#440 na kioscima

23.9.2013.

Sonja Krivokapić  

Gej identitet i element klase


Glavna premisa koju autor John D’Emilio iznosi u svom tekstu “Kapitalizam i gej identitet” jest ta da je kapitalizam odgovoran za nastanak i razvoj artikuliranog i koherentnog gej pokreta u 20. st. zato što je svojim takozvanim slobodnim radom dokinuo međuzavisnost članova ekonomski samodostatnih domaćinstava pretkapitalističkog razdoblja utvrdivši novu strukturu domaćinstva, nuklearnu obitelj, koja se više orijentirala na “osobni razvoj” čime je postala odvojena od javnog svijeta rada i proizvodnje. S obzirom na to da je kapitalizam svojim “slobodnim radom” i svojim naglaskom na “osobni razvoj” utro put gej osobama da stvore svoj društveni prostor u kojem će etablirati aktivističku platformu prema homofobnim zakonima države, D’Emilio se pita kako je moguće da se sada kapitalizam okrenuo protiv gej osoba te kao rješenje predlaže zajednice alternativne nuklearnoj obitelji u kojima će odgoj djece prestati biti privatna stvar i postati kolektivna briga. To su otprilike glavne teze, barem kako ih ja shvaćam, koje autor više ili manje dosljedno izlaže u svom tekstu. Nastojat ću u ovom tekstu, gdje je to moguće, autorove argumente pobiti, dopuniti i pokušati dati alternativu njegovim pokušajima rješavanja problema.

 

Gej identitet u kapitalizmu i ranije Očiti argument koji se provlači kroz cijeli D’Emiliov tekst da su feudalizam i kapitalizam sustavi koji se međusobno razlikuju, a što nužno utječe na položaj gejeva, žena i, jasno, ostalih, nešto je što ne treba posebno naglašavati ali na što je u svrhu razvijanja daljnje argumentacije potrebno, ako ništa drugo onda podsjetiti. S prelaskom na kapitalizam društvo postaje građansko društvo, što znači društvo održavanja kulturalne i socijalne hegemonije vladajuće klase putem suglasnosti, a ne prisilom, za razliku od feudalizma u kojem je vladao kralj, dakle, osoba koja nije bila birana od strane građana ili parlamenta. S kapitalizmom postaju važni, točnije, s nezaobilaznom Francuskom revolucijom, buržoaskom revolucijom na pragu prelaska feudalizma u kapitalizam, pojmovi poput ljudskog prava. Prisjetimo se najvažnije točke Deklaracije o pravima čovjeka – ljudi se rađaju i žive slobodno jednaki u pravima. Dakle, ne postoji prisila kao u robovlasničkom i feudalnom sustavu, gdje su rob i kmet bili zarobljeni. Rad se u kapitalizmu pretvorio u robu čime je postao nezavisniji od svojih lokaliteta, slobodniji i mobilniji, i čime je dao određenu slobodu svojim prodavačima u odnosu na prijašnje sustave. U kapitalizmu se dešava i urbanizacija gradova što se ne bi moglo dogoditi u sustavima u kojima su pojedinci bili vezani za jedno mjesto. Brak između supružnika sada se dogovara ugovorom te su pri njegovu sklapanju bitni pristanci supružnika a ne dogovor roditelja. Iako su ovo očite prednosti kapitalizma nad feudalizmom, kapitalizam je klasni sustav a stoga i antagonistički, jednako kao i feudalizam, pa se ne može o kapitalizmu govoriti kao o razdoblju potpune ljudske slobode, kao što se čini da autor implicira. On odvaja sve ostale sustave od kapitalizma, u kojem je kroz takozvani slobodan rad cijelo društvo upoznalo slobodu kao nikad prije, on kapitalizam označava gotovo kao prvu istinski slobodnu oazu u povijesti i na osnovu te logike gleda na kapitalizam kao sustav koji rađa gej osobe. Gledano ekonomski, društvo je ustvari samo prešlo iz jednog manje slobodnog u jedno malo više slobodno robovlasništvo, ali ipak robovlasništvo. Zato je pogrešno reći da je baš kapitalizam sa svojim takozvanim slobodnim radom bio taj određeni trenutak u povijesti, čiji su proizvod gejevi zato što su tek tada mogli realizirati svoj društveni prostor.

