Fragmenti o kavi, uz kavu
Ja kavanu kao pojam strahovito i očajno mrzim, i da ima vrat, zadavio bih je ko nedonošče. [...] Pošto je mrzim, ipak je i cijenim, jer je to cijena pod koju mogu da radim, to jest da ne radim. [...] Mi shvaćamo otrov kavane, ali ga i opraštamo.
[Nikola Polić, U kavani o kavani (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 85), Zagreb: Zora – MH, 1970., 303-304.]
Kofein, sa hemijskom formulom C8H10N4O2, promijenio je povijest uživanja. Ako je dopušteno reći, kofein je u mom životu načinio jedinu moju konzumentsku ovisnost. Često mi u san zna doći kuća iz čijih slavina teče sama kafa. [...] Njome se kupam, njome perem zube, nju koristim za brijanje.
(Sinan Gudžević, U pohvalu kafe, Novosti, 11. kolovoza 2015.)
Student Marko Obradović, poznat po besparici, sjedio je u Kazališnoj, pred njim šalica bijele kave, a džep, naravno, prazan. Ne stigne li neki spasitelj, opet će morati kod konobara produžiti kredit. Ulazi Matoš. Pisac i student odmah su se prepoznali i stali naručivati i piće i jelo. Kada je trebalo platiti, jedan drugome su govorili kako sada valja platiti, i tako nekoliko puta. Ali ni jedan ni drugi nisu imali novaca. [...] Opet im je pritekao u pomoć konobar Vlado koji je igrao “prema književnicima neku vrstu prisilnog mecene, otvarajući im preko svoje volje dugoročne i kratkoročne kredite. Za njega se govorilo da je ‘jedina vlada’ koju je uspjela srušiti mlada književnička opozicija“. Kavane općenito, a posebno Kazališna, “predstavljala je neku vrstu humanitarne institucije za sve mlade pisce bez dovoljne plaćevne sposobnosti.“ Premda im je tu milost zapravo iskazivao kavanar, dobro izračunavši korist koju ima od toga što su mu gosti književnici i umjetnici[.]
(Ines Sabotič, Stare zagrebačke kavane i krčme, Zagreb: AGM, 2007., 220-221.)
Ugroženi porastom skupoće nakon završetka prvog svjetskog rata ugostiteljski radnici [1920.] stupaju u štrajk, primjenjujući specifičan pasivni otpor. Naime, konobari su pozvali u pomoć ostale sindikalne organizacije, čiji bi članovi svake večeri u nekom velikom zagrebačkom lokalu zaposjeli sva mjesta i prosjedili čitavu večer samo uz jednu crnu kavu[.]
(Mira Kolar Dimitrijević, Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931., Zagreb: IHRPH, 1973., 256.)
***
U povijesti kave, mogli bismo zalutati. Anegdotičnost, slikovitost, nepouzdanost zauzimaju tu golemo mjesto.
Kavovac možda potječe iz Perzije, govorilo se, a vjerojatno iz Etiopije: u svakom slučaju, kavovac i kava ne javljaju se prije 1450. Tog datuma, kava se pije u Adenu. Potkraj stoljeća dopire do Meke, ali 1511. njezina potrošnja je ondje zabranjena, a bit će to ponovno 1524. Godine 1510. spominje se u Kairu. U Istanbulu 1555. [...] Kava je u Veneciju stigla oko 1615. Godine 1644. jedan je marsejski trgovac, de La Roque, donio prva zrna u grad[.] 1643., nova se droga javlja u Parizu, a 1651. možda u Londonu. Ali svi ti datumi odnose se samo na prvi dolazak, ali ne na početke navike ili javne potrošnje.
Doista, kava je u Parizu naišla na prijem koji je odlučio o njenoj sudbini. 1669. jedan je turski ambasador, ohol ali srdačan čovjek, Sulejman Mustafa Raca, mnogo primao i svojim pariskim posjetiocima nudio kavu. Ambasada je propala, ali kava je doživjela uspjeh. [...] U Lisabonu kava koja stiže iz Brazila jeftina je, kao i mljeveni šećer koji se sipa tako obilno, da žličice, kao što kaže jedan Englez, stoje u šalicama. [...]
Recimo još, da ispravimo onu sliku koju je dao jedan pariski građanin, da je najslikovitiji i najuzbudljiviji prizor, možda prizor putujućih prodavačica na uglovima ulica, u vrijeme kad radnici u zoru dolaze na posao: na leđima nose posudu od bijelog lima i nude kavu s mlijekom “iz zemljanih posudica za dva soua. Šećera u njima gotovo da nema...“ Uspjeh je ipak golem; radnici su “pronašli više ekonomičnosti, više snage i ukusa u toj, nego u drugoj hrani. Stoga je piju u znatnim količinama i kažu da ih to održava najčešće sve do večeri.“ [...]
Michelet naravno pretjeruje kad u doba Regentstva u kavi vidi piće Revolucije, ali i mudri povjesničari pretjeruju kad govore o Velikom stoljeću i XVIII. stoljeću, zaboravljajući krizu mesa, revoluciju alkohola i revoluciju kave.
(Fernand Braudel, Strukture svakidašnjice: materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, Zagreb: August Cesarec, 1992., 270-276.)
