Haluciniranje Dostojevskog

Vjerojatno je svaki ljubitelj književnosti barem jednom, imajući jamačno omiljene pisce, fasciniran životom i djelom svoga favorita poželio zaviriti u njegovu ili njezinu delikatnu svakodnevnu životnu intimu i stvoriti neku svoju cjelovitu viziju o životu svoga ljubimca. Svi se pitamo kako su živjeli naši literarni uzori, što im se događalo dok su pisali svoja remek-djela i je li njihov vlastiti život i u kojoj mjeri utjecao na njihovu književnost. Ako smo doista duboko fascinirani svojim književnim miljenicima, poduzet ćemo opsežna i dugoročna istraživanja, čitat ćemo njihova pisma ili dnevnike, zapise njihovih suvremenika o njima, intenzivno razmišljajući o onom magičnom paralelizmu svjetova literature i života u čijem se napetom paralel-slalomu nahodi svaka dobra književnost. Čineći to, možda i ne znamo da nesvjesno literariziramo predmete svoga obožavanja, pretvarajući ih u glavne likove našeg osobnog, unutarnjeg imaginarnoga pregnuća. Ako smo k tomu još i literarno talentirani i dovoljno marljivi, onda je moguće da ćemo napisati kakvu, manje ili više uspjelu romansiranu biografiju, prilog mnogim drugim sličnim pokušajima.

Ponekad, međutim, neki od takvih, mahom problematičnih uradaka, mogu biti sasvim uspjela književna djela, približavajući se po genijalnosti, svojim uzorima. Da bi to bio slučaj, mora vam predmetom fascinacije biti neki bizaran ali genijalan književni kapitalac poput Dostojevskoga npr.; morate biti ruski Židov, a što drugo nego liječnik, i morate živjeti sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća u bivšem Sovjetskome Savezu, u Moskvi, s cjelokupnom socijalnom i političkom menažerijom koja tom povijesnom trenutku pripada. Morate, k tomu biti talentiran, ali nikada etabliran književnik, koji je oduvijek pisao iz čistoga zadovoljstva, za sebe i ladicu, jer vam drugi, svakodnevni posao i obiteljske prilike nisu dopuštale samostalnu književnu karijeru.

Prepletanje vremena i narativnih linija

Sve se to poklopilo u slučaju Leonida Cipkina, sve donedavno malo ili nimalo poznatog ruskog književnika. Cipkin se rodio 1926. u danas bjeloruskom glavnom gradu Minsku, u tradicionalnoj rusko-židovskoj liječničkoj obitelji. Prošavši s obitelji sve one nedaće koje su ruski Židovi prolazili sredinom prošloga stoljeća, od nacističkih do staljinističkih pogroma, s užom se obitelji i uglednom liječničkom karijerom skrasio u Moskvi. Tu je, usprkos političkoj nepodobnosti napredovao u struci ali i, početkom šezdesetih, počeo pisati, što je s povremenim prekidima činio sve do svoje prerane smrti 1982. u 56. godini. Iako je cijeloga života bio strastveni ljubitelj književnosti, pa je čak pomišljao i na književnu karijeru, ali se zbog ekonomskih, političkih i obiteljskih razloga ipak odlučio za posao liječnika, jedva da je doživio objavljivanje svoga najznačajnijeg djela, biografskog romana Ljeto u Baden-Badenu. Nekoliko dana prije iznenadne smrti, njegov je roman objavljen u Americi, u ruskom emigrantskom časopisu Ljiterarnaja gazeta, ali kritičarsku recepciju i zasluženi status pisca nikada nije doživio. Tako je bilo sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je njegov roman u engleskom prijevodu, zabačen među starim knjigama u knjižari u Londonu sasvim slučajno pronašla Susan Sontag. Ona se odmah oduševila Cipkinom i otada postala njegovim revnim, odanim i iskrenim promotorom i zagovornikom. Ona, naime, ovaj njegov roman svrstava među “najljepša, najuzvišenija i najoriginalnija ostvarenja u posljednjih stotinu godina”. Je li ta ugledna estetičarka, između ostaloga i književna kritičarka, u pravu ili u neobičnom sentimentalnom zanosu – pretjeruje?

