Uz 21. PUF (Međunarodni kazališni festival), Pula, 1.-5. srpnja
I kako je u razgovoru za Zarez davne 2000. godine (broj 36) izjavio Branko Sušac, umjetnički direktor i selektor PUF-a, “Zagreb mi je dalje od Caracasa”, usprkos tom zakonu domaće tromosti volje da njegov Dr. INAT – “bič Božji, koji je žario i palio amaterskim kazališnim festivalima bivše Tužnoslavije”, kako ga je metaforički označio Boris Rotar – postane vidljiv, pa makar i na dokumentarističkim izložbama i u kazališnom ZG-centru, Branko Sušac tako već 21 godinu zaredom dovodi inozemna nezavisne kazališne poslatice u Pulu. Tako su ove godine PUF-ovske mačkolike nagrade odjezdile u Francusku, Kolumbiju, Izrael a udružena nagrada za zvučne skulpture u Dansku i Zagreb.
I pored fascinacije neizrecivim i Artaudovim kazalištem okrutnosti, postoji još jedna izvedbena ljubav Branka Sušca, i to upravo prema uličnom kazalištu koje na ovogodišnjem PUF-u nije odrađeno i određeno prema turističkom delectare principu. Iz stoga razloga zadržat ću se u ovoj PUF-retrospektivi na uličnim izvedbama. Naime, ove smo godine mogli pogledati poljski Teatar KTO s predstavom-šetnicom Peregrinus; nadalje, njemačku trupu Grotest Maru sa zračnim performansom Timebank i talijansku trupu Ondadurto Teatro s bajkovitim spektaklom C’era una volta (Bilo jednom) u režiji Marca Paciottija.
CRVENA KRALJICA EKONOMIJE Krenimo od talijanske predstave spektakla (čarobna scena s kranovima, umjetnom maglom, pirotehnikom, konfetama, šljokičastim kostimima i svime ostalim spektakularno pridruženima), kojom je i zatvoren ovogodišnji PUF, a koju je Ivana-Nataša Turković odredila u svojoj strastvenoj interpretaciji kao medley spektakl. Riječ je o predstavi koja je kolažnom strukturom različitih bajki podsjetila na film U šumi (red. Rob Marshall), dakle, susretištom naracija različitih bajki o tome što se dogodi kada se susretnu različiti bajkoviti likovi u jednom od mogućih bajkovitih svjetova. Odnosno, kao što su naveli u opisu te ulične predstave-spektakla da je riječ o miksturi svjetova bajki braće Grimm, Lewisa Carrolla, kao i Johanna Karla Augusta Musäusa te Hansa Christiana Andersena. Upravo kao i u zračnoj predstavi Timebank trupe Grotest Maru naglasak je postavljen na koncept vremena, gdje nas u vrtlog arhetipskih putovanja junakinje (s konačnim odsustvom junaka) uvodi mega-vremenski stroj nalik na vremenski mehanizam iz filma Zlatni kompas (asocijacije su i više nego dobrodošle, što se moglo i čuti prema oduševljenim reakcijama djece). Njegovi zlatno obojani zupčanici i klatna obilježavaju vremenski okvir bajke, koja je žanrovski ahistorična, tako da je i čudesno taj bajkoviti spektakl zadobio vrlo čvrsto značenje današnjega kronotopa svevremenske vladavine kapitala u neizbježnoj sprezi politike i mafije. Naime, Zla (Crvena) Kraljica, u crvenoj halji, koja podsjeća na Carrollovu Crvenu Kraljicu, figurira kao ekonomski aspekt zla. I dakako da se junakinja, a to je upravo, kako to u bajkama biva, lijepa i nevina djeva, označena viteškom partom, ali koja u ovom bajkovitom scenariju nikako nije bespomoćna, pa tako kao “junak” ubija na svome putešestviju ekonomskoga zmaja – Crvenu Kraljicu. Dakako, na kraju zadobiva i princa – ali ne na bijelom konju već na šećernoj vespi-kranu na kojoj je i dojezdio uz popularnu talijansku kanconu arhetipa Amore mio. Naime, ekonomisti koriste usporedbu Crvene Kraljice s utrkom na tržištu. Njezino mahnito trčanje na mjestu tumače s poslovnim ponašanjem organizacije kojoj dobro ide na tržištu – trčanje na mjestu ujedno je spašava, i s druge strane, u razdoblju recesije predstavlja zaostajanje u razvijanju tržišta, kako je to jednom prigodom pojasnio, u kontekstu svoga performansa, Frane Rogić.
ZRAČNO KAZALIŠTE I PREDSTAVA-ŠETNICA Njemačku trupu Grotest Maru imali smo prigode vidjeti na 13. PUF-u 2007. godine začudnom uličnom izvedbom Phalanx Bamboo na dugim bambusovim motkama na potezu od Portarate prema Forumu, a na ovogodišnjem izdanju PUF-a predstavili su se zračnim performansom Timebank (izvedenom na fasadi jedne od zgrada na Forumu), o realiziranoj metafori vrijeme (kao) novac, gdje na samom kraju te distopijske izvedbe izvođači u sivim činovničkim odijelima poništavaju mega-kazaljke sata. Zračnim performansom i kazalištem vertikalne izvedbe (na fasadi) Timebank njemačka trupa Grotest Maru tematizira uklopljenost u mašineriju bankovne hijerarhije-vertikale. Slučajno ili ne, nije bitno, predstava je izvedena večer uoči referenduma u Grčkoj kojim su se velikom većinom Grci i prva vlada radikalne ljevice u EU izjasnili protiv paketa pomoći.
