Kako sam spasio Europsku uniju
“Zapravo sam htio biti pekar“, rekao sam.
“Pekar – koji noću radi?“ pitala je moja mentorica.
(Tih su godina friški eurozastupnici još uvijek uživali pravo semestralnog mentorskog savjetovanja.)
“Ne to, nego da nikad ne budem kruha gladan“, rekao sam. “Naravno, bio sam još dijete, tada. Okolnosti su me prisilile da odbacim tu zamisao o doživotnom pekarenju, da prihvatim neke navodno izglednije opcije.“
“I tako si postao konzultant.“
“Tako je. Isprva samo konzul bez portfelja, kasnije sam proširio djelatnost. A onda je došla kriza. Promet je rapidno opadao, poslovni običaji promijenili – nitko se više nije želio konzultirati. Ni o čemu. Tek tada sam se učlanio u Stranku. Životario joj na marginama, po prigradskim filijalama. I tako sve do izbora.“
Doživljaji eurozastupnika “Za Europski parlament“, reče mentorica.
“Za Europski parlament. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam upravo ja bio izabran. I što je najbitnije, izbori uopće nisu bili namješteni, nikakav načelni dogovor nije bio utanačen – kunem se, ali znam da mi to nitko neće vjerovati. Završio sam tako u Strasbourgu, ja, koji jedva natucam engleski.“
“Ali odlično natucaš hrvatski.“
“Da, odlično natucam hrvatski. Moj materinji i paterinji jezik. Ali natucanje je natucanje, makar bilo na visokoj razini. Uglavnom, nastojao sam govoriti što manje – bilo na engleskom, bilo na hrvatskom – pokušavao sam gledati svoja posla, sustavno ostavljati dojam nebitnosti i nezamjenjivosti. Ali, u Strasbourgu to ne ide tako lako. Kao zastupnik Europskog parlamenta ne možeš se vječno provlačiti, prije ili kasnije naći će se netko tko će te ‘ispipati’, na ovaj ili onaj način. Taj netko bila je u mojem slučaju Kalina Zumberlich, zastupnica jedne istočnoeuropske države koja me – jednog začudno toplog jesenjeg predvečerja, a nakon plenarne sjednice o viškovima kozjeg mlijeka – pozvala na stranu.“
“Na koju stranu?“
“To ni meni isprva nije bilo jasno. Zato sam joj i dopustio da me povede. Ispalo je da je strana na koju je Kalina mislila smještena na jugoistočnim rubovima grada, već posve blizu Rajne. Tamo smo se zaustavili na komadiću tratine omeđenom niskom ogradom – bila je to ukusna, rustična, šareno ofarbana tarabica. Kalina je legla posred opisane tratinice, legla je kombinirano, bočno-nauznak, da bi me, namjestivši se konačno kako je zamislila, na tečnom rutenskom (koji je swahili istočne Europe) zamolila da izgovorim čarobnu riječ.“
“Čarobnu riječ?“
“Da. Prilikom polaganja zakletve za Europski parlament svaki zastupnik dolazi u posjed čarobne riječi. Koja je tajna pa je samim time ne smijem ni reći. Bilo kako bilo, Kalini sam rekao tu čarobnu riječ, ona je bila zastupnica kao i ja, rekao sam joj tu jadnu lozinčicu – valjda je ista za sve zastupnike, mislio sam. Kalina se tada pridigla i zatražila da joj isplazim jezik s kojega je kavenom žličicom sastrugala plak i bacila ga daleko, skroz do rijeke, na neki šaš, leden-lopoč ili slak. Potom mi je objasnila kako sam upravo sudjelovao u malom, ali neobično važnom ritualu koji – avaj! – osigurava opstanak Europskoj uniji. Kada ga netko od zastupnika ne bi obavio jedanput na tjedan, Europska unija zasigurno bi se raspala, rekla je. Previše je tu birokracije, proturječnosti i zakulisnih igara, dodala je.“
“I ti si u to povjerovao?“
“Zašto ne? Ako je majanska civilizacija imala ritual kojim je svake 52 godine spašavala svijet od propasti, zašto nešto slično ne bi imala i Europska unija? Povjerovao sam u to, prihvatio to kao gotovu činjenicu, ali mi je – to – zakobicnulo veći dio svjesnosti. Ako Europska unija opstaje na temelju ovakve lakrdije, pomislio sam, postavlja se pitanje je li to doista ona prava Europska unija o kojoj smo sanjali desetljećima? Postavlja se pitanje jesmo li mi u srpnju 2013. doista primljeni u pravu Europsku uniju ili pak u neku blijedu, ektoplazmičku kopiju iste? Nametnula mi se sablasna izvjesnost: prava Europska unija još je daleko od nas, krije se u tko zna kakvim zavijucima duha, tijela, Zemlje, svemira, čega god. I tko zna kakve još tegobne prepreke trebamo prijeći da bismo do prave Europske unije došli, kakve uvjete trebamo ispuniti da bismo u pravu Europsku uniju ušli.“
“I zato si se obratio meni?“
“Da. Potreban mi je savjet.“
“Ako ti je potreban, evo, dajem ti ga: trebao si biti pekar. Makar, i tada bi sve bilo isto.“
Prava Europska unija Godinu dana poslije, sve je bilo drukčije. Još uvijek sam, istina, figurirao kao poslanik u Europskom parlamentu. Još uvijek sam povremeno sudjelovao u mističnim ritualima za očuvanje EU. Još uvijek sam primao za naše prilike sasvim pristojnu plaću. Ali je moja mentorica u međuvremenu avanzirala u pralju.