Narativno tkivo ovog nevelikog romana neobično je razgranato i bogato. Osnovni pripovjedački okvir predstavlja autorovo putovanje vlakom iz Moskve u tadašnji Lenjingrad (koji Cipkin naziva po starome – Sankt Peterburg), početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Riječ je o svojevrsnom literarnom hodočašću po mjestima na kojima je u tom gradu boravio Dostojevski, s krajnjim ciljem posjeta stana u kući u kojoj je Dostojevski živio zadnjih nekoliko godina i gdje je na kraju umro, a koji je i u Cipkinovo vrijeme bio muzej posvećen tom velikom piscu. Neposrednu simboličku motivaciju, međutim, čini rijedak primjerak Dnevnika Ane Grigorjevne Dostojevski koji je ona precizno vodila tijekom početka njihova braka, a napose za vrijeme zajedničkog četverogodišnjeg boravka u inozemstvu: od 1867. do 1881.

Tijekom putovanja vlakom iz Moskve u sovjetski Lenjingrad, pripovjedač Cipkin čita Anine dnevničke zapise, što snažno stimulira njegovu maštu, te se pred našim očima počinje vrtjeti silovit nadrealistički film: u isto vrijeme precizna činjenična rekonstrukcija kaotičnog boravka bračnog para Dostojevski u Baden-Badenu, duboka psihologijska, gotovo arhetipska analiza njihova međusobnog odnosa, protkana reminiscencijama na različite dijelove poznatih romana Dostojevskoga ili ranijih trenutaka iz njegova života, ali i nenadani skokovi u Cipkinovu stvarnost, koju asocijativno povezuje s dobom ili romanima Dostojevskog. Ti se pripovjedni lanci neprestano međusobno prepliću i prožimaju u skokovitoj asocijativnoj i ekskurzivnoj montaži. To znači da rečenica koja je započela s Cipkinom u vlaku za Sankt Petersburg, dotakne par Dostojevskih u vlaku za Dresden, odluta u neki od Dostojevskijevih romana, Bjesove npr., i privremeno završi u nekom drugom trenutku života Dostojevskog ili samog Cipkina. Asocijativno načelo montaže rečenice, sekvence, pa i teksta, stvara naizgled halucinantnu Cipkinovu rečenicu i nepredvidivo pripovjedno tkivo romana, koje, međutim, ima za cilj prezentaciju života i djela Fjodora Mihailoviča Dostojevskog na neponovljiv način.

Plivanje kroz kaos

Taj dojam halucinantnosti i “organizirane kaotičnosti” potpuno je primjeren građi kojom se Cipkin bavi. Da bismo to razumjeli moramo, zajedno s Cipkinom, iznimno dobro poznavati tadašnju situaciju bračnog para Dostojevski, kao i sve tajne književnog i publicističkog rada samog Fjodora Mihajloviča, kojega po uzoru na suprugu Anu i Cipkin prisno zove Feđa ili čak Feđka. Godine 1967., na početku njihova četverogodišnjeg boravka u inozemstvu, Dostojevski su tek nedavno spareni bračni par. Upoznali su se tek godinu prije i veoma brzo vjenčali. Njihov je odnos, međutim, bremenit brojnim problemima i nedoumicama, koji svako malo izbijaju na površinu. Riječ je prije svega o velikoj razlici u godinama, koja u njihov emocionalni odnos neprestano unosi razdor. Kad su se upoznali, Ana je imala tek 20 godina i bila je fascinirana čak 25 godina starijim glasovitim književnikom. Ne razmišljajući puno, oni su se u romantičnom zanosu vjenčali. Ali ubrzo su uslijedili problemi – od brojnih financijskih, preko intimnih i emocionalnih do zdravstvenih. Dostojevski su iz Rusije gotovo pobjegli pritisnuti dugovima i oskudicom, da bi na samom početku puta, upravo tijekom boravka u Baden-Badenu, Dostojevski postao opsjednut demonima kocke, neumjereno trošeći zadnji novac koji su imali u obližnjim kockarnicama. Neprestano su se zaduživali, zalažući zadnje komade odjeće ili nakita, i ponižavali kod poznatih Rusa, Gončarova ili Turgenjeva, posuđujući novac. Ni demoni ljubomore nisu zaobilazili Dostojevskog, a pri svakom većem stresu napadaji padavice začinili bi emocionalno eksplozivne situacije. Nije zbog svega toga neobično što je Cipkin bio oduševljen čitajući o tim potresnim danima bračnog para Dostojevskih iz točke gledanja mlade žene koja se nepripremljena i neiskusna iznenada našla u izrazito kompleksnoj, gotovo nerazrješivoj situaciji, koja je njezinu neupitnu početnu ljubav prema mužu stavila na tešku kušnju, dovodeći je do krajnjih granica izdržljivosti.