Za razliku od ove vertikalne dramaturgije, poljski Teatar KTO, inače već nekoliko puta PUF-ovski gost, predstavio se i uličnom predstavom Peregrinus kojom su izvedbeno odredili Forum kao prostor kružne šetnice; početna i završna stacija bila je određena istom polazno-završnom točkom kako bi naglasili cirkularnu formu povratka negativne antropologije u kojoj djelujemo samo kao ljudi-maske, u onom značenju na koji je i Erving Goffman govorio o personi – i kao osobi i kao maski (lat. persona). Pritom su radnju te alegorijske predstave o 21. stoljeću odredili distopijskim poetskim svjetovima T. S. Eliota kao i vizualnim projektima Krzysztofa Wodiczke. Odnosno, kako je govorio, sročio Eliot: This is the way the world ends/ Not with a bang but a whimper/ To je način na koji svijet završava/ Ne s praskom već cviljenjem. I upravo je tako kao što to pokazuje svjetska kriza začeta 2007/2008. godine, što neki uzimaju kao početak treće faze vladajućega korporatizma. I dok je ista trupa u predstavi Zbor siročadi demonstrirala svijet kao globus-sirotište, a kojoj je studentski žiri dodijelio nagradu za najemotivniju predstavu, u predstavi-šetnici Peregrinus demonstrirali su današnje društvo konzumerizma sa šoping centrima kao centrima manipulacije užitkom.
JOŠ DVIJE NAGRADE: MUNJA I SPASKO Završetak 21. PUF-a: u Klubu Monteparadiso u Društvenom centru Rojc, nešto malo (ili nešto više) poslije ponoći, dodijeljene su četiri nagrade (što se tiče službenoga žirija) s mačkolikim skulpturama kako ih je metalno-maštovito, kao i svake godine, osmislila Roberta Weissman Nagy. Oblak, nagrada za zaokruženost scenskoga promišljanja, pripala je ritualnoj predstavi Yet-Untitled Oriantheatre Dance Companyja (orian na perzijskom označava nagost koje se ne odnosi samo na tijelo već i na čistoću pa tako i na istinu) koja, među ostalim, iznosi vrlo bitnu ekološku poruku o globalnom uništenju Geje – njezinih šumovitih pluća. Nadalje, Vjetar, nagrada za istraživačke dosege, odnosi kolumbijska trupa Maldita Danza za plesno-ritualnu predstavu Súper Tejido Limbo, koju smo nedavno mogli vidjeti i u Zagrebačkom plesnom centru, a tematizira ritualem o hermafroditskom biću, jedinosti muških i ženskih energija, kao i antropomorfnih i zoomorfnih životnih međuovisnosti bez vladajuće dihotomije Priroda vs. Kultura. I Kaplja, nagrada za pojedinačno ili pak skupno ostvarenje koje nagovještava eksperimentalno osvježenje, pripala je plesno-glazbenoj (sâmo tijelo služi kao zvučno postolje: žensko tijelo sa zvončićima a muško tijelo s gudalom) izvedbi Jedan sat sa svejedima izraelskom plesno-glazbenom duu – izvedba: Shani Granot i Nevo Romano. Pritom je žiri ove godine uveo i nagradu Munja za doprinos u pojedinom području, i to u ovom slučaju za glazbene eksperimente. Naime, zvučna Munja dodijeljena je Henningu Frimannu Larsenu i Miru Manojloviću za dizajn i izradu zvučnih skulptura te autorsku glazbu za predstave Anno Domini 2015. i Kabaret Tamne Zvijezde koje je, u svojoj Kugla-dramaturgiji asocijativno povezanih scenskih slika, Kugla-režirao Zlatko Burić Kićo.
Posebnu ovogodišnju zanimljivost, što se tiče sustava nagrada, čini nagrada Spasko za najemotivniju predstavu. Nagrada je posvetno nazvana po dizajneru Predragu Spasojeviću (1959.-2010.), koji je godinama strastveno dizajnirao mačkolike pufovske plakate. Nije slučajno da je studentska generacija iz vlastite mladenačke vizure emotivno iščitala stanje u zemlji i svijetu kao apokaliptičko sirotište bez utočišta, dodijelivši tu emotivnu nagradu predstavi Zbor siročadi Teatra KTO. A s obzirom da je ovogodišnji PUF jedva financijski preživio, dizajn plakata po prvi je put odabrao i drastičan (izazvavši i negativne reakcije pojedinaca), u ovom slučaju golgotski scenarij: rđavi čavao fotošopirano zabijen u mačjoj capi – kristolika mačka koja kao egipatska sveta životinja nije spomenuta u Bibliji. Bravo, bravo… za moćnu martirijsku metaforu, dakako s poželjnom oštricom da se nikada ni na jednom (mačjem) životu ne primijeni. Nikako…nikako.