Slobodan je rad učinio to da je, bivajući robom koja je kao takva slobodno cirkulirala na tržištu, ljudima dao slobodu kretanja; gej osoba je mogla otići u grad i tamo prodati buržuju svoj rad te se tamo bolje, zbog prednosti urbanizacije, povezati s drugim gej ljudima. Ali osim toga takozvani slobodan rad nije donio ništa magično u smislu da je generator pune slobode ljudskog bića. O tome će nešto više riječi biti kasnije. Što se tiče realizacije društvenog prostora za gejeve, nije točno da je ono rezervirano samo za razdoblje kapitalizma.

U doba Starog Rima gej muškarci su živjeli zajedno, a u Staroj Grčkoj je postojala cijela jedna kultura divljenja prema homoseksualnosti. Michelangelo, koji nije bio oženjen niti je imao djecu, u renesansnoj je Italiji po svoju umjetničku inspiraciju odlazio u kućice za kupke koje su bila poznata okupljališta gej muškaraca. Svi pisani dokazi o homoseksualnosti prije kapitalizma za koje znamo danas, bili oni sudski zapisi ili književna svjedočanstva, morali su nastati kao rezultat realizacije nekog oblika društvenog prostora za gej osobe. Da dva muškarca u srednjem vijeku nisu imala mjesto na kojem su bila uhvaćena u ljubavnom klinču, o tome ne bi postojao nikakav sudski dokaz. Iako je takav prostor bio lišen političke konotacije, ne možemo reći da su gej osobe proizvod jednog određenog historijskog trenutka. Ako smatra politički element društvenog prostora jedinim relevantnim, onda i tu griješi; svi eseji, sve pjesme, sva svjedočanstva raznih oblika gej osoba indirektno su ili direktno utjecale na stvaranje današnjih gejeva. Propašću jednog ekonomsko-političkog sustava nije nestao stav prema homoseksualnosti tog vremena; on se prenosio na novo društvo i prilagodio njegovim ekonomskim, političkim i društvenim uvjetima. Autor čak ide toliko daleko da kaže kako je kapitalizam utjecao i na povećanje broja gej osoba zbog njegova sustava “slobodnog” rada te da će gej ljudi biti sve više. Osim što sva današnja relevantna istraživanja govore o biološkoj determiniranosti čovjekove seksualne orijentacije (osim ako “slobodan” rad nije toliko čudotvoran da je u stanju izmijeniti i genetski kod), postojali su, kao što sam već napomenula, i drugi pretkapitalistički interaktivni prostori na kojima su gej osobe mogle prepoznati u sebi svoje osjećaje i žudnje. To što su o njima šutjeli, bili njima zgroženi i cijeli ih život skrivali ne znači da ih je bilo manje, nego o njima naprosto nemamo nikakav podatak. Ako se o gejevima u nekom razdoblju u povijesti manje zna to samo govori o postojanju snažnije društvene represivnosti, a ne o smanjenom broju istih zbog odsustva “slobodnog” rada.

Isto tako, D’Emilio zaboravlja na dominantne i nedominantne kulturno-političke struje i ideologije i njihov utjecaj na oblikovanje stava o gej ljudima s obzirom na povijesni trenutak, oslanjajući se gotovo isključivo na suodnos kapitalizam – gejevi, okosnicu analize.

On zanemaruje gdjekad permisivniji a gdjekad diskriminatorniji stav prema gej ljudima prije kapitalizma s obzirom na tadašnju društveno-političku situaciju, poziciju i stavove dominantne religije, itd. U 15. je stoljeću homofobija bila slabije izražena nego u 13. st., zbog kulturno-ideološke tekovine zvane humanizam i renesansa, a u oba je stoljeća vladao feudalizam. Jednako tako i danas postoje kapitalističke zemlje u kojima je homofobija više izražena i zemlje u kojima je manje.

 

