Nedavni nastup Marka Lanegana i pratećeg mu benda, kultnih glazbenika iz Seattlea, bio je uspjela premijera galerije Lauba kao novog zagrebačkog koncertnog prostora
Mark Lanegan vratio se zagrebačkoj publici nakon godinu dana izbivanja. Od intimnog susreta u SC-u, dakle, nije prošlo mnogo, a povod ovogodišnje turneje je Phantom Radio, album dobro dočekan od kritike i publike. Ovaj događaj obilježava i značajnu migraciju unutar zagrebačke kulturne scene. Naime, Lauba je novo i buduće mjesto radnje za događaje u organizaciji Žednog Uha, čime završava dugogodišnja suradnja sa Studentskim centrom. (Nadajmo se kako je time dugogodišnji maćehinski odnos SC-a prema Mati Škugoru i njegovim suradnicima konačno završen.)
Unatoč ponegdje ravnom i neizražajnom zvuku (za što je odgovorna akustika Laube), mnogobrojna je publika dočekala starog gosta kako i priliči, što nije promaknulo ni vječno šutljivom crooneru. Razloga je nekoliko. Lanegan uživa velik ugled kod domaće publike, tajming koncerta je bio idealan dok je lokacija glazbeno nezasićena. No veliku ulogu igra i privlačnost posljednjeg albuma. Phantom Radio odigrao je značajnu rolu u privlačenju novih slušatelja, jer nudi drastičan glazbeni odmak od dosadašnjeg Laneganovog opusa. Stilski je usporediv s nepravedno zanemarenim (no nedovoljno elokventnim) Blues Funeral iz 2012. godine, koji nije našao put do šire publike. Na prostranijem i mišićavijem Phantom Radio Lanegan utapa sada već bremenit vokal u new wave-meets-krautrock aranžmane. Rezultat nije nimalo egzibicionistički – kao što je to slučaj s prethodnikom – već čvrst, svjež i aktualan. Valja primijetiti kako su dvije trećine koncerta krasile pjesme s posljednja dva autorska albuma, što sugerira kako se Lanegan ne obazire na kritike Funerala, već u njima vidi oslonac za zvukovnu i tematsku suradnju s novim albumom. Uz nekoliko obaveznih brojeva s kultnog Bubblegum, sjetio se i Twilight Singers s Deepest Shade, ali i pozdravio svoj alma mater Screaming Trees sa Black Rose Way. Na bisu mu se pridružio koautor Duke Garwood pri izvedbi I Am the Wolf, ponajbolje numere Phantoma, ujedno i vrhuncu koncerta.
Laneganov izmučeni i iskreni vokal nadilazi sve zvukovne mutacije i manipulacije. U usporedbi s prošlim susretom, publika je u velikom broju pozdravila njegovu najnoviju avanturu, ali i podsjetila se na neke blistave trenutke iz prošlosti. Vidimo se sljedeće godine?