Prekretnički album kanadskih indie-rockera
Na svom četvrtom albumu Arcade Fire se još jednom suočavaju sa za njih već tradicionalnom zadaćom snimanja velikog rock albuma. No, ako su formulu pogodili odmah iz prve s Funeral, nepotrebno je razvodnili s Neon Bible te usavršili s The Suburbs, na Reflektoru su je jednim većim djelom odlučili napustiti. Premda su oduvijek bili epski bend, ovdje su prigrlili novu i drugačiju razinu ambicije. Reflektor je prekretnička ploča u smislu u kojem je to primjerice Low bio za Bowiea, Remain in Light za Talking Heads ili Achtung Baby za U2. Drugim riječima, bend se ovdje proteže daleko izvan svoje komforne zone, pritom ni u jednom trenutku ne napuštajući svoju izvornu emociju. Springsteenovska grandioznost zamijenjena je princeovskim šarenilom i ukroćenim eksperimentalizmom srednje faze Talking Headsa, dok pjesme zrače kompleksno promišljenim aranžmanima koji su vrlo često u kontrapunktu s gotovo živom energijom svirke.
Reflektor je hrabro konstruiran kao dvostruki album čije su dvije cjeline povezane skrivenim zvučnim kolažom, što je sitnica koja odaje da je riječ o bendu koji je svoju lektiru na temu epskih dvostrukih albuma itekako dobro proučio. Reflektor posjeduje sve vrline i mane koje propisuju zakonitosti takvih ostvarenja. Maratonsko trajanje ovdje samo igra u korist možda i nikad raspoloženijeg benda. Premda plesnije nego prije, vjerojatno ponajviše zbog umiješanosti Jamesa Murphyja iz LCD Soundsystem u produkciju, pjesme još jednom pršte mješavinom melankolije i optimizma sada već tako tipičnom za ovaj bend. Glavna osobina većine ovih pjesama je ne samo instrumentalna rastezljivost, posebice u vidu ritam sekcije koja nikad nije bila naglašenija, nego i sposobnost prožimanja općeg i osobnog emocionalnog angažmana koja cijeloj prići daje notu univerzalnosti. Win Butler je doduše nešto zagonetniji u tekstovima nego prije, no zadržao je sposobnost da određene fraze bez većih problema usadi u podsvijest slušatelja. Najveća razlika u njegovom pristupu ovog puta je odsutnost one “iskrenosti iz predgrađa” koja je krasila prethodnike. Umjesto toga ovdje prevladava nešto mračnija crta urbane rezignacije kakvu je bend dosad rijetko pokazivao. Povezavši ritmičku prisutnost s nešto nervoznijim, paranoidnijim pristupom dodatno su proširili svoj ionako velik spektar raspoloženja i utjecaja. Ovim albumom Arcade Fire su se još jednom uključili u besmislenu utrku za “najveći bend na svijetu”. No, za razliku od stotine drugih, oni ovdje u tematskom, instrumentalnom i ponajviše emocionalnom smislu nude dovoljno argumenata da se ta titula učini barem nešto manje uzaludnom.