U povodu retrospektivne izložbe MSU Zagreb
Julije Knifer je bio član Gorgone, neoavangardne umjetničke grupe koja je djelovala od 1959. do 1966. godine. U Gorgoni su sudjelovali slikari Vaništa, Jevšovar, Knifer, Seder, kipar Kožarić, teoretičari i umjetnički kritičari Putar, Meštrović, Bašičević Mangelos i arhitekt Horvat. Svi članovi grupe bili su nesumnjivo najvažniji predstavnici svojih djelatnosti unutar hrvatske suvremene umjetnosti i njezine teorije, a okupljanje u neformalnu grupu Gorgona je omogućilo da djeluju slobodno unutar svjesno izabrane duhovne izolacije. Zapravo možemo reći da je Gorgona bila više neformalno druženje nekoliko umjetnika, pjesnika, kritičara i povjesničara umjetnosti. Naziv grupe, osim što se veže uz stih Bašičevićeve pjesme objavljen kao predgovor u mapi Elualija, također je povezan s Gorgonom, otočićem u toskanskom arhipelagu Ligurskog mora, od 1868. godine zatvorskom kolonijom, kojeg Vaništa spominje u svojim Zapisima: “Otok sam vidio iz daljine tijekom jednog putovanja, kad su kiše vladale Italijom tijekom ljeta ‘62“. Gorgona je okupila slikare koji su povezani s “gorgonskim duhom”, koji su tražili duhovnu i intelektualnu slobodu, koji su, iako su bili okupljeni u grupu, i dalje zadržali i razvijali svoju stvaralačku autonomiju. Gorgona ponekad nije djelovala, samo je postojala, što Vaništa dalje objašnjava – Gorgona je 1961. godine bježala od tada snažnog komunizma u iracionalno, nerazumljivo. Nedjelovanje Gorgone bilo je primjetno.
Umjetnost našeg vremena je bučna
Susan Sontag u Estetici tišine govori kako svako doba mora izmisliti projekt duhovnosti za sebe. U moderno doba jedna od najaktivnijih metafora za duhovni projekt je umjetnost. Umjetnost našeg vremena je bučna, apelira za tišinom. Koketan, čak veseli nihilizam. Za nju je kontradiktoran oblik sudjelovanja u idealu tišine, ne samo zato što umjetnik nastavlja raditi umjetnička djela, nego zato što i njegova izolacija od publike ne traje. Slično se bilo dogodilo i s grupom Gorgona, koja za vrijeme djelovanja nije bila poznata široj javnosti niti je za njezino djelovanje postojao interes, koji se počeo razvijati tek nakon prestanka djelovanja grupe, retrospektivom 1977. godine u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, te objavljivanjem predgovora za katalog izložbe kojeg je napisala Nena Dimitrijević. Knifer je tvrdio da mu je sudjelovanje u Gorgoni bila jedna od prekretnica u karijeri. Cijenio je najviše grupne skupove gdje se govorilo o relevantnim događajima i o umjetnosti. Do 1959. godine Knifer je stvarao geometrijske elemente izlomljene u nizu, koji se za vrijeme njegovog sudjelovanja u grupi Gorgona oko 1960. spajaju u neprekinuti niz, u formu meandra, motiv koji će obilježiti njegovo cjeloživotno stvaralaštvo. Težio je kao što je napisao u svojim Bilješkama: Napraviti antisliku procesom smanjenja forme i sadržaja. Budući da je apsurd za mene vrlo specifičan oblik slobode, u tom procesu prema određenom obliku antislikarstva otišao sam do apsurda. Cijeli moj rad je proces zapravo potok bez oscilacija, s ciljem da se postigne monotonija, što je najjednostavniji i najizrazitiji ritam.
U Gorgoni Knifer počinje izražavati svoje nihilističke ideje. Taj ironični duh vidljiv je isto i u Gorgoninim skupovima i akcijama. Kao neformalna grupa oni su se protivili bilo kakvom dogmatizmu. Život su shvaćali kao paradoksalan fenomen pa su prezentirali apsurd iz života u umjetnosti putem antičasopisa, antidnevnika, antislikarstva. Antičasopis Gorgona smatra se najznačajnijom manifestacijom djelovanja grupe. U razdoblju od 1961. do 1966. godine izdano je 11 brojeva časopisa, od kojih se svaki broj može okarakterizirati kao umjetničko djelo. U koncipiranju antičasopisa sudjelovali su članovi grupe (Vaništa, Knifer, Ješovar, Kožarić, Horvat), ali i inozemni umjetnici (Vasarely, Pinter, Rot). Nerealizirana rješenja uključuju ideje Manzonija, Enza Marija, Ive Gattina i Josipa Meštrovića. Knifer je sudjelovao u stvaranju antičasopisa Gorgona br. 2 što ga je koncipirao tako da se spajanjem listova časopisa dobiva neprekinuti, zatvoreni niz beskonačnog meandra.
