Osvrt na feminističku kritiku serije Twin Peaks
Twin Peaks je od svog emitiranja neiscrpna tema i nepresušno vrelo rasprava, kako među gledateljima, tako i u akademskim krugovima. Pri gledanju i čitanju serije neizbježno je susresti se s feminističkom kritikom. Feministička se kritika uglavnom odnosi na reprodukciju patrijarhalnih odnosa moći, uprizorenja pasivnih ženskih likova, mučne prizore oskvrnjivanja ženskog tijela, silovanja i incesta, podupiranje kulture okrivljavanja žrtve usredotočavanjem na istraživanje (tajnog) života Laure Palmer te popuštanjem iskušenju metafizičkog razjašnjenja zločina, umjesto problematiziranja obiteljskog i seksualnog nasilja nad ženama, itd. Autorica D. Stevenson, kao i brojne druge, usredotočava se upravo na potonje, na konstantno gibanje između prirodnog i natprirodnog, Lelanda i BOBA, u čemu vidi problem premještanja stvarne krivnje za silovanje u svijet fantastičnog, nadnaravnog itd.1 Gibanje između prirodnog i natprirodnog, jave i sna, slike i zrcalne slike, karakteristični su za Twin Peaks – “Is this real or just a strange, twisted dream?” Izbjegavajući čitanja na prvu loptu, M. Komel daje subverzivnije viđenje: Twin Peaks zrcali čudnost i izopačenost same realnosti, svijet koji izokreće već je u ishodištu izopačen tako da ga, namjestivši mu zrcalo snova, zapravo ne deformira, na svojevrstan način razjašnjava. Ovom pitanju pridružuje još jedan poznati citat - “It’s like I’m having the most beautiful dream and the most terrible nightmare all at once.” - koji povezuje s Bretonovom izjavom iz Manifesta nadrealizma - “Najfascinantniji potez fantastičnog je u tome da fantastično ne postoji; sve je realno.” I time dolazi do vlastite “bretonovsko-lynchevske definicije realnosti”: “doživljavati realnost kroz umjetnost, umjesto živjeti u fantazmatskom substratu ideologije, znači doživljavati realnost kao istovremeno najljepši san i najgoru noćnu moru.”2
Svi koji gledaju televiziju izloženi su seksualno objektificiranim, otetim, premlaćenim, silovanim ženama – ukratko - izloženi su nasilju koje nije teško gledati kad je u poznatoj formi. Ono što je, po Davenport, Twin Peaks učinilo teškim za gledanje je snažna sugestija da je seksualno nasilje zajedničko i da ga prakticira velik broj naizgled prosječnih muškaraca. Twin Peaks užasava jer je postavio ogledalo američkoj obitelji, a ono što se u njemu odrazilo, zgrozilo je mnoge.3 Ili, kako je rekao Heine, a prenio Komel u svojem promišljanju fantastičnoga u Twin Peaksu, “ništa nije jezivije (unheimlich) doli slučajno na mjesečini ugledati vlasiti odraz u ogledalu.”4
Tko je zapravo ubio Lauru Palmer?