Da je i kafino drvo zimzeleno, možda zna malo ljudi, ali za to ima opravdanja. U našim se šumama na njega ne može naići. Nisam ni ja znao, dugo, a ne bih ni danas znao, da ga nisam vidio, u Brazilu, na jednoj maloj plantaži u državi Santa Catarina. Plodovi su toga drveta bili žuti, jer je ono bilo drvo Coffea amarella, varijetet arapskog kafinog drveta. Ono arapsko, ili abesinsko, ili etiopsko, kažu, ima plodove tamnocrvene. A u afričkoj zemlji Sierra Leone, priča se da su zreli plodovi kafe bijele boje. Ta arapska i afrička drveta ja vidio nisam, a rado bih se na njih popeo, kao na trešnju.
(Sinan Gudžević, U pohvalu kafe, Novosti, 11. kolovoza 2015.)
***
Danas sam pokatkad siguran da je tamo neki gudački kvartet uvježbavao nešto od Haydna ili Mozarta, ali to nema nikakve veze s mojom pričom, koja je protekla u tišini.
Već danima naređuje mi se da se pobrinem za jutarnji napoj nižih i glavnog rojnika, te da posebno za njih donesem dvije kante s kavom, koja mora biti vrela i – neprestance podgrijavana – dostupna čitav dan. Kave ima u kuhinjskoj baraci na drugoj strani šume. I mi, regruti, dobivamo odande neki napitak svaren od slada ili ječma, u koji se, govorka se, umiješala i soda, kako bi se zakočili naši nagoni. Ali ono što polovici tuceta privilegiranih nižih i glavnom rojniku moram dostaviti u što vrelijem stanju, svoj okus zacijelo duguje pravim zrnima kave. U svakom slučaju, iz kanti miriše po pravoj kavi.
Put tamo i natrag skraćuje napola moje vrijeme za zajutrak i ono malo što mi preostaje da istučem i iščetkam uniformu na kojoj se skorilo blato, tako da na jutarnjem postrojavanju svako malo upadam u oči i moram izvoditi kaznene vježbe: trčanje u punoj ratnoj spremi i s navučenom plinskom maskom gore-dolje po brežuljkastoj njivi, prepunoj ilovače koja se lijepi za potplate čizama; mrcvarenje koje maskiranog regruta za čitav život opskrbljuje mržnjom.
Može se pretpostaviti da sam svoju osvetu smišljao ojađen pod zamagljenim staklima plinske maske, opetovano do u najsitniju tančinu.
Na povratku iz kuhinjske barake zaustavljam se zaklonjen borovima s kojih visi snijeg. U daljini, doduše, vidim svjetlucanje u prozorima imanja, ali s imanja ne vide mene. Oko mene je mukla tišina. Jedini zvuk je moj dah.
Sad iz kanti odlijevam dva prsta kave u snijeg, spuštam ih na tlo i pišam da ih dopunim, malo u jednu, malo u drugu kantu, dok nije dovoljno. Ostatak završava među drvećem i ostavlja, što mogu pretpostaviti, žut trag na snijegu.
Sad počinje sniježiti i moj trag ostaje prikriven. Na zimi osjećam vrućinu. Preplavljuje me nešto blisko osjećaju sreće.
Unutarnje šaputanje: Pa da, oni će polokati te splačine, makar i zaslađene kockicama šećera, koje tko zna odakle imaju u zalihama. Sad odmah, već uz zajutrak, a onda podgrijane uz ručak i večeru, kad se umore od dernjave, posegnut će za kantama s kavom. Pogledom koji hita prema naprijed promatram ih, niže rojnike, glavnog rojnika, brojeći njihove gutljaje jedan po jedan.
I oni su, kantu po kantu, iskapili to što sam im dostavio donekle vruće. Po vlastitoj želji i zaista. Tko će posumnjati u to? Može se pretpostaviti čak i da mi je ta opetovana gesta nemoći, moj svakojutarnji čin osvete, pomogao da dril, pa i najgore šikaniranje, prebrodim uz potajni podsmijeh; u susjednoj kompaniji jedan regrut objesio se neposredno pred kaznenu službu o remen s kutije svoje plinske maske.
(Günter Grass, Dok ljuštim luk, Zagreb: VBZ, 2006., 80-81.)
Torino je za Levijevih pet mjeseci u rudniku azbesta postao pretjerano klaustrofobičan i odvratan grad; hrana i odjeća su se racionirale, pića nije bilo. Kruh se radio od krumpira ili sirka s piljevinom, kava od gorke cikorije ili nekog drugog nadomjestka (primjerice kozlinca), sapun od praška divljeg kestena.
“Nemoguće je ostati u Torinu’; lipnja 1942. Levi odlučuje napustiti rudnik. [...]“
Netko je zazvonio dok je Pia stavljala vodu za kavu prije nego će ušuškati dijete. [...] Levija nije vidjela gotovo dvije godine, a on nije rekao gdje je bio. “Niti mislim da sam ga pitala. Znate, za Auschwitz se onda nije znalo. Nisam imala pojma ni kroz što je prošao, niti u kakvom se stanju nalazio.“ [...] Kilometrima uokolo [Settima] jedini ugodan miris bila je pržena kava iz Lavazzine tvornice.
(Ian Thomson, Primo Levi: A Life, New York: Picador, 2004., 117, 218, 267.)