Druženje kao umjetnički čin
Najjavniji oblik djelovanja Gorgone bile su izložbe koje su se organizirale od strane članova grupe u Studiju G koji se nalazio na prostoru tadašnje radionice okvira Salon Schira u Preradovićevoj ulici. U tom prostoru 1962. godine prikazan je Kniferov Meandar u kut, za koju je “Dado“ Matičević u članku Prilozi periodizaciji opusa Julija Knifera napisao da je riječ o najizazovnijem dijelu koje je značilo otvaranje novog područja slikarskog razmišljanja. Ono je služilo autoru za oslobađanje i promjenu shvaćanja pojma slike, toliko da je ona sama trpjela zbog svog formata i odstupanja od konvencija o slikanoj slici. Godine 1963. Gorgonaši prestaju s izlagačkom djelatnošću u Studiju G zbog financijskih razloga te time i prestaje njihova neovisnost od drugih izložbenih politika u gradu. Najveći dio djelovanja grupe bio je uglavnom privatnog karaktera te se manifestirao kroz koncepte, projekte i različite oblike međusobne umjetničke komunikacije, uključujući umjetničko komuniciranje putem pošte. Nena Dimitrijević u Gorgona-umjetnost kao način postojanja piše: “Skupovi Gorgone bili su oblik kreativnog i duhovnog pražnjena, grupa se okupljala motivirana jedino intelektualnim i duhovnim srodstvom, sličnim sklonostima i interesima, bez obaveze stvaranja umjetničke produkcije bilo kakve vrste“. Druženja su se održavala ili u Vaništinom ateljeu u Križanićevoj, u kabinetu na Arhitektonskom fakultetu, gdje je začetnik ovih druženja, Vaništa, bio asistent na predmetu crtanja ili u šetnji prirodom u okolici Zagreba. Tijekom tih skupova nove ideje o grupnim aktivnostima su se rađale ili su se realizirale; tako je, primjerice, Knifer predložio da se priredi izložba banalnosti. Iz pobuđenog interesa grupe za beznačajne fenomene svakodnevice iznjedren je prijedlog da se načini boja „gorgonski crna“, ili izgradnje kuće Gorgona. U tom kontekstu važno je spomenuti grupne akcije, kakav je bio performans Adoracija na otvorenju samostalne izložbe Julija Knifera 1966. godine u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu – gdje članovi grupe veličaju Knifera klanjanjem i rukoljubom. Performans je zabilježen fotografijom gdje članovi grupe kritiziraju Knifera, traže oprost i što na kraju završava spomenutom Adoracijom. Tijekom cijelog performansa prisutna je gorgonska ironija i humor.
Ideosfere jedne ideologije
Radikalnošću pa čak i subverzijom unutar vremena vladajuće ideologije članovi Gorgone prelaze granicu uobičajenih postulata akademskog okruženja. Gorgonin stav je bio apsolutno anti-ideološki. Barthes definira ideosferu kao govorni sustav jedne ideologije. Ideologija između mnogih definicija može se okarakterizirati kao tip govora koji sadrži vjerovanje, ali to je i sustav označitelja i znakova po kojima se društvo stavlja u vezi s bilo kojim drugim društvom, čak i u odnos sa samim sobom kao društvom. Kada govorimo o Jugoslaviji, socijalistički realizam pokazao se kao u biti dinamičan i otvoreni fenomen koji je promijenio svoje načine izražavanja, ali u isto vrijeme sačuvao svoje regulacijske funkcije u kulturi. To pokazuje da jedna ideologija može imati različite ideosfere, različite načine izražavanja svoga identiteta. Sve što se dogodilo u Gorgoni je, dakle, u odnosu na okoliš nešto sasvim drugo, odvojeno od prevladavajuće intelektualne klime. Sam Knifer izjavljuje: “Nikad nisam htio biti ‘politički umjetnik’. Nikada nisam pružao otpor bilo kome, bavio sam se umjetnošću za svoj račun“. Pojmovi koje navodi Marija Gattin – Gorgona, gorgonaško, gorgonsko – znače nešto izdvojeno, mentalno, neprodukcijsko. Ti pojmovi u širem značenju se svode pod eksperimentiranje i slobodu; slobodu koja nema svakodnevne političke konotacije. Najveća sloboda je postignuta u privatnosti umjetničkog čina, a ne koketiranjem s političkim i društvenim pokretima, odnosno političkim svrstavanjem. Članovi Gorgone radili su bez objavljivanja manifesta. Njihovi idejni i kognitivni izrazi ne mogu se formalno definirati osim kao svijesti o slobodi. “Gorgonsko ponašanje” je, zapravo, sasvim namjerno, dalekosežna strategija tihog promatranja koje je naizgled pasivno, ali u biti to je uporan i prkosan otpor koji se provodio u ime slobode pojedinca.
Paradoks i apsurd
Iz društva prisilnog i čvrstog optimizma, Gorgona izmiče u bliskost, prijateljstvo i duhovnu srodnost, u zajedništvo umjesto u kolektivitet. Grupa se temelji na ideji o duhovnom srodstvu u mnogo širem smislu nego što podrazumijeva određeni stilski okvirni program, jer njegovi umjetnici traže duhovnu i intelektualnu slobodu. Možda je Jevšovar bio najbliži istini kada je rekao da su se članovi Gorgone ponašali kao da nisu živjeli u komunizmu, iz kojeg Gorgona bježi, u iracionalno, nerazumljivo. Gorgonski duh Julija Knifera vidljiv je ne samo u stvaranju umjetničkih djela gdje teži apsurdu (slobodi), nego i u njegovim tekstovima (Zapisima, Molbi Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Dnevnicima) gdje se također, elementima koje upotrebljava u likovnom kontekstu, monotonijom, ponavljanjem, ironijom, približava literaturi apsurda. Gorgonski duh se očituje u težnji paradoksu i apsurdu, te davanju većoj važnosti duhovnosti djela nad njegovom materijalizacijom. U razgovoru s Krešimirom Purgarom, Knifer izjavljuje: “Čuvao sam se da ostanem slobodan i jedino mi moj rad čini tu slobodu dostupnom“.
Gorgona je nastavila postojati nakon što su intenzivne aktivnosti skupine oslabile, kao svojevrsno duhovno, ako ne i mentalno stanje svakog člana koje se prenosilo u njegovo daljnje umjetničko stvaralaštvo.