiraju time da je glava mužjaka veća i duža, a glava ženke manja i tupasta, brkaju različitost vrsta s različitošću spolova.
Ovo, kao što odmah vidite, nije zabavan tekst. I svrha i stil sasvim su drugačiji. I ovo je djelo izvorno na grčkom, ali nije ga napisao Klaudije Elijan, nego - pet stoljeća ranije - Aristotel, u doba dok su Rimljani ratovali s Latinima i Samnićanima. Za razliku od Elijana, Aristotela nisu zanimali dramatičnost i priča, nego, po slavnim riječima filozofa iz Stagire, “što” (on je smatrao da potrazi za uzrocima nužno prethodi istraživanje činjenica). No, Aristotelu je bilo važno i kako se do podataka dolazi. Primijetite njegovo “nisu pažljivo promotrili”; ono implicira da Aristotel jest pažljivo promotrio.
Priče stočara i pastira I tu je, mislim, glavna razlika između Aristotela i Elijana. Antropomorfizam je tek sekundaran. Za razliku od Aristotela, Elijana ne zanima previše istinitost njegovih priča. Elijanovi su izvori „čuo sam“, „pričaju“, ponekad „pročitao sam kod toga i toga“. Autoru ne pada na pamet da neku od tuđih priča i provjeri, da sam pokuša (kako bismo danas rekli) „reproducirati pokus“. Tek kad iznosi nešto što mu se čini jako nevjerojatno, Elijan doda pomirljivi komentar poput „Mada ovo izgleda kao izmišljotina, ipak neka bude zabilježeno, iz poštovanja prema Apolonu.“ U toj nonšalantnosti ima i šarma, kao kad piše o kozama:
Poseban način disanja, po nečemu izdašniji nego kod drugih životinja, ima koza. Naime, priče stočara i pastira kažu da ona diše na uši i nozdrve, i da su po osjetima najistančanije od svih dvopapkara. Uzrok zbog kojeg je tako ne znam; koliko sam znao, već sam rekao. No, ako je i koza Prometejevo djelo, on će sam znati zašto ju je htio takvom stvoriti.
Jeste li već čuli da Aristotel i Elijan dojmljivo se razmještaju na dva pola antičkog intelektualnog života (i našeg odnosa prema tom životu). Jednome se divimo; u njemu je zametak svega onoga što je stvorilo modernu civilizaciju: kritičnosti, skepticizma, eksperimenta, vlastitog uvida. Drugome se, pomalo svisoka, smješkamo; on je, u najboljem slučaju, kozer, netko s kim je ugodno popiti kavu, netko tko bi mogao popunjavati rubriku “Jeste li već čuli da” u Politikinom zabavniku.
Međutim (pecka pomisao), što ako je i ovdje stanje kao kod tanga koji plešu antropomorfizam i anti-antropomorfizam? Što ako ni jedan ni drugi pristup - ni prikupljanje činjenica ni opijanje pričama - nisu u stanju pokriti cijelu istinu o antici? Što ako je razumijevanje antike nemoguće samo s Aristotelom, a bez Elijana - i obrnuto?
Ptica pčelarica leti, kako kažu, obrnuto od svih drugih; ostale idu očima naprijed, a ona na suprotnu stranu. I zaista se čudim prirodi leta kojim se kreće ova životinja, leta posebnoga, neočekivanog i neuobičajenog.