Četvero novih tumača glavnih uloga u Wagnerovu Lohengrinu su, svaki na svoj način, podigli čitavu predstavu na (još) višu razinu
Suvremeni mediji zahtjevaju da se na svaki događaj reagira što brže, a potom ga se brzo zaboravi, jer na red dolazi sljedeći. Tako se, primjerice, uobičajilo operne produkcije kritički prosuđivati na temelju premijere, ne čekajući reprize – bez obzira na to što pjevačka postava u njima nije uvijek ista. Tako je i u prošlom broju Zareza objavljen kritika premijerne izvedbe Wagnerova Lohengrina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu iz pera Zrinke Matić. Druga izvedba te predstave, održana četiri dana nakon premijere, međutim, baca nešto drukčije svjetlo na čitavu produkciju.
Differentia specifica U glavnim crtama, autor ovih redaka suglasan je s kritičkom prosudbom Zrinke Matić iznesenom u prošlom broju Zareza. No, ako je autorica, pišući o premijeri, istaknula režijom osnaženu glazbenu dramu, za drugu se izvedbu može reći obrnuto – da je glazbena drama osnažila režiju.
Pomno osmišljena i promišljena režija Kurta Josepha Schildknechta je, naravno, u oba slučaja ista – to, pak, znači da je differentia specifica druge izvedbe bila u domeni glazbene drame, odnosno onih njenih elemenata koji su bili različiti u odnosu na premijeru. Konkretno, dok su dirigent, zbor i orkestar bili isti, četvero (od ukupno šest) solista su bili različiti – i upravo su oni, svaki na svoj način, podigli čitavu predstavu na (još) višu razinu.
Davor Radić tako u ulozi Telramunda možda i nije bio toliko vokalno i scenski autoritativan kao Joachim Goltz, no njegov Telramund – za razliku od Goltzovog – nije ni oblikovan kao utjelovljenje povrijeđene taštine jedno antijunaka. Naprotiv, Radićev je Telramund možda i najtragičnija ličnost u Lohengrinu – žrtva ne samo Ortrudinih spletaka, nego i društvenih konvencija, koje ga u konačnu propast guraju možda i više nego sâma Ortrud.
Takvu je interpretaciju Radić mogao izgraditi i zbog načina na koji je Ortrud tumačila Ivanka Boljkovac – dok je Dubravka Šeparović Mušović u premijernoj postavi od samog početka predstave jasno davala do znanja da je upravo njen lik glavna antagonistica drame, vješto nijansirajući interpretaciju unutar monolitno koncipirane uloge, Boljkovac je svoju interpretaciju oblikovala manje na nijansama, a više na postupnom razvoju Ortrud, od prigušenog “sufliranja” Telramundu u prvome činu do impresivne eksplozije zlobe u finalu opere.
Nadogradnja izvornika Poput antogonista, i protagnisti su u drugoj izvedbi svoje likove iznijeli plastičnije, životnije i samim time uvjerljivije. Nasuprot ukočenom Lohengrinu Huga Malleta i klišeizirano uplakane i pasivne Else Tamare Franetović, ovu su izvedbu interpretacijski iznijeli, u istim ulogama, Martin Homrich i Adela Golac Rilović. Homrich je bio uvjerljiviji već i na čisto vokalnoj razini, s daleko većom pozornošću posvećenom dinamičkom nijansiranju i bez ijednog trenutka pretjeranog i nepotrebnog glasovnog (pre)naprezanje – njegov In fernem Land bio je (kako to i treba biti u Lohengrinu) i dramaturški i interpretacijski vrhunac čitave predstave.
Usprkos svojevrsnoj klišeiziranosti uloge Else kako ju je osmislio Wagner, Adela Golac Rilović toj je ulozi dala dodatnu vrijednost aristokratskog garda plemkinje koja, doduše, ne može izbjeći svoju sudbinu, ali joj se ipak ne pristaje bespogovorno podvrgnuti. Ta i takva Elsa možda i nije u potpunosti Wagnerova, ali je od svog “izvornika” i zanimljivija i upečatljivija – pokazujući, k tome, da i “općepoznatim” Wagnerovim partiturama uvijek ima prostora za legitimnu interpretacijsku nadogradnju.
Na kraju osvrta na ovu izvrsnu izvedbu nameće se, zapravo, samo jedno pitanje – zašto se uvijek iznova najkvalitetniji pjevači u opernim produkcijama zagrebačkoga HNK (sjetimo se, recimo, Norme ili Jenůfe) pojavljuju u drugoj, a ne u premijernoj postavi?