U feminističkoj kritici Twin Peaksa i drugih djela iz Lyncheva opusa često se nailazi na spominjanje tropa mlade plavokose žene u nevolji te tropa zavodljive kćeri (seductive Daughter). Sam Lynch, koji se rijetko osvrće i odbija komentirati namjere i efekte svojih uradaka, ističe da je nužno ograditi se od generalizacije na čitavu žensku populaciju – radi se o jednom liku koji ima svoju priču, kao i milijuni drugih. Unatoč Lynchevoj jasno izraženoj distanci od bilo kakve politike, njegova djela zasigurno imaju svojevrsni subverzivni učinak. R. Davenport smatra da Twin Peaks, kao i feministička literatura, za razliku od drugih djela koja se bave incestom, za incestuozni napad ne okrivljava žrtvu – umjesto da kćer vidi kao dijete s gotovo natprirodnim moćima seksualne privlačnosti i zavođenja, Twin Peaks prekida tradicionalnija gledanja na incest pokazujući da je kći žrtva seksualnog napada, da je njezin otac njezin silovatelj te da posebno kompleksni problemi moći unutar obitelji otežavaju njezin bijeg od horora njezinog postojanja.5
U feminističkoj se kritici Twin Peaksa često spominje kultura okrivljavanja žrtve – u usredotočavanju i razotkrivanju tajnog života Laure Palmer, prema nekim kritikama, leži opasnost opravdavanja brutalnog silovanja i ubojstva, te okrivljavanja žrtve same (teško je, iako ne i nemoguće, zamisliti gledatelja koji bi i u kojem slučaju vidio Laurino silovanje i ubojstvo kao opravdane). Za T. L. Geller je upravo istraživanje “žene” Laure Palmer, otkrivanje Laurine istine “u koju nitko na svijetu ne bi povjerovao” - otkrivanje patrijarhata. Scenu Lelandovog priznanja u kojoj govori da je Laura umrla jer im (njemu i demonu BOBU) nije dozvolila da je uzmu i u kojoj priznaje svoju slabost, Geller vidi kao trenutak u kojem Laura, umjesto žrtve, postaje heroina; Laurina smrt umjesto seksualne viktimizacije počinje predstavljati otpor.6 U ovom je kontekstu znakovit i Bobbyjev uzvik s Laurinog sprovoda: “We all killed Laura!”
Zanimljivo je i, kako navodi Geller, da su BOBA u vizijama vidjele žene – Laura, Maddie, Sarah Palmer, kći, žena, nećakinja – (muški) svijet nije želio vidjeti, čuti, vjerovati. U tom je smislu znakovito i Daleovo oslanjanje na intuiciju, snove, tibetanske metode – “nezapadnjačke” metode u istrazi zločina (o čemu se da pisati i u drugim okvirima) – koje ga konačno dovode do toga da čuje, da vjeruje ženskom glasu, pritom se ne oslanjajući na uvriježene zapadnjačke metode znanosti. Uz to možemo vezati i shvaćanje gorespomenute D. Stevenson koja u vraćanju fantastičnoga u Twin Peaks vidi odgovor na reafirmaciju pozitivističkih znanosti u osamdesetim godinama 20. stoljeća i s time povezanu tabuizaciju određenih seksualnih tematika u američkoj kulturi, prije svega problematiku fizičkog/seksualnog zlostavljanja djece.7
Spomenuta T. Geller dekonsturira postmodernu televiziju u Twin Peaksu pozivajući se na Lyotarda koji kaže da televizijski medij nije mjesto za uvođenje koncepata ili proizvodnju argumentacije, već za proizvodnju osjećaja uznemirenosti s nadom da će iz njega uslijediti refleksija, te je na svakom umjetniku da pokuša stvoriti tu uznemirenost.8 Geller tvrdi da Twin Peaks izravno propituje generalni model za vizualnu i narativnu umjetnost u okviru masovnih medija. Osjećaj uznemirenosti koji serija izaziva proizlazi iz struktura fragmentacija i nasilja koje implicira, što je artikulirano u elementima i kinematografije i narativa. Oslanjajući se na Baudrillarda, Geller tvrdi da od trenutka njezine smrti koji je pokretač narativa, Laura funkcionira kao očiti simulakrum, koji implicira društvene veze i društvenu moć, pa tako ona predstavlja društvenu moć seksualnosti.9 Geller nastavlja da serija konstantno demonstrira kako se, unatoč znatnom nasilju kojemu su često izložene, žene odupiru patrijarhalnoj asimilaciji. Putem misterija Laure Palmer, kroz površinu televizijskog teksta prodire kritika patrijarhata, a kao što je već spomenuto, u trenutku kad Leland u svom odrazu u ogledalu ugleda BOBA, prema Geller, postajemo svjesni da prijetnja (ženama) nije samo u obiteljskom nasilju, već u patrijarhatu samom, i to u njegovom benignom, poznatom, domaćem, sigurnom, heimliche obliku. U istom je trenutku, smatra Davenport, možda i najeksplicitnije poništen trop zavodljive kćeri.10
