#440 na kioscima

17.8.2015.

Lana Bojanić  

Groblja za strance


Kiša budi zemlju

Usred žita, umjesto makova,

Postavila je crvene bubnjeve.



Više nitko ne pita zašto:

Brojna su zrna pala na kožom presvučen muk

Kao na mrenu

Udarac toliko tih da ga i sama zemlja jedva čuje.



Ona ne obrađuje to polje

I kada se teški oblaci odmotaju s juga

Nabire čelo, u prste od papira upliće krunicu

I gleda u tlo, samo u tlo

Kao da moli.



A onda padnu kiše

I kao tisuće jagodica prstiju stušte se na opne.

Orkestar kapi grmi, udara,

Očajnički pokušava nadglasati

Krike zemlje.



Ona tad okreće zidu sliku nje koja je zemlji posudila glas

Nekad davno, dok je još žito imalo smisao.

Zalutali dah vjetra odiže joj suknju

I kao i uvijek, umjesto studeni,

Svu ju prožme nada u ponovni susret.

 

Potres

Bio je potres, rekli su na radiju

I znaš kako to već ide.

Ukoliko je u blizini tijelo vode,

Prijeteće kao tišina,

Otpočet će plimni val.



Silna voda, kao plahta kad se posprema postelja

Negdje daleko odnese sve:



I tlo na kojem stojiš i sve što te pridržava

I sve što pridržavaš

Zamijeni onostranim bićima i morskim travama

Što te učas oblijepe, posvuda,

Vlažne i nametljive.



I svi znaju:

Slonovi će zaplakati, turisti pasti na koljena i

Sklopljenih ruku okinuti zadnju fotografiju

Jer,

Kad svijet dubine prvi put ogrije sunce,

Sve su molitve zaboravljene i svi znaju sve

(samo se ja još nadam).

 

Slijepa rijeka

“More se nosi u džepu, a rijeka u rukavcu”.

Pričat ću jednom svojoj kćeri

Da me citira u poeziji koju će pisati

Negdje daleko od ovog mosta

(dima na vodi)

Koji me, kad prolazim noću,

Uvijek pretegne trenutkom negdje oko sredine.



Teško je biti jedini što poznaje proljeće uz slijepu rijeku

Jedini čije se misli nadimaju od vode, tijeka i mlade djeteljine

Baš poput kravljeg želuca.



Biti jedini tako znači biti bez sudruga

Što bi te od prsnuća spasio

Milosrdno tankom oštricom cinizma.

20 hektara

Većina nas nije ovdje dugo

Tek generaciju, dvije

I u ostavštinu još dobivamo oranice, vinograde i polja

Smiješne i arhaične

Poput pupka.



Kad ostanem posljednja od loze

Prodat ću sva polja koja mi ostave.

Dati da na njima naprave

Groblja za strance.



Kao umorni mučenici

U njima će nemirno spavati

Čitav grad.

 

Bicikli mog oca

Svuda uokolo bili su zidovi

I pod nogama kamene ploče koje su ostajale hlade

Čak i na moj rođendan.

Ti si iza mene i jedino kuda mogu je

Naprijed.



Ali prije toga, rekao si,

Bio je neki stari s kojim se spuštalo nizbrdicom,

Tamo pod Fontanom pa pravo u more.

Trik je, veliš, bio u tome

Da ga u zadnjem trenutku izdigneš ispred sebe:

U protivnom, tko zna bi li me danas bilo?



I onda još jedan, specijalka,

Na kojem se jedna djevojka vozila kroz čitavo ljeto

Neke pradavne godine

Kako se ne bi dosađivala.



A sad te svi znaju

I jedan novi, crno-bijeli,

Što strpljivo podnosi sve vrećice i rance i tvoje godine.



Parkiraš se onda kraj mene, kraj mojeg

I još se tamo, među žbicama,

Pomalo razumijemo.

preuzmi
pdf