Slobodan rad i obitelj u ranom kapitalizmu Opis slobodnog rada koji autor u svom tekstu opisuje u potpunosti odgovara liberalnom konceptu slobode prema kojem je radnik slobodan jer je slobodan raspolagati svojim radom kao robom i zato što je oslobođen svih objekata potrebnih za realizaciju svoje radne snage. To je, dakako, ideologija plasirana da bi radnicima stavila na nos ružičaste naočale kroz koje ne bi vidjeli da su primorani kao prodavači svoje radne snage iznova i iznova ulaziti na tržište da bi preživjeli. Ukidanjem privatnog vlasništva i najamnog rada, s historijske bi se pozornice uklonile i klase i u takvom društvu, komunističkom društvu, nitko ne bi bio primoran na rad, nego bi on postao slobodna čovjekova djelatnost. To bi bilo društvo u kojem bi slobodan razvoj pojedinca bio uvjet za razvoj svih ljudi, za razliku od kapitalizma čiji apologeti nisu došli do ideje kako razriješiti proturječnosti između prava pojedinca da maksimizira svoj profit i općeg dobra cijelog društva. Jasno je da sebičnost i konkurencija koje su jedne od odlika kapitalizma mogu koristiti boljitku pojedinaca, ali ne i cijelog društva, što su i osjetili radnici prvog, liberalnog kapitalizma. Autor govori o naglasku na “osobnom razvoju” i emocionalne privrženosti unutar obitelji koje su se formirale u kapitalizmu, što se odrazilo i na način shvaćanja homoseksualnosti gej osoba, a ne spominje historijsku pozadinu ovog naglaska. Naime, u ranom kapitalizmu bilo je svejedno kako će obitelj biti uređena, dokle god je postojao dovoljan broj radnika čiju bi radnu snagu kupili buržuji. U tom razdoblju radili su muškarci kao i žene i djeca da bi porodica mogla lakše preživjeti. Ali ranom kapitalizmu ovo nije najbolje služilo, jer žena nije mogla biti i radno sposobna i odgajati djecu kod kuće. Zato se stvorila institucija nuklearne obitelji u kojoj je radio samo muškarac dok je žena ostajala kod kuće i brinula se za djecu. Buržoaziji je bilo u interesu poticati patrijarhalno ustrojenje porodice u kojoj je muškarac mogao emocionalno nadoknaditi svoj poniženi položaj na poslu zahtijevanjem zadovoljenja svojih potreba kod kuće, postavljanjem sebe kao šefa. Poticanjem patrijarhata poticala se, logično, i homofobija, ali samo za radničku klasu. Buržuju vanbračne heteroseksualne kao i homoseksualne aktivnosti nisu bile zabranjene dokle god je imao slobodan pristup svojoj ženi u postelji, zato što ove aktivnosti nisu ugrožavale stvaranje potomaka i prenošenje vlasništva na njih. S obzirom na to da nije postojala mogućnost usvajanja djece ili umjetne oplodnje putem kojih bi i homoseksualni parovi mogli odgajati buduće radnike, negativno je raspoloženje prema homoseksualcima bilo itekako prisutno. Pojavio se i strah da će biti nemoguće odvratiti mlade dječake na putu prema seksualnosti i strahovalo se od “homoseksualne korupcije” mladeži. S razvojem medicine pojačao se interes za homoseksualni fenomen i kreirale su se mnoge homofobne teorije, prema kojima je homoseksualnost bila mentalna bolest (koja se kasnije, 1940-ih i 1950-ih godina, pokušala liječiti elektrošokovima). Ovome, naravno, treba dodati i već od feudalizma naslijeđeno (i ranije) homofobno raspoloženje.

 

Gej pokret i njegove posljedice Na prijelazu 60-ih u 70-e kada se počeo formirati gej pokret u SAD-u, njegovi sudionici bili su vrlo oštri i željni korjenitih promjena u društvu. Počeli su vrlo radikalno, pogotovo lezbijke, koje su veći naglasak stavljale na odnose moći koji postoje u domeni seksualnosti i seksualnog identiteta, te su ostale radikalne, čak postale i radikalnije, za razliku od gejeva čija se početna radikalnost koja se centrirala oko zahtjeva za sprečavanjem uplitanja države u seksualne živote ljudi, zahtjeva za pravo na privatnost, poticanju što veće vidljivosti gej ljudi u javnom, “heteroseksualnom” prostoru i isticanju važnosti coming outa itd. kasnije pretvorila u potrebu gej muškaraca da se slobodno i neometano zabavljaju i uživaju u svom gej životu.

1980-ih i 1990-ih godina je nakon početne radikalnosti nastupio umjeren pristup gej aktivizmu. Nije se pretendiralo na reforme vlade u korist gej osoba, nego na nekakvu radikalniju, nasilniju “do it yourself” opciju. Isto tako, u to vrijeme, posebno zbog pada Berlinskog zida, propasti SSSR-a i oštrog okretanja od ideologija takozvanih socijalističkih sustava, postupno se ukorijenilo prihvaćanje queer teorije utemeljene na postmodernizmu koji eksplicitno odbacuje marksizam. Zato je sav gej aktivizam od tada na dalje, bio on umjeren ili ne, do danas sasvim odbacio klasni element. Umjesto toga oboružao se raznim uglavnom individualističkim queer teorijama koje su podosta obogatile područje shvaćanja i definiranja LGBT identiteta, ponekad čak, usudila bih se reći, i do granica apsurda.