Budući da se u ovom pregledu ne stignemo osvrnuti na cjelokupnu feminističku kritiku serije, a nažalost ni na druge ženske likove od kojih je većina samo naizgled pasivna, ovisna i submisivna kako (površno) interpretira dio feminističke kritike, spomenut ću još samo motiv koji je zanimljiv u kontekstu feminističke kritike, a to je tišina, odnosno tiha žena (silent Woman). Laurino mrtvo tijelo umotano u plastiku, Katherine i Josie koje u tišini to promatraju, Log Lady i njezina cjepanica (koja je naizgled nabijena faličkom potencijom11), tihe rolete Nadine Hurley i scena u kojoj Leland napada Maddy, a ona ne može ispustiti zvuk – sve su to reference na jedan od najpopularnijih rodnih stereotipa, onaj subimisivne tihe žene. P. Omeara smatra da Twin Peaks prikazuje ovaj stereotip pretjeranim naglašavanjem što gledatelju ukazuje na apsurnost rodnih uloga.12
Sve u svemu, kad se radi o Twin Peaksu, jedino što sa sigurnošću možemo reći je da ne možemo BOBU reći BOB. Laura Palmer je prisutna u fragmentima, u dnevničkim zapisima, zvučnim i video zapisima, na fotografijama; ona je istovremeno (odsutna) femme fatale i femme fragile, Venus pudica i Venus de milo (koje vidimo u Crvenoj sobi). Takva fragmentacija “služi prije svega kao podloga za sve moguće projekcije i fantazije publike.”13 Televizor je komad namještaja koja inače gledatelja pasivizira, otupljuje, ne uzbuđuje, ne uznemiruje i ne iznenađuje.14 Twin Peaksu je, pak, sve to uspjelo.
Bilješke:
1 Stevenson, D. Family Romance, Family Violence, and the Fantastic in Twin Peaks. U: Komel, M. Twin Peaks in postmodernizem: kava, pita, sova, škrat. Slovenska kinoteka : Ljubljana, 2012. Str. 46.
2 Komel, M. Twin Peaks in postmodernizem: kava, pita, sova, škrat. Slovenska kinoteka : Ljubljana, 2012. Str. 34.
3 Davenport, R. The Knowing Spectator of Twin Peaks: Culture, Feminism, and Family Violence. Dostupno na: https://www.questia.com/library/journal/1P3-1308881951/the-knowing-spectator-of-twin-peaks-culture-feminism.
4 Komel, M. Twin Peaks in postmodernizem: kava, pita, sova, škrat. Slovenska kinoteka : Ljubljana, 2012. Str. 36.
5 Davenport, R. The Knowing Spectator of Twin Peaks: Culture, Feminism, and Family Violence.
6 Geller, L. T. Deconstructing Postmodern Television in Twin Peaks. Dostupno na: https://www.academia.edu/2903388/Deconstructing_Postmodern_Television_in_Twin_Peaks.
7 Stevenson, D. Family Romance, Family Violence, and the Fantastic in Twin Peaks. U: Komel, M. Twin Peaks in postmodernizem: kava, pita, sova, škrat. Slovenska kinoteka : Ljubljana, 2012. Str. 46.
8 Geller, L. T. Deconstructing Postmodern Television in Twin Peaks. Str. 65.
9 Ibid. Str. 66.
10 Davenport, R. The Knowing Spectator of Twin Peaks: Culture, Feminism, and Family Violence.
11 Lafky, S. Gender, Power, and Culture in the Televisual World of Twin Peaks: A Feminist Critique. Dostupno na: http://www.jstor.org/discover/10.2307/20688217?
12 Omeara, P. Gender and the Portrayal of Grief in the Pilot Episode of Twin Peaks. Dostupno na: https://www.academia.edu/1971025/Gender_and_the_Portrayal_of_Grief_in_the_Pilot_Episode_of_Twin_Peaks.
13 Chion, M. David Lynch. U: Komel, M. Twin Peaks in postmodernizem: kava, pita, sova, škrat.
14 Millman, J. Twin' Piques and Perplexes. / San Francisco Examiner, 1990. Dostupno na: http://thedancingimage.blogspot.com/2014/06/gone-fishin-collection-of-commentary-on.html
Twin Peaks
(Kreatori Mark Frost i David Lynch, SAD, 1990.)
Temat uredio Luka Ostojić.
Autorske ilustracije napravili
Dario Dević i Ana Škrebić.
Posebne zahvale Čovjeku s Drugog Mjesta.