Iako mnogo godina živim u ovom gradu, mislim da se još uvijek mogu izgubiti u nekoj od ulica u kojoj nikad nisam bila, iako ne znam zašto bih tamo išla ako nisam do sada. Ne znam ni zašto idem u ulice u koje idem. I živciraju me svi koji prolaze ulicom dok ja prolazim, a i oni koji ne prolaze. Živciraju me i svi koji prolaze i ne prolaze drugim ulicama. U ovom gradu gdje je mrlje od vina lakše ukloniti nego mrlje od dosade, ne može mi pomoći ni pogled na njegove ruke. A ako mi pogled na njegove ruke ne može pomoći, sve je beznadno. Njegove ruke. Suhe kao ljeto, godišnje doba koje mrzim. U ovom gradu gomile sretnijih i tužnijih od mene. U ovoj kući na čijem ulazu piše "Dome, gorki dome". Njegove ruke su posvuda.
Poznajemo se toliko godina, ali me je tek danas upoznala. Moja mama. Pozvala sam je kod sebe iako nisam htjela da dođe. Tako se najčešće i nalazim s ljudima, kada ih zapravo ne želim vidjeti. Možda je u tome problem kod mojih prijateljstava i neprijateljstava. No, ako bih čekala trenutak kada ih zaista želim vidjeti, bojim se da taj trenutak nikad ne bi došao. Vjerojatno i pretjerujem kada to kažem. Ne znam. Pretpostavljam da nikad nisam bila dobra osoba.
Prije par dana sam dobila pismo od bake. Pomislila sam kako bi bilo najbolje da ni ne otvorim kuvertu, jer me to ionako samo rastužuje. Uz sve ostale stvari koje me ionako samo rastužuju. Sjećam se da sam s nekoliko djevojčica u vrtiću ukrala plave perlice jednoj kojoj je ogrlica pukla. Perlice su se rasule po podu, a mi smo ih brzo skupljale i stavljale u džepove. Kasnije su od nas tražili da ih vratimo. Ne sjećam se jesu li ih sve vratile, mislim da većina jest. Kod kuće sam si napravila narukvicu od tih plavih perlica. Nisam je dugo imala jer sam ih nanizala na običan konac koji je pukao kad sam je stavljala ili skidala. Bila sam ona koja je perlice sakrila u gaće jer je očekivala da će nas pretražiti. Bila sam ona kojoj je bilo žao što joj je pukla narukvica, a ne zato što je onoj djevojčici pukla ogrlica. I dalje sam ta. Teško je odgovoriti na pismo kad ne smiješ lagati. Onaj tko laže svojoj baki sigurno nije dobra osoba.
Pripremila sam kavu koju u zadnje vrijeme više ne znam dobro napraviti, kada je pravim za one za koje je ne želim praviti i unatoč tome sam si sipala još. Moja mama nije, zato što je u zadnje vrijeme više ne znam dobro napraviti, kada je pravim za one za koje je ne želim praviti, ali me je pažljivo slušala dok sam govorila. Ispričala sam joj par stvari o sebi. A tih par stvari je bilo sve o meni. Samo po sebi, ništa previše dugačko, ali sam učinila da bude tako. Zar ne rade to svi?
Ono što sam ja uradila, rade li to svi?
Upoznala sam tog muškarca. Tog, s jako suhim rukama. Pretpostavljam da drugi misle da je ružan. Ipak, shvaćam da je to nemoguće svaki put kad ga vidim golog. Ali on se ne može zaljubiti i ne može voljeti nikoga. To ga, očito, čini idealnim za mene. Kako znam da se ne može zaljubiti i da ne može voljeti nikoga? Osim što izgleda tako, nije zaljubljen u mene i ne voli me. Smeta li mi to? Nikad neću reći, ali ponekad. Više mi smeta dugačak nokat na najmanjem prstu jedne njegove ruke. Zbog tog nokta svaki put moram kupiti nove najlonke. Tko još voli takve ruke? Ja. Dugo biram cipele, želim da budu romantične. Takva je i moja frizura. Svejedno nije zaljubljen u mene i ne voli me. A ima dugačak nokat na najmanjem prstu jedne ruke kao kakav starac. Tko još voli takve ruke? Bože, ja volim. I voljela bih, skoro kao te ruke, kad bi mi moja mama mogla reći zašto ne može samo šutjeti kao što ja radim. Kao što on radi. Ako ikad bude vidio moju mamu na ulici, neka je pozdravi, neka se pravi da ne zna da sam loša kćer. Da ja pozdravim njegovu ako je budem vidjela? Tate ni slučajno.
Često se gledam u ogledalu jer se nakon svakog susreta s njim promijenim. U mom odrazu se osim mene može vidjeti i njega. Sjećanja na njega zbog kojih sam ljuta. Kada se budem prestala gledati u ogledalu, bit će zbog toga što njega više neću željeti gledati. Njega, sa svim tim drugim ženama. I njegovom pravom ženom. Njegove suhe ruke posvuda. Osim na mojoj šalici. Nikad ne ostane popiti kavu sa mnom. Nikad ne razgovaramo.
Ono što su njegove ruke uradile, rade li to i ruke drugih ljudi?
Rekla sam mami da više ne dolazi. Nakon toga sam otišla provjeriti. Otišla sam u ulice u kojima sam već bila i u kojima nikad nisam bila i nitko nema tako ružan natpis na ulazu u kuću. "Droljo, slatka droljo". Ni tako lijepe suhe ruke, koje ne razumiju moju tugu dok se odijevamo.
Iva Sopka (1987.) radi kao knjižničarka u srednjoj školi. Voli reći da se sve ostalo o njoj može saznati (samo) u njezinim pričama. Do sada je objavila osam kratkih priča, od kojih je najznačajnija uvrštena među 50 najljepših priča na književnom natječaju "Ranko Marinković" 2011. godine