Danas raznorazni aktivizmi za ljudska prava cvjetaju; aktivizmi na bazi seksualnog identiteta, ponašanja i prakse, na bazi rase, nacionalnosti, spola, ekologije i prehrambenih navika. Svi lišeni klasnog karaktera. Takvo je ozračje samo još više potaklo gejeve da ne preispituju kapitalizam niti se protiv njega bune, nego da mu se prilagode i poprave ga u svoju korist. Ali, jasno, koliko god se danas, lišeno klasnog elementa, u postmodernističkom duhu, pokušalo govoriti o statusu i pravima gej ljudi u određenoj zemlji, ne može se izbjeći klasni element položaja gej ljudi, ma koliko god se on potiskivao i skrivao. Događa se, na primjer, da u takozvanim naprednim zapadnjačkim zemljama policija s ulica pojedinih kvartova tjera gej ljude kako bi u njima mogli na miru živjeti gej parovi srednje klase. Isto tako, vidljivost i participacija na gej sceni košta, u gej kulturi koja je, kao i dominantna, postala konzumeristička. Prava koja artikuliraju i zahtijevaju aktualni gej aktivisti konveniraju uglavnom samo gej osobama koje su u paru i/ili koje imaju dovoljno novca za udoban život i više od toga. Ovo nije nimalo čudno u društvu koje potiče pluralizam identiteta kao takvih, što s jedne znači slobodu (teoretski, možeš biti što god hoćeš, gej, lezbijka, drag queen, panker, metalac, itd. i sve između toga) a s druge strane nam pod nogama izmiče prostor za jedinstvo, bilo kakvo jedinstvo. Ideološki, identiteti su toliko rascjepkani da gotovo da ne možemo naći poznato lice u šarenoj džungli identiteta. A to nam, jasno, otežava i potrebu za organiziranjem protiv kapitalizma. Iako organiziranje protiv kapitalizma na bazi seksualnog, rasnog, nacionalnog i drugog identiteta neće pomoći, jer ove baze nisu nosioci ekonomskog sustava pa se ne može od njih poći nego samo od proletarijata, svi ti isprepleteni identiteti utječu jedni na druge. Uz ovo pretjerano naglašavanje individualnosti i međusobne različitosti muti se i obris prostora za radničko organiziranje.

 

Što sad? Jasno, s obzirom na to da se gej ljudi, kao i ostali, dijele na klase da je, kao prvo, nemoguće govoriti o gej ljudima kao takvim ne uzevši element klase u obzir a također je i nemoguće prevladati klasni element kao generator razlika ako se ostane u sustavu.

Liberali danas govore kako je ova faza kapitalističke civilizacije na vrhuncu uljuđenosti, žarište ostvarenja ljudskih prava i općenito riznica pune ljudske slobode. S obzirom na to kako ekonomski sustav funkcionira, na bazi najamnog rada, teško je govoriti o ostvarenju potpune ljudske slobode. Tek kada bude putem socijalističke revolucije ostvarena, kako to Marx kaže, “asocijacija slobodnih proizvođača”, moći ćemo govoriti o punoj slobodi ljudskog bića. Osobe koje nisu otuđene od svog rada, koje neće morati ovisiti o novcu kao nositelju ili odnositelju sreće, zdravlja i prosperiteta, koje neće morati raditi da bi preživjele nego će u punoj povezanosti sa svojim radom i njegovim proizvodima moći pridonositi razvoju svom kao i cjelodruštvenom, moći će uvelike utjecati na smanjenje i postupno kroz generacije možda čak i potpuni nestanak homofobije. Jer Engels je rekao, iako je to za ovaj kontekst pomalo simplificirano ali upotrebljivo, u svom govoru na Marxovom sprovodu, da je Marx otkrio vrlo jednostavnu činjenicu, skrivenu pod ideološkim naslagama – da ljudi moraju prije svega jesti, piti i oblačiti kako bi se mogli početi baviti politikom, znanošću, itd.

preuzmi
pdf