“I?“ pitala me. “Još uvijek želiš biti pekar?“
“Koji noću radi? Ne. Prošlo me to, pomalo.“
“To je dobro. Znači da se suživljuješ. I drago mi je da si baš danas došao.“
“Da?“
“Da. Pođi sa mnom“, reče pa me povede u kuhinju.
Bila je to kombinacija klasične i veš-kuhinje. Na jednom od plinskih kola kuhao se divovski lonac bijelog veša. Cijela je prostorija malaksavala pod teškim zavjesama vodene pare, a gore, pri svjetlarniku, formiralo se par minijaturnih flokusa. Sve opisano je, k tome, vonjalo na donje dijelove tijela, ako ne i na nešto gore. To, nešto gore, krilo se u sudoperu pretrpanom nezamislivo prljavim, skorenim, upravo fosiliziranim posuđem. Ili pak malo sa strane, na takozvanoj radnoj površini, gdje je izdvojena od prljave gomile stajala malena plastična zdjela do vrha ispunjena paučinastom plijesni.
“To je ono što sam ti željela pokazati“, rekla je pralja, uzela zdjelu u obje ruke, prinijela je mojoj osobnosti s vidnim naporom, kao da nosi nešto teško.
Tutnula mi je zdjelu pod nos.
“Ne udiši!“ dreknula je. “Samo gledaj.“
Bilo je potrebno dobrih petnaest sekundi da mi se oči naviknu na neobičan način na koji je paučinasta tvorba prelamala svjetlost.
“Jesi vidio?“ pitala je pralja, ali ja nisam vidio ništa.
“Samo ne dodiruj“, rekla je. “Budi strpljiv.“
Sve što sam vidio bila je fina, neizmjerno bogata paučina, poput kakve pošteno izmutirane super-baršun-mace, da se tako izrazim.
Pralja mi je iznenada, iz čistoga mira, nabila cijelu zdjelu na lice.
“Sad ćemo to srediti jednom za svagda!“ rekla je trijumfalno.
Zgađen, stao sam otirati vlažnu paučinu koja me škakljala po obrazima, iritirala oči, ulazila u nosnice. Mirisala je na smradove dotad neonjušene. Pokušao sam otvoriti vodu iznad sudopera, ali sve što sam dobio bilo je potmulo brujanje presušenih vodoinstalacija.
“Uzalud“, reče pralja. “Nećeš se oprati sve do kraja vječnosti. Žao mi je što si se baš ti morao naći u ovoj ulozi, ali... ovime je EU definitivno spašena!“
“Znači, ovo je samo još jedan besmisleni ritual?“ pitao sam.
“Naprotiv. Imao si potpuno pravo. Ovo u čemu smo do sada živjeli jest bila blijeda kopija EU, ali original si uspijevao pojmiti jedino i samo ti. Imaš prokleti dar, u tome je stvar! Zato sam, u suradnji s Europskom komisijom i jednim drevnim tajnim društvom, sredila zamjenu. Ovo tu izgleda kao plijesan, zar ne? Ali ovo tu nije plijesan, već sintetično-mistični medij na bazi nanotehnologije uzgojen na tajnom imanju blizu Poděbradyja. (Govorim o programu na koji je otišlo 45% europskog budžeta za ovu godinu!) Medij je to kojim smo upravo obavili ovu eklatantnu zamjenu: mijenjali smo pravoga tebe za lažnu EU!“
“Znači...“
“Tako je. Ti više nisi ti.“
Trebao sam biti pekar Vrijeme je da odem iz ove ludare, pomislio sam i izašao iz kuhinje hitrim korakom, izašao iz cijelog tog depresivnog, memljivog apartmana, našao se u kolopletu ulica strasburškog donjeg grada. Odlučio sam ući u jednu zgodnu kavanicu da se malo smirim. Odlučio, otvorio vrata, ušao, zatvorio vrata za sobom, da bih se našao u onoj istoj veš kuhinji one iste pralje, moje bivše mentorice koja je u rukama još uvijek držala sada već napola praznu kutiju sablasne plijesni i gledala me malo iznad očiju.
“To su nužne nuspojave. Bojim se da ne možeš nikuda. Ostatak vječnosti provest ćeš u ovoj veš kuhinji. A možda i nećeš. Upravo mi je stigla sretna vijest – avanzirala sam u mažoretkinju!“ rekla je novopečena mažoretkinja.
I veš-kuhinja trenutno se preobrazi u omalen hangar u kojem su kaotično lebdjeli mažoret štapovi, svako malo me udarajući po glavi, tijelu i po svemu ostalom, uostalom.
Mažoretkinja je napuštala hangar dovikujući mi kroz šikaru letećih štapova:
“I imao si pravo u još jednoj stvari – trebao si biti pekar!“