Jabuke
Žene su izašle na balkon. Balkon prepun jabuka. Neke od njih već su gnjile.
Ukloniš prstom meku trulež i srčeš životni sok iz naboranih obraza. Koru ispljuneš u ćošak.
Jabuke treba pažljivo spremati, a ove su ostavljene u najlonskim vrećicama i brižnost je već tjednima iščezla s njihovih nekoć glatkih tijela.
Jabuke ugibaju na vrelom suncu, a i žene se žale na vrućinu.
One koje imaju kosu, otpuhuju je s čela, druge razvezuju marame, a neke su hrabro izložile svoje golo tjeme sunčevim zrakama. Krišom, s mješavinom stida i prkosa, razmjenjuju cigarete koje vade iz frotirnih kućnih ogrtača.
Žene žure zaustaviti trenutak.
Uvlače dim u pluća, hvataju izgriženim prstima bijelo paperje koje proljeće nanosi u obilatim količinama ovih dana. To se paperje u narodu prozvalo srećom. Ukoliko uhvate jednu sreću, žene će moći zaželjeti želju. Ali žene odavno nemaju želja. Puštaju sreće netaknute da im prođu kroz prste i pronađu prolaznike. Za želje je potrebno vrijeme.
Žene nemaju vremena.
Umjesto sreće imaju guste sočne trenutke koji im se cijede niz podlaktice. Žene se grohotom smiju na prosti vic dok jedna ne oboja zid srčikom trešnje. Tada odlaze u tihoj povorci, zatvaraju vrata balkona, a s balkona padaju jabuke. Vrana ih promatra. Jabuke i žene.
Obje skupine se izrazito trude da joj ne posvete pozornost.
Vrana svaki dan jede ostatke peciva koje ženama ispadaju iz ruku pri jutarnjem doručku. Krila su joj ojačala i spremna je za put.
Kad zadnja gnjila jabuka dotakne pločnik, vrana će se zaletjeti u staklena vrata i ošamućena odletjeti.
Dotad sluša krikove.
Ljudski je jezik tako sličan ptičjem, to je lekcija koju će ponijeti u svijet.
Kad susretne druge ptice, učit će ih boli.
Bol se hrani jabukama.
Morbus
Skakavci su polegli ljeto u želuce,
pratila ih je mirnoćom zakriljenog straha,
u njoj su migrirali snovi,
spašavali predjele pred sjenkama,
tijelo je ustupilo dvjema gladima ring
dok se smješkala
i hranila ptice
zapletena u šavove lipnja, omeđene lokve apsinta
iz koje siplje šećer po krovovima gorkih kuća
i hladi jezike uskuhale u dokonim popodnevima,
sav se njihov malomještanski otrov
izlio u crna ticala rasprostranjena njenim plućima,
more je bujalo otrovnim cvjetovima,
psi su ostavljali tragove sline na putovima,
a oko koraka su joj se saplele travke
dok je udisala miris lipa, žilete
umočene u domaći med
i širila se ljetom zadnjim udisajima
ispraćajući horde šuštajućih životinjica
Lutke
“Lutke su živnule na suncu”,
rekla je
i protresla zemlju pod mojim nogama
moje krvavo zeleno
i plavo žuto; djetinjstvo iza zavjesa,
richter šesta i bosa stopala na stubama,
nepregledno nebo koje guta budućnost
i na kojem sam slomila prve zube;
ja sam i tad gledala u pločnik
i znala sve o smrti, smrt je bila rahatluk
iz ruku tete Zlate,
bijela kolijevka koja prigušuje glas
i plastične barbike u podrumu,
vlažni ležaj s utješnim mirisom tople plijesni,
prva kupanja, prva plivanja, uskuhalo more koje
je taman prestalo otkucavati,
prekinuto djetinjstvo jasnom crtom u pijesku,
iza nje lutke, plave, ružičaste, plišane, crvene,
poredane na narančastoj prostirci i uperene u nebo,
one su preživjele sve,
njihova smežurana tijela izvučena iz podruma,
jedna sredovječna čajanka
i njene krhke naborane ruke
navijaju malu plastičnu mašinicu u mojoj utrobi
koja centrifugira sunce djetinjstva
i lijepi nam šljokice na obraze;
toliko je to sunce bilo,
gutalo je nesreću kao suludi pacman
i pružalo nam duga lijena popodneva,
milostivo prema lutkama i djeci,
odrasle je vjerojatno boljelo,
naslućujem dok zatvaram vrata
i ljuljam se zatvorenih očiju,
nogama mogu dosegnuti nebo
Gospon mačak
Sjeli ste nasuprot mene
i ispružili noge na moje sjedalo
dodirujući moju jaknu rubom cipele,
stresli mraz iz kose, izvadili naočale
i listali knjigu ovlaženim prstom,
dugo nisam vidio da netko to radi
Pratio sam očicu na Vašoj hulahopki
koja je proizvodila tanki iritantni jecaj
otkrivajući Vaš list i povratak mojih opsesija
i kompulzija,
a Vi ste čitali,
neumorno, dugo i uporno,
bezobrazno
U jednom sam trenu pomislio
ma zašto ne
i uhvatio Vaš list svojim tankim prstima
jagodicama ubrizgao trnce
i priljubio nos u unutrašnjost Vašeg koljena
Tada ste kriknuli
i zvali osiguranje, trčali po separeima
s tom dodirnutom nogom,
bili ste tako histerični
Izašao sam na sve četiri
Gospon mačak, podrugljivo su vikali klinci,
kao i uvijek,
do kuće sam skoro
uginuo