Da bi apsurd bio veći, Dostojevski je upravo godinu prije dovršio roman Kockar (a prije toga Zločin i kaznu) u kojima je, posebno u Kockaru, detaljno prikazao demone kocke, upravo one koji su ga tako ustrajno i uspješno proganjali u Baden-Badenu. Njegovi prijašnji romani, Zločin i kazna posebno, na razne načine tematiziraju problematiku odnosa starijeg muškarca i mlade žene, ali ni to nije pomoglo da barem na početku harmonizira njihov bračni odnos. A taj se odnos stalno kaotično odvijao u iznenadnoj izmjeni napada ljubomore ili različitih oblika optužbi i psihičkih iživljavanja povrijeđene taštine velikog pisca, i emocionalnih izljeva kajanja prema mladoj ženi, koju je u teatralnim ispadima grizodušja, padajući na koljena, molio za oprost i razumijevanje. Nakon pomirbe, oni bi “zaplivali” u ljubavnom zanosu, kako seksualni čin poetično opisuje Cipkin, i kroz metaforu plivanja razvija njihov erotski odnos.

Nakon burnih nekoliko mjeseci provedenih u Baden-Badenu, oni će na kraju uspjeti otputovati dalje, prvo u Švicarsku, a zatim Pariz i drugdje po Europi, gdje će njihov odnos ući u mirnije vode. Dostojevski će svoje osobne demone pretočiti u vrhunsku književnost, romane Bjesovi, Mladić itd., nadvladati svoju strast prema kocki i stabilizirati financijske prilike. Ovdje Cipkin napušta Anin Dnevnik i opisuje svoj boravak u socijalističkom Lenjingradu, opisujući osobe iz vlastita okruženja, uvodeći nas u problematiku sudbine Židova u Sovjetskom Savezu, ali i prikazujući povijesni trenutak tog vremena na jednoj dubljoj, poetskoj razini. Dnevniku i Dostojevskijima se vraćamo za vrijeme Cipkinova boravka u Muzeju Dostojevskoga, zapravo stanu u kojemu je pri kraju života obitelj Dostojevskih živjela i gdje je na kraju 1881. Fjodor Mihajlovič razmjerno iznenadno i umro, u 60. godini. Ti zadnji trenuci i smrt Dostojevskoga prema Aninom Dnevniku, povratak Cipkina u dom obiteljske prijateljice Gilje, kod koje je u Lenjingradu odsjeo, završne su stranice ovog fascinantnog romana.

“Cipkinova rečenica”

Nedvojbeno je: Cipkin je napisao remek-djelo, ne samo biografskog romana, koji žanr uvelike nadilazi, nego i jedno od najzanimljivijih romana 20. stoljeća; mogli bismo se, dakle, u tom dijelu složiti sa Susan Sontag. Nije, međutim, izvjesno da će se njegova halucinantna, asocijativna proza svidjeti svakom ljubitelju modernog romana, dok će mnogi ljubitelji Dostojevskoga imati problema pri doživljaju svog idola kao jednog od likova njegove vlastite proze. “Cipkinov diskurs” ili “Cipkinova rečenica” jednoga će dana, zbog svoje kompleksnosti i dužine, sigurno ući u naratološke pojmovnike, zajedno s onom Saramaga ili Thomasa Bernharda, kako to opravdano misli Susan Sontag; nije međutim izvjesno da će ta rečenica “leći” svima i pripomoći razumijevanju i tako kompleksne i razigrane Cipkinove književne zbilje. Ali, bez napora nema užitka, a Cipkinov roman svakako zaslužuje da se oko njega potrudimo, jer je estetska i literarna dobit veća od mentalnog napora koji u čitanje ovoga genijalnog